Isfahan- urbani kosmos ljepote

Isfahan- urbani kosmos ljepote

 

 

 

 

 

Rad tretira umjetnost i arhitekturu Safavida ostvarenu u Isfahanu na vrhuncima njihove moći. U prvom dijelu rada predstavljena je čudesna ljepota i ambijentalna, urbana i umjetnička posebnost Isfahana iz vre- mena cara Abbasa I – njegov veliki Mejdan, avenija Čahar bag sa svojim palatama, Čihil sutun i Hešt behešt. U drugom dijelu rada autor govori o Mesdžidi-šah Lutfullah, prvoj građevini izgrađenoj oko Mejdana, te o transcendentalnoj oslovljenosti umjetničkog oblikovanja njenog prosto- ra. Najznačajnije djelo islamske arhitekture iz perioda vladavine cara Abbasa jeste Velika džamija. Treći dio rada njoj je posvećen. Ovdje je riječ o njenom graditelju, sintezi elemenata arhitektonske tradicije koju ona sadrži, simbolici njenih iwana i „temi vrata“, poetici pripadajućeg joj prostora te o dosezima umjetnosti njene dekoracije. U posljednjem dijelu rada predstavljena je Medari-šah medresa, djelo koje već očituje period slabljenja kulturnih moći Safavida.

 

Ključne riječi: Isfahan, Safavidi, Mesdžidi-šejh Lutfullah, Velika dža- mija, fajansna dekoracija

u

Gotovo svaki susret sa Isfahanom – sa njegovimmaïdānima, palatama i u nedogled dugim avenijama, cvijetnim vrtovima, fontanama, bazarima i mostovima čiji su lukovi poput nebeskih svodova okamenjeni na rijeci Zayanderūd, džamijama i medresama prekrivenim fajansnim kupolama što ih ukrašavaju vesele volute arabeski – jestehodočašće ljepoti. Poželite da u njemu za svagda ostanete, kao u konačno pronađenom zavičaju duše vaše nakon njenog zemaljskog izgnanstva, da se u njega nastanite kao uvestibilneprolazne ljepote, sve dok se vrata vječnog Raja pred vama napokon ne otvore. Za onoga ko je makar jednom vidio Isfahan neće izgledati sasvim ne- odmjereno što njegovi stanovnoci vjeruju da njihov grad u sebi sabire ljepotu jednaku ljepoti pola svijeta. Kao da je upravo ovdje bajka postala stvarnost.

 

 

U ovom gradu, odista, čudesne ljepote koji, kao da je sazdan od purpur- nih zraka sunčeve svjetlostiMašrika, kristāla njegove nebeske plaveti i naj- raskošnijih niti, u mudrostiišraka, sazrelog islamskog uma Perzije, ozbiljeni su najljepši plodovi duha Safavida. U njemu su za svagda našla svoj zavičaj neka od najuzbudljivijih ostvarenja islamske umjetnosti. Zacijelo se nije teš- ko složiti sa André Godardom koji misli da se ne može “sasvim razumjeti umjetnost i dušu Irana, ukoliko se zanemari ganutljiva ljepota tog grada”.1

 

 

 

 

Prijestolnica Safavida prvo je bioTabriz, potom Kazvin i konačno Isfahan nekoć, u partsko i sasanidsko doba, poznat kaoAspadana. U Safavidima obnovljenom iranskom carstvu “i vladavinom šah ‘Abbasa I (1587-1629), Isfahan postaje stjecište islamskih umjetnosti i znanosti, središte duhovne kulture u Iranu”;2 jedan od najprosvijetljenijih i najljepših gradova Istoka. U njemu su prispjeli svom ostvarenju politički, ekonomski i kulturni ciljevi “centralizirane iranske države; on postaje simbol njenoga preporoda i legiti- miranja moći Safavidske dinastije.”3

 

