Nema sumnje da je svaki pripadnik ljudske rase prirodno naklonjen svojim najbližim i da u svom životu u društvu djeluje na načine koji su interaktivno povezani. Njegovo jelo, piće, spavanje, budno stanje, govor, slušanje, sjedenje, hodanje, njegov društveni odnos i sastanci, u isto vrijeme kada su formalno i naizgled različiti, uvijek su povezani jedno s drugim. Ne može se činiti  bilo šta i bilo gdje. Postoji red koji se mora poštovati.

Postoji, dakle, red koji determinira radnje koje čovjek obavlja u svom životnom putovanju. Jedan red koji se mora slijediti. U stvarnosti, svo ovo djelovanje  potiče iz posebnog izvora. Taj izvor je čovjekova želja da ima sretan život, život u kojem može u najvećoj mogućoj mjeri reagirati na objekte svoje želje i biti zadovoljan. Ili bi se moglo reći da čovjek želi na potpuniji način obezbijediti svoje potrebe kako bi nastavio svoje postojanje.

 Zbog toga čovjek stalno prilagođava svoje postupke pravilima i zakonima koje je sam osmislio ili koje su osmislili drugi, a on ih prihvatio , i zato između svih  postojećih mogućnosti, on za sebe

 b i r a   svoj, poseban način života.  On radi kako bi obezbijedio sredstva za život i očekuje da će njegove aktivnosti biti vođene zakonima i propisima koji se moraju poštovati. Da bi zadovoljio svoje čulo ukusa i savladao glad i žeđ, on jede i pije, jer smatra da su  jelo i piće neophodni za nastavak sopstvenog srećnog postojanja. Ovo pravilo bi se moglo primijeniti na mnogim drugim slučajevima.

Pravila i zakoni koji osiguravaju ljudsku egzistenciju zavise od prihvatanja onih osnovnih vjerovanja koja čovjek ima o prirodi univerzalnog postojanja, a i sam  je  dio tog postojanja.  Čovjek sam  prosuđuje i vrednuje to postojanje. Kako će čovjek postupiti, vodeći se principima, to zavisi od njegovog shvatanja postojanja. Dakle, to postaje jasno ako se na trenutak uporede  različite koncepcije koje ljudi imaju o prirodi svijeta i čovjeka.

 Oni koji smatraju da je Univerzum ograničen samo na ovaj materijalni, osjetilni svijet, a sam čovjek potpuno materijalan i stoga podložan uništenju kada ga dah života napusti u trenutku smrti, slijede način života koji je osmišljen da obezbijedi njihove materijalne želje i prolazna svjetovna zadovoljstva. Oni teže samo ovom putu, nastojeći da pod svoju kontrolu stave prirodne uslove i faktore života.

 Slično, ima i onih koji, poput običnih ljudi među obožavateljima idola, smatraju da je svijet prirode stvorio Bog  koji je stvorio svijet posebno za čovjeka i njegovu dobrotu. Takvi ljudi organiziraju svoje živote tako da privlače zadovoljstvo Boga, a ne izazivaju njegov bijes. Oni vjeruju da će, ako budu ugodili Bogu, uvećati svoju blagodat i učiniti je trajnom, a ako  Boga  naljute, on će im oduzeti svoju blagodat.

 S druge strane, takvi ljudi kao što su Zoroastrijanci, Jevreji, kršćani i muslimani slijede put religije u ovom životu, jer vjeruju u Boga i čovjekov vječni život i smatraju čovjeka odgovornim za svoja dobra i loša djela. Kao rezultat toga, oni prihvataju kao dokazano postojanje Sudnjeg dana (Qyamat) i slijede put koji vodi do sreće i na ovom i na onom svijetu.

 Sveukupnost ovih temeljnih vjerovanja koja se tiču prirode čovjeka i Univerzuma i propisa u skladu s njima koji se primjenjuju na ljudski život naziva se religija. Ako postoje odstupanja u ovim temeljnim vjerovanjima i propisima, oni se nazivaju školama kao što su sunitske i šiitske škole u islamu i nestorijanske u kršćanstvu. Stoga možemo reći da čovjek, čak i ako ne vjeruje u božanstvo, nikada ne može biti bez religije ako religiju prepoznamo kao program za život zasnovan na čvrstom uvjerenju. Religija se nikada ne može odvojiti od života i nije samo stvar ceremonijalnih radnji.

 Časni Kur'an tvrdi da čovjek nema drugog izbora osim da slijedi vjeru, što je put koji je Bog postavio pred čovjeka kako bi , koračajući tim putem, mogao doći do spoznaje Boga. Međutim, oni koji su prihvatili tu vjeru istine (islam) marširaju s punom iskrenošću putem Božijim, dok su oni koji nisu prihvatili vjeru istine skrenuli s božanskog puta i krenuli su krivim putem.

 Islam etimološki znači predaja i poslušnost. Časni Kur'an, religiju koja poziva ljude ka tom cilju naziva islamom, jer je  opća svrha religije predaja čovjeka zakonima koji vladaju  Univerzumom  i čovjekom, s rezultatom da se obožava samo Jednog Boga i pokorava se samo Njegovim naredbama. Kao što nas navodi Časni Kur'an, prva osoba koja je ovu vjeru nazvao islamom i njene sljedbenike muslimanima bio je poslanik Ibrahim / Abraham, sallallahu alejhi ve sellem.

 Shi'ah, što doslovno znači stranac ili sljedbenik, odnosi se na one koji smatraju da je nasljednik  Poslanika - neka je sa Njim Božiji mir i blagoslov na Njega –  njegova porodica  i koji (shi,ah – šiiti- op. prevodioca) na polju islamske nauke i kulture slijede praksu  Poslanikove porodice.