Yadollāh Qā’empanāh, Tehran (IR Iran)

 

GNOZA UŠAHNAMI

 

Sažetak

 

Fascinantni iranski nacionalni ep Šahnama stoljećima privlači pažnju istraživača različitih profila. Prema brojnim studijama i, dosad o njoj napisanim, djelima, Šahnama spada u red najznačajnijih nacionalnih epova u okviru ukupne epske književne tradicije u svijetu.

Šahnama je, od vremena njezina nastanka, izučavana iz različitih uglova (književnog, historijskog, antropološkog...). Međutim, tek u novije vrijeme pojavljuju se prva istraživanja o mogućim gnostičkim aspektima najznačajnijeg iranskog nacionalnog epa.

Oslanjajući se, kako na neke od primarnih izvora iranske islamske gnostičke tradicije, tako i pojedine recentne izvore, u ovom radu su razmatrane gnostičke dimenzije, simbolika i poruke prvog polustiha prvog distiha Šahname. Potom je, po istoj metodi, analizirana znamenita pripovijest – u čitavom epu nedvojbeno najekspresivnija po elementima tragičnog – o borbi između Rustema i Suhraba, te na kraju i pripovijest o Rustemovoj smrti. U tom kontekstu, najveći iranski epski junak, Rustem iz Sistana, prepoznat je kao duhovni putnik koji prelazi različite prepreke i iskušenja na putu samoizgradnje i samospoznaje, dok su u karakteristikama lika njegova sina Suhraba uočene osobine ljudske duše, čije prohtjeve i porive duhovni putnik mora nadvladati.

 

 

 

 

Uvodne napomene

 

 

Prema navodima većine istraživačaŠahname, HakimEbulkasim Firudusi(’Abolqāsem Ferdūsī) rođen je 950. ili 951. godine. Počeo je pisati ovo djelo oko 986. godine, a završio nakon 30 do 35 godina.

Umro je 1032. ili 1037. godine. Smatra se “jednim od najznačajnijih svjetskih pjesnika, za koga vrijedi časni hadis: ‘U rječitu kazivanju ima čarolije, a u poeziji mudrosti’.”1

Firdusijevo kazivanje najčvršća je utvrda na polju perzijske književnosti. “Među nebrojenim velikim i malim pjesnicima koji su kročili dolinom poezije i latili se pera, on je bez dvojbe, uistinu, uvidio da bez političke misli i vladarske moći nije moguće izvršiti sveobuhvatne i duboke socijalne reforme i odgojiti dostojne i plemenite ljude. U usporedbi sa svojim suvremenicima i onima koji su uslijedili nakon njega, Firdusi je velik i vrijedan svake hvale.2

Temeljem toga naŠahnamune treba gledati kao na historiju kraljeva, ili opis junaštava heroja i legendi iz drevnih vremena, ili kao pouku od prijaš- njih, umrlih;Šahnamasadrži sve to i, u isto vrijeme, ne predstavlja samo to.”3

Svi znamo da jeŠahnama, udahnuvši epski duh u srce i dušu iranskog naroda, u biću njenih zaljubljenika ukazala i osvijetlila put ka životu u radosti i nadi u vječnost.Šahnamaje blistavo sunce koje izlazi na horizontu junaka i legendi i sija po magičnim poljanama gnoze što razvijaju duh; ono prelazi nepregledne pustinje historije, sa svim usponima i padovima, i daruje smiraj uzvišenosti i veličanstvenosti.Šahnamaje otjelovljenje ideala idealista, ukazanje ljepote estetama, mudrost mudraca, svetost svetaca, ogledalo onima koji su sposobni izvući pouku, knjiga uglednika i dar gnostika, nesumnjivo potrebniji današnjem čovjeku nego što je bio ranijim naraštajima.

Upravo zato sam u ovom tekstu nastojao da, ne posvećujući pažnju autoru – ili je bolje da kažem: pjesniku – odnosno namjeri i cilju koje je imao pjevanjemŠahname, izložim gnostičko čitanje nekoliko njezinih pripovijesti i predočim ga ljubiteljima književnosti i čitaocimaŠahname, premda jedan broj njih, barem u pojedinim slučajevima, moje stavove neće prihvatiti, a možda će mi čak imati i šta prigovoriti.