Kao i nekoliko stoljeća prije – dok je na dvoru šiitskog vladara Alauddevle boravio Ibn Sina, jedan od najvećih umova što ih poznaje svijet islama, te u

 

 

1. Navedeno prema Henry Corbin,Islam u Iranu: duhovni i filozofski obziri, sv. IV, prije- vod sa francuskoga jezika Rešid Hafizović, Bemust, Sarajevo, 2000., str. 9.
2. Henry, Corbin,Historija islamske filozofijeI-II, preveli dr Nerkez Smailagić i Tarik Haverić, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1987., str. 309.
3. Ira M. Lapidus,A History of Islamic Societies, Cambridge University Press, Cambrid- ge, 1997., str. 292.

doba Seldžuka kada je bio jedno od središta razvoja muslimanskog intelekta i svjedokom njegovih najljepših filozofskih, znanstvenih i estetsko-umjetnič- kih očitovanja – Isfahan obnavlja sve svoje kreativne moći i ponovo postaje mjestom najblistavijih isijavanja, šiizmom transformiranog, duha islama. U njemu je, ovoga puta posredstvom moći što ih je oslobodio genij Safavida, njegov filozofski i estetsko-umjetnički um našao svoj sigurni zavičaj i vidio plodove svoje potpune zrelosti.

 

Kada je odabrao Isfahan da bude prijestolnica Carstva, Abbas I je želio sagraditi grad koji će bitiuzdah ljepotiičuđenje svijeta(Pierre Lotti), stoga je naumio premjestiti njegovo središte jugozapadno prema rijeci Zayanderūd. “Potkraj XVI i početkom XVII stoljeća započinje planska izgradnja novog dijela grada prema smionoj urbanističkoj koncepciji.”4 Na djelu je, ustvari, nastajanje nove metropole u kojoj će u fantastičnom jedinstvu različitih umjetničkih tradicija – u osnovi potčinjenih načelima islamske gradogradnje i konceptu prostora prožetog osjećajem Jedinstva – nastati djela neponov- ljive ljepote. Riječ je o “jednoj od najambicioznijih i najneobičnijih shema planiranja grada u islamskoj povijesti.”5

 

Novi prostorni plan Isfahana je očito rezultat nekog unaprijed dobro osmi- šeljnog koncepta koji ga u cjelosti čini usaglašenim sa njegovim ukupnim ur- banim organizmom. On se odlikuje bogatstvom izvrsnih objekata religiozne i “profane” arhitekture: džamijama, medresama, hanikahima, bazarima, karavan- sarajima, palatama, mostovima, parkovima i širokim avenijama, čime doprinosi posebnosti i iznimnompolifonijskom skladucjelokupne urbanenervaturegrada.

 

Jezgru veličanstvenog urbano-arhitektonskog ansambla Abasa I činio jeMaydani-šah,veliki pravougaoni kraljevski trg (veličine 160x512 metara), neuobičajeno smjele veličine i arhitektonskog sklada. Služio je za trgovinu, održavanje karnevala, vojnih parada, javnih, državnih i vjerskih svečanosti i polo takmičenja. Plan Mejdana je u osnovi ostao vjeran tipičnim mode- lima perzijske arhitekture; nastao je na matrici četveroivanskog plana: trg okružen neprekinutim nizovima dvospratnih radnji, a njegovi veliki zasvo- đeni ulazi raspoređeni u četiri zgrade na svakoj od glavnih strana. Poseban naglasak mu je davala “impresivna arhitektura predvorja Mesdžid-i-Šaha, džamije Šeika Lutfulaha, bazara i palateAli-Kapu.”6 Na sjevernoj strani trga

 

 

4. Bruno Milić,Razvoj grada kroz stoljeća II: Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 300.
5. Robert Hillenbrand,Islamic Art and Architecture, Tames and Hudson, London, 1999., str. 230.
6. Katarina Oto-Dorn,Islamska umetnost, Izdavačko preduzeće „Bratstvo i jedinstvo“, Novi Sad, 1971., str. 214.