“Šahnamaje svijet za sebe, ali raznobojniji i raznovrsniji odprividnoga svijeta(ğahān-e zāherī), zato što je plod pjesničke imaginacije. No, na horizontima svijetaŠahnamevladaju svi propisi i zakoniStvarnoga Svijeta(Ğahān-e Wāqe‘ī).”4

[1]Fascinantni iranski nacionalni epŠahnamastoljećima privlači pažnju istraživača različitih profila. Prema brojnim studijama i, dosad o njoj napisanim, djelima,Šahnamaspada u red najznačajnijih nacionalnih epova u okviru ukupne epske književne tradicije u svijetu.

Šahnamaje, od vremena njezina nastanka, izučavana iz različitih uglova (književnog, historijskog, antropološkog...). Međutim, tek u novije vrijeme pojavljuju se prva istraživanja o mogućim gnostičkim aspektima najznačajnijeg iranskog nacionalnog epa.

Oslanjajući se, kako na neke od primarnih izvora iranske islamske gnostičke tradicije, tako i pojedine recentne izvore, u ovom radu su razmatrane gnostičke dimenzije, simbolika i poruke prvog polustiha prvog distihaŠahname. Potom je, po istoj metodi, analizirana znamenita pripovijest – u čitavom epu nedvojbeno najekspresivnija po elementima tragičnog – o borbi između Rustema i Suhraba, te na kraju i pripovijest o Rustemovoj smrti. U tom kontekstu, najveći iranski epski junak, Rustem iz Sistana, prepoznat je kao duhovni putnik koji prelazi različite prepreke i iskušenja na putu samoizgradnje i samospoznaje, dok su u karakteristikama lika njegova sina Suhraba uočene osobine ljudske duše, čije prohtjeve i porive duhovni putnik mora nadvladati.

Ključne riječi: Šahnama, Firdusi, epika, gnoza, Rustem, Suhrab, duhovni putnik, ljudska duša

Beharistan ▪ Časopis za iranistiku i islamsku kulturu Beharistan ▪ proljeće ljeto 2011. br. 15 39

Yadollāh Qā’empanāh GNOZA U ŠAHNAMI[2]

Po mišljenju autora ovih redova, u tom prostranom svijetu može se tragati zazemljom gnoze(kešwar-e ‘erfān) i pronaći je. Prema tome, u nastavku rada pokušat ću čitaocima predstaviti pojedine oblasti te “zemlje”. Jer – “kad se govori oŠahnami, ne raspravlja se, niti se iznosi vrijednosni sud, o jednoj knjizi ili pjesniku, već o jednom narodu, kulturi i svijetu.”5 Sasvim je jasno da jedna kultura, jedan narod i svijet, ne mogu biti lišeni politike, tradicije, običaja, ljubavi i gnoze. Na osnovu toga, svaki čitalac ima pravo da se zapita kojim se putem može doprijeti do gnoze uŠahnami.

 

 

 

 

 

 

Promišljanje o početnom polustihu FirdusijeveŠahname

 

Onaj ko je samo jednom vidio početakŠahname, zna da ona počinje sljede- ćim distihom:

“U ime Gospodara uma i duše – Jer misao ljudska ne dopire više.”

Zadubimo li se u prvi polustih, vidjet ćemo da ga sačinjavaju tri temeljna dijela:

1. Fraza “U ime Gospodara”;

2. Riječ “um”;

3. Riječ “duša”.

Pogledajmo sada prvi ajet sureZakvačak (al-‘Alaq). Prema mišljenju većine tumača Kur’ana, prvih pet ajeta te sure objavljeni su Poslaniku u prvoj fazi njegova poslanstva, što znači da je Kur’an otpočeo s prvim ajetima upravo te sure. U prvom ajetu se kaže: “Čitaj u ime Gospodara svoga Koji stvara.” Ukoliko se obrati pažnja, uočljivo je da ovaj ajet sačinjavaju tri temeljna dijela, a to su:

1. Glagol “čitaj”;

2. Fraza “u ime Gospodara svoga Koji”;

3. Glagol “stvara”.

Pretvorimo li polustih o kome govorimo u jednostavnu prozu, dobit ćemo ovakvu rečenicu: “U ime Gospodara Koji je stvorio dušu i darovao um i saznanje.” Drugim riječima, duša u svakom slučaju može predstavljati simbol stvaranja, a um simbol znanja. Isto značenje ima i prvi ajet sureal-‘Alaq: “Čitaj u ime Gospodara svoga Koji stvara”. Treba obratiti pažnju na to da je, zapravo, i u ovom ajetu glagol “čitaj” simbol znanja i u skladu je s ajetom

(2002.), p. 18.

[3] “Lijepom izražavanju ga poučava”,6 dok je glagol “stvara” simbol stvaranja, jer je u skladu s ajetom “čovjeka stvara”7 iz sureSvemilosnik (al-Rahğmān). Prema tome, može se reći da je prvi polustih FirudusijeveŠahnameprijevod prvog ajeta spuštenog časnom Pejgamberu, odnosno da početakŠahnameu potpunosti korespondira s početkom Kur’ana. Postavlja se pitanje – da li je ta usklađenost proizašla iz Firdusijeve upućenosti i znanja, ili se bez njegove pažnje i znanja, posvećenih tom pitanju, to desilo slučajno. To nije posve jasno, ali je moguće da je tako bilo, na osnovu njegove upućenosti i znanja.

S druge strane, jedan od istraživačaŠahnamei profesor perzijske književnosti vjeruje da je “prvi polustihŠahnameprecizan prijevod fraze navedene na početku svih sakralnih tekstova iz predislamskog perioda, koja glasi:Pat nāmī dātār ūhrmazd(U ime Ahuramazde).Ahuraznači “gospodar bitka i duše“ aMazdaznači “gospodar uma/misli”. Prema tome, Ahuramazda znači “gospodar duše i uma”.8

 Autor ovih redova, također, smatra da riječAhurapotječe iz istog korijena kao i riječJahve, koja je Božije ime uTevratu(Thori). Vjerujem da je korijen obiju riječi bila riječAhuva. Inicijalno “a” u hebrejskom je pretvoreno u “ja”, pa je riječ poprimila oblik “Jahuva”. Zbog frekventnosti upotrebe, finalno “uva” transformiralo se u “ve”, te je riječ poprimila oblikuJahve. Na isti način, i neki zoroastrovci riječAhurapišu i izgovaraju u oblikuAhure. Druga, pak, riječ što se uvijek upotrebljava uz riječAhurajesteMazda, koja se sama sastoji od dva leksema:mau značenju “velik, uzvišen” izdau značenju “čisti um” ili “potpuni, apsolutni znalac”. Kao što je već rečeno,Ahuramazdaznači “uzvišeni bitak koji daruje život i apsolutni je znalac”. U izvorima se također navodi da je riječMazdasloženica od riječiman(u značenju “priroda, ćud”) i riječizda(u značenju “znanje”), ali je prvi stav tačniji.9

Na osnovu izloženog, može se tvrditi da ajet “uči u ime tvoga Gospodara Koji stvara” potvrđuje ispravnost frazePat nāmī dātār ūhrmazd, pa čak i to da ona ima karakter Objave. To bi mogao biti dokaz da je i Zaratustra bio vjerovjesnik. Zar nisu svi poslanici i vjerovjesnici govorili isto, kao što Kur’an kaže: “U vjeri vam je propisao ono što i Nuhu u dužnost stavi, ono što smo tebi objavili i čime smo Ibrahima, te Musaa i Isaa zadužili”.10

Na osnovu toga, i pjesnik je rekao:

“Svi mi, zoroastrovci i budisti – Jevreji, muslimani ili kršćani Svi od jednog oca smo, ljudi – Poput prstiju jedne ruke smo, ljudi

Sve vjere vode ka istome Bogu – Razlika među njima samo je u putu”

Isto tako, ovaj autor smatra da je prvi polustih poznatog distiha šejha Mahmuda Šabestarija:11