nalazi se monumentalni zasvođeni portal kroz koji se ulazilo u veliki kraljev- ski bazar (kajsariju), središte trgovine finim tkaninama, s svojim dućanima, hamamima, karavansarajima, džamijama i školama.7 Natkriveni bazar, čija je dužina gotovo dva kilometra, povezuje šah Abbasov Mejdan sa starim, koji se nalazi u blizini velike Džuma džamije iz doba Seldžuka. S druge strane mejdana, u pravcu šahovih ljetnih palata, prostire se dvije i po milje duga avenija –Čahar bag, koja čini glavnu arteriju grada. Avenija završava natkrivenim mostomAllāhavardi Hān,Si-o Se Pol(„Most trideset tri luka“)8 koji premošćuje rijeku Zaya-

nderūd. Sa obje strane avenije nalaze se simetrično raspoređeni vrtovi sa alejama, vodoskocima i bazenima, palate za vladara i pripadnike dvora, te rezidencije za ambasadore. Među palatama, do danas sačuvanim, najpozna- tije su: monumentalna prijestolna palata Abbasa I, nazvana „Čihil sutun“ (Četrdeset stubova), i „Hešt Behešt“(Osam dženeta). PalataČihil Sutunse nalazi u istoj osi sa mejdanom. Iako se smatra dijelom prvobitnog Abbaso- vog urbanog plana, ona je sagrađena tek 1647. godine za vrijeme Abbasa II, a obnovljena je, nakon što je uništena u požaru, početkom XVIII stoljeća. Palata je dio vrtnog kompleksa kojim dominira veliki bazen. Njena struk- tura predstavljaposljednju reminiscenciju na sasanidske palate predislamske Perzijei reprezentativno je svjedočanstvo dometa nove “profane” estetike Safavida. Zajedno sa ostalim sličnim građevinama ona izražava posebnost “paviljonskog stila” i vrlo osebujnu umjetnost perzijskevrtne arhitekture.Cjeli ansambl se doimlje kao remek-djelo srednjoistočne urbane kulture, a njegov draguljČihil Sutunkao “jedno od najpoetičnijih zdanja na svetu, potpuno kao sonet, a savršeno kao bajka.”9

 

PalatuHešt Beheštsagradio je šah Sulejman I 1669. godine, a obnovio početkom devetnaestog stoljeća Kadžar Fetha Ali-šah. Nalazi se u Bagi Bul- bulu (Sulejmanovom vrtu). Riječ je o ljupkoj dvoetažnoj građevini koja se sastoji od centralne potkupolne dvorane, mukarnasima ukrašenog svoda, koja je sa sve četiri strane otvorena prema vani. Svojim trijemovima spaja se sa vrtnim prostorom, prelazeći u njega i primajući ga u sebe, tvoreći tako izvanredno jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, skrivenog i otkrivenog, tako

 

 

7. Ira M. Lapidus,Nav. dj., str. 293.
8. Ovaj most je važna komunikacijska tačka između dijela grada obilježenog dugom ave-n nijom i područja na južnoj strani rijeke. Riječ je o najvećem mostu na rijeci Zayanderūd, sagrađenog 1602. godine pod pokroviteljstvom šah Abbasovog generala Allāhavardi Hāna. Most je izvanrednih dimenzija, dug je oko 300 metara, ima poseban prolaz za životinje pod teretom, nešto izdignutu, pješačku stazu za ljude i izbočene paviljone koji omogućavaju pogled na rijeku.
9. D. N. Wilber,Iran, Past and Present, navedeno prema Katarina Oto-Dorn,Nav. dj., str. 216.

svojstvenog perzijskom poimanju geografija – duhovnih, povijesnih i zemljo- pisnih. Iz glavne dvorane mala vrata u uglovima vode do osam odaja što se nalaze u prizemlju i na spratu. Ova numerička simbolika odredila je zapravo ime palate –Hešt behešt(Osam dženeta).10

 

Osim paviljona Ali Kapu i palata Čihil sutun i Hešt behešt ljepotu sa- favidskog Isfahana naročito krune najveličanstvenija djela njegove sakralne arhitekture kakvim jesu Šejh Lutfullahova i Careva džamije te šah Husejino- va medresa (Madari šah).