“U ime Onog Koji dušu i misao stvori – Svjetiljku srca svjetlošću duše raspali”

također gnostička forma fraze “U ime Gospodara uma i duše.” Premda je iskaz šejha Šabestarija, naizgled, rječitiji i raskošniji, u semantičkoj i pojmovnoj dubini jednak je riječima mudraca iz Tusa.12 Kako Lahidži13 u svom komentaru i objašnjenju ovog distiha navodi, “razmišljanje je, ustvari, duhovno kretanje od izvanjskog ka nutarnjem, od forme ka suštini; dočim je duša drugo ime za ljudski duh koji spoznaje sva značenja, podstiče na razumijevanje i podučava znanjima o Bogu.”14

I um, poput misli, znači duhovno kretanje od izvanjskog ka nutarnjem, i od forme ka suštini, zato što um na kojiŠahnamau svom prvom distihu – kao i u ostalim – ukazuje nije proračunati oportunistički um, već um istovrstan ljubavi, koji se kreće zajedno s njom.

 

 

Pripovijesti o Rustemu i Suhrabu i Rustemovoj smrti, sa stanovišta gnoze

 

 

Među Irancima poklonicima književnosti vjerovatno je malo onih koji ne znaju za Firdusijev stav o njegovu veličanstvenom spjevuŠahnami. On kaže: “Poezijom podigoh dvorac visoki – Kiša i vjetar mu neće naškoditi”

Uistinu,Šahnamajeste visoki i veliki dvorac koji je, otkako postoji, uvijek privlačio pažnju velikana i graditelja znanja i uma; no, njezine pojedine duhovne dimenzije i dalje ostaju neosvijetljene. Zbog toga autor ovih redova nastoji da pripovijest o Rustemu i Suhrabu, kao i onu o Rustemovoj smrti, sagleda iz gnostičkog ugla, s nadom da će, barem u granicama svojih moguć- nosti, u tome i uspjeti.

Prije svega, smatram neophodnim da na početku ostvarenja navedenog cilja problematiziram nekoliko sljedećih pitanja:

11Iranski gnostik iz XIV stoljeća. Autor stihovanog rječnika sufijskih termina pod naslovom Ružičnjak tajni (Golšan-e rāz). (Prim. prev.)[4]

1. Kako je moguće prihvatiti to da čovjek – tojest, autor – koji ne podnosi nanošenje tegobe jednom mravu i u jednom distihu moralno-didaktičkog karaktera kaže:

“Ne muči mrava što mrvice skuplja – Jer dušu ima, a duša je lijepa”, muči oca – junaka jedne od svojih pripovijesti – smrću djeteta, i to tako da sam otac biva ubica? Nije li očeva duševna patnja zbog toga nekoliko puta veća od patnje mrava? Nije li grižnja savjesti koju čitalac osjeća prilikom čitanja o tom prizoru veća od grižnje savjesti zbog uznemiravanja mrava? Ili, nisu li bol i patnja koje čovjek osjeća zbog smrti svoga brata mnogo teži i jači od boli i patnje zbog mučenja i smrti jednog mrava?

Zaista, kako to da pjesnik, koji upozorava čovjeka na mučenje mrava i odvraća ga od toga, ne proklinje oca koji je ubio svoje dijete, niti onog ko je svoga brata bacio u bunar čije je dno prekriveno sječivima sablji? Zar to nije začuđujuće?! Zašto je oštrica pjesnikove kritike u tim slučajevima otupjela? Je li razlog to što je pripovijest o Rustemu i Suhrabu, kao i onu o Rustemovoj smrti, smatrao isključivo pripovijestima i legendama? Ili su one simbolička odora zbiljskom tijelu, za koje je pjesnik smatrao da nema ničega lijepog u tome da ga se ogoljava, ili da se o njemu govori jasno i nedvosmisleno, jer je smatrao da u njegovo vrijeme:

“Umijeće posta mahana, vradžbina vrlina – Istina se skrila, laž postade jasna,

Džini se pomamiše na zlo – O dobroti kazuje se tek tajno”.

Autor ovih redova je stava da je o tom pitanju potrebno ozbiljno promisliti. S druge strane, kako je moguće da vitez i vjernik, kakav je Rustem, koji ne počinje niti jedno djelo bez spominjanja Boga, neviteški ubije svoje dijete? Ili, kako se može povjerovati da Rustem, koji u svakoj prilici hvali Boga i pred Njim ničice pada na tlo, što je simbol obavljanja bogoslužja, prekrši zavjet i pribjegne prevari te ubije protivnika? Zar u njegovu slavljenju Boga i padanju ničice na tlo nije bilo iskrenosti? Zar njegovo padanje ničice na tlo ne spada u bogoslužje za koje je Božiji Poslanik rekao: “Molitva je vjernikov mi‘radž.”, odnosno kako Bog kaže: “Namaz sprečava razvrat i ogavnosti”?15 Ili, zar Rustem nije bio od onih koji su, kako kaže šejh Mahmud Šabestari, sami sebe izgradili i sami sebe odbacili, da bi njihovo bogoslužje bilo ispunjenom miomirisom Božijeg prisustva, kako je rekao:

“Dok sebe ne odbaciš potpunoma – Molitva ti neće biti istinska.”

Ili je Rustem ipak znao da, kako kaže šejh Muhammed Lahidži, dok god sebe u potpunosti ne izgubi uutrnuću u Bogu(fanā’ fī Allāh), sve dok u potpunosti ne uroni u Božije Biće, njegova molitva nikada neće biti ona istinska, do najviše granice vrijedna, kojom bi mogao ostvariti bliskost s Bogom i zbiljski susret s Njim. Pjesnik kaže:

15K. 29:45.

[5] “Ukoliko težiš ka vječnoj opstojnosti – Od sebe samog moraš se potpuno odijeliti

U ukazanju ljepote Veličanstvenoga – Posvema nestani ako ti je do Susreta

Na tren koprenu “mi” i “ja” pređi – I tad na veselje susreta s Njim kroči”16

Dakako, mora se istaknuti da Rustem nije bio poput onih koji molitvu koriste kao izgovor da sa svojih pleća skinu teret obaveze i odgovornosti, te time izbjegnu činiti ono što im je dužnost. Ne, on je, poput Sa’dija Širazija, pokornost Bogu vidio prije svega u služenju ljudima. Upravo ovi istančani aspekti i osjetljiva pitanja čovjeka navode na to da prihvati kako su pojedini dijeloviŠahnamespjevani po metodi i u kontekstu kazivanja i vjerovanja gnostika, simbolički i alegorijski. Stoga treba reći: to što je dr. Mahmudi Bahtijari17Šahnamunazvaonapajalištem gnostika(’ābešxor-e ‘ārefān) i na osnovu toga napisao knjigu, nije pretjerano niti neistinito. Upravo zato sam uvjeren, ukoliko na pripovijest o Rustemu i Suhrabu gledamo s gnostičkog stanovišta, da se može ustvrditi:sedam Rustemovih iskušenja(haft xān-e Rostam) drugačija je emanacija i simbol sedam gradova ljubavi, o kojima se kazuje u djelima šejha Attara Nišaburija.

S obzirom na izloženo, može se ustvrditi da je, i u pripovijesti o Rustemu i Suhrabu, Suhrab simbol Rustemove duše, a ne njegovo zbiljsko dijete. Uzvišeni Bog kaže: “Duša ka zlu neumitno naginje...”.18 Imam Sadik je rekao: “Blago onom robu koji se, radi Boga i bliskosti s Njim, stalno bori s vlastitom dušom i nikada ne prestaje motriti na nju; nikad iz ruku ne ispušta uzde samokontrole; ne dozovljava da ga duša i njene želje nadvladaju, nego on vlada dušom, a ona je njemu podređena. Neko takav, ko uspije voditi rat s dušom i poraziti njezine vojske, priskrbit će Božije zadovoljstvo.”19 Časni Poslanik je rekao: “Blago onome čiji um vlada u carstvu njegova duha, a njegova duša je zatočena.”20 Treba kazati da su – s obzirom na sve postojeće ajete i predaje, od kojih su neki navedeni – gnostici, osim što su duhovne putnike stalno pozivali i poticali na borbu protiv duše, odredili i pojedine simbole za nju. Jedan broj tih simbola u svojoj knjizi “Gnostičke dimenzije islama” navela je velika njemačka znanstvenica Annemarie Schimmel, od kojih ću ovdje neke spomenuti: 1. crni pas; 2. mlada lisica; 3. miš; 4. neposlušna