 

 

 

Mesdžidi-šejh Lutfullah11 je prva građevina koja je izgrađena oko mejdana, čime je postala arhitektonski nukleus novog urbanog kompleksa Abbāsa I.12 Dje- lo je umjetničke radionice izuzetnog arhitekte i umjetnika Muhammeda Rize, sina također poznatog graditelja, Hoseina iz Isfahana.13 Riječ je o sakralnom prostoru izrazito centralnog oblika, u čiju je osnovu upisana paradigma primor- dijalne arhitekture Ka‘be. Ona je, poput najboljih sakralnih ostvarenja osman- ske umjetnosti, cjelovit estetsko-umjetnički izraz temeljnih značajki islamske arhitekture: stabilnosti (kvadrat), jedinstva (oktogon) i potpunosti (kupola). Njen “strukturalni sistem, trostruki splet sa kvadratnom osnovom, oktogonal- na zona prelaza i kupola, vrlo je jednostavan i u iranskoj arhitekturi uobičajen već stoljećima.”14 U kontekstu islamske umjetnosti on se nadaje kao svjedok nje- ne stalne težnje za sintezom svih komplementarnih arhitektonskih elemenata, potpunom organizacijom prostora i harmonijom u skladu sa načelom Tevhida.

 

 

10. Vidi Sheila Blair i Jonathan Bloom, „Iran: Safavids and Qajars – Architecture“, u: Markus Hattstein i Peter Delius (ur.),Islam: Art and Architecture,Könemann Verlag, Cologne, 2000., str. 517.
11. Mesdžidi-šejh Lutfullah je zadužbina Abbasa I. Sagrađena je između 1603. i 1619. go- dine. Iako se općenito poima kao džamija, njena stvarna funkcija izaziva stanovite dvoj- be. Ime po kojem je, uglavnom, poznata dobila je po šejh Lutfullahu Maysi al-‘Amiliju, istaknutom šiitskom učenjaku s početka sedamnaestog stoljeća, i to nekoliko godina nakon što je izgrađena, tačnije 1622. Riječ je o maloj ali zadivljujuće lijepoj i skladnoj građevini, najpotpunije harmoniziranog enterijera u cjelokupnoj perzijskoj arhitekturi. (Usp. Sheila S. Blair and Johnatan M. Bloom: The Art and Architecture of Islam 1250- 1800, str.185-188; Sheila S. Blair and Johnatan M. Bloom, Architecture, u: Islam: Art and Architecture, str. 511-512).
12. Antony Hutt, „Iran“, u: George Michell (ur.),Arhitecture of the Islamic World, Tha- mes & Hudson, London, 2000., str. 254.
13. Sheila Blair i Jonathan Bloom,Nav. dj.str. 512.
14. Sheila S. Blair and Jonathan M. Bloom,The Architecture of Islam 1250-1800,Yale University Press, New Haven and London, 1995., str.185.

Sagrađena je na istočnoj strani Mejdani-šaha u srazmjerno malim dimen- zijama, savršeno usklađenih umjetničkih i arhitektonskih formi; kao da je trebala biti posebno mjesto kontemplacije, te poslužiti intimnim bogoštov- nim i duhovnim potrebama male, duhovno povlaštene skupine vjernika.15 Smatra se jednim od najskladnijih djela arhitekture, šiizmom oblikovanog, iranskog svijeta kulture; posvećeno mudrosti i učenosti, ovdje oličenim u liku šejh Lutfullaha koji je došao kao istaknuti šiitski učenjak iz Libana, iz Džebelul‘