[6]prevrtljiva žena; 5. tvrdoglav konj ili magarac; 6. nepokorna deva; 7. svinja; 8. faraon; 9. Abraha;21 10. zmija; 11. šejtan; 12. aždaha. Ima li ičeg spornog u tome da kao trinaestog među njima navedemo i smatramo Suhraba?

 

Rustem – simbol duhovnog putnika; Suhrab – simbol duše

 

Sad, kada je rasprava stigla do ove faze, treba reći: zar Božiji Poslanik (a.s.) nije rekao: “Najveći od svih neprijatelja ti je duša, koja se nalazi između tvoja dva boka.” Zar nije tačno da je ono što se nalazi između dva čovjekova boka njemu bliže od svih njegovih bližnjih? Zar Suhraba, pošto je Rustemovo dijete, ne treba smatrati čovjekom najbližim Rustemu? Šta je, onda, problematično u tome da tu sličnost smatramo dovoljnom da Suhraba zamislimo kao Rustemovu dušu, kao što je Dželaluddin Rumi rekao:

“Duša je aždaha, gdje bi ona umrla – Samo se od tuge što ne šteti snuž- dila

Ubij je da bi bio siguran od smrti – Neimaj milosti jer je ona ne zaslu- žuje

Ubij je u najvećem pregnuću i borbi – Pa će ti Bog susret s Njim podariti.”

Prema tome, ubivši Suhraba, Rustem je, ustvari, odgojio dušu, tako da je postala nemoćna da nanese štetu. Zbog toga je snuždena. A i sam je postao siguran od smrti zbog nje, jer čovjekova smrt, ustvari, znači prestanak funkcioniranja tijela, a ono je kalup u koji je smješten čovjekov duh i oruđe pomoću kojeg duh djeluje. Stoga, kada tijelo prestane da funkcionira, čovjekov duh, premda opstaje i vječan je, ostaje bez oruđa i sredstva djelovanja. A duh bez oruđa i oružja zasigurno je bezopasan.

S druge strane, duša Rustema, junaka kojem nema ravna, također mora biti moćan junak s kojim se niko ne može uporediti, kako bi se mogla uhvatiti u koštac s junakom iz Sistana.22 I upravo na osnovu toga, Suhrab, koji je simbol Rustemove duše, snažan je mladi junak, po snazi ravan Rustemu, čak i snažniji od njega.

Doista, zar to što u prvom srazu Rustem biva poražen od Suhraba nije aluzija na njegovu mogućnost da pogriješi, budući da je Rustem simbol čovjeka-duhovnog putnika? Može li njegov poraz biti simbol njegove nepogrešivosti? S gnostičkog stanovišta se zasigurno može kazati da je tako. Rustemov poraz može biti simbol grijeha, zbog kojeg je Adem Ebul-bešer (prvi čovjek) spušten na Zemlju, kao što i Rustemov pad na tlo predstavlja njegovo propadanje usljed vlastite pogreške. Njegova pogreška sastoji se od

[7]nepoznavanja Suhraba, koja zapravo znači nepoznavanje vlastite duše, a ujedno je i simbol za čovjekovu sklonost k tome da bude naveden na zlo. Uz to, Rustemovo pridizanje može biti simbol čovjekova pokajanja i povratka na pravi put. Kao što je i Adem, nakon što je načinio grešku, kajanjem uspio da je popravi, pridizanje Rustema (simbola čovjeka-duhovnog putnika) simbolizira prihvatanje njegova pokajanja od strane Boga. 

 

 

 

Oružje – simbol dove

 

 

Kako se u islamskim izvorima prenosi, časni Poslanik je rekao: “Dova je oružje vjernika.” Hazreti Alija je rekao: “Dova je ključ i riznica spasa”. Imam Sadik je rekao: “Dova je probojnija od oštrog željeznog koplja.”23

Prema mišljenju gnostika, pošto je jedno od Božijih svojstava velikoduš- nost, pretpostavka za njegovo ostvarenje jeste postojanje nekoga ko nešto traži. Možda su jedan od dokaza za to Božije riječi: “Zamolite Me, Ja ću odazvati se!”.24 Kao što i Rumi kaže:

“Glas prolama se: ‘Tražitelju, dođi!’ – Velikodušnosti potrebni su prosjaci.”

Kako bi dosegli krajnje savršenstvo, i to ne na osnovu želje svoga srca već da bi se pridržavali Božije naredbe, gnostici stalno i u svim okolnostima, pa i u snu, svoja srca i ruke drže otvorenima za upućivanje dove, kako bi, na taj način, dokazali svoje potpuno robovanje, a i da ne bi ostali uskraćeni za blagodat Božije darežljivosti. I Rustem, simbol čovjeka-duhovnog putnika, da bi se izborio sa svojom dušom i izvojevao pobjedu nad njom – što je jedna od važnih etapa duhovnog usavršavanja – osjeća se obaveznim da, slijedeći Gospodarevu naredbu, od Njega zatraži pomoć. Međutim, traženje pomoći u skladu s ratnim okolnostima odnosi se na oružje, ratnu odoru i drugu opremu, odnosno na odbranu i napad. Prema tome – štit, buzdovan, nož, sablja, oklop i šljem koje Rustem sa sobom nosi na bojno polje, simbol su njegove dove. I u islamskim izvorima dova se ponekad spominje kao štit od nedaća, ili štit vjernika, a ponekad se naziva oružjem, o čemu je na početku rasprave o dovi već bilo riječi.

Upravo na osnovu toga može se reći da je, s gnostičkog stanovišta, Rustemovo oružje vidljivo otjelovljenje njegove dove u izvanjskom, materijalnom svijetu.

 

 

Plač – simbol rođenja i budnosti

 

Kada otpočinje život i rođenjem postaje svjesno da je napustilo svoj prvotni svijet – tojest, majčin trbuh – dijete počinje plakati. Njegov plač je, zapravo,

[8]znak njegove budnosti. Sultan gnostika, hazreti Ali, spominje plač u završ- nom dijelu svojeKumejl-dove, nakon priznanja čovjekove nemoći, grešnosti i robovanja, te očitovanja o Božijem jedinstvu, gospodstvenosti i Njegovim ostalim svojstvima. On kaže: “Ti Čije je ime lijek, Tvoje spominjanje izlječenje, a pokornost Tebi bogatstvo, smiluj se onome čiji je jedini imetak nada, a jedino oružje plač.” Osmotrimo li gornju dovu s malo pažnje, uvidjet ćemo da rob, nakon što prođe određene faze dove, te učenjem dove potpuno postane svjestan Boga i samoga sebe, spominje i koristi se oružjem plača, zapravo vidljivim čini obilježje vlastite budnosti, a to je plač.

 I duhovni putnici na poprištu gnoze, u različitim fazama kada ostvare neko novo saznanje ili spoznaju i nakon toga postanu svjesni, u skladu sa svojim stanjem, plaču. Kao primjer se može spomenuti fazarazdvojenosti(ferāq). Kada duhovni putnik shvati da se udaljio od svogaIzvora(’Asl) i zapao u nedaće boli zbog razdvojenosti, on ječi i plače. RumijevaJadikovka naja(Nāle-ye nei) odnosi se upravo na tu fazu spoznaje. On kaže:

“Poslušaj naj kako kazuje – Zbog razdvojenosti on tuguje:

‘Otkako me odsjekoše iz trstikovca – I muško i žensko plače zbog moga jecaja

Grudi su zbog razdvojenosti iskidane – Opisat ću šta je to bol čežnje.’”

O toj fazi spoznaje kazati može onaj kome je bliskost s Bogom surma na očima; onaj kome je svjetlost vjerovanja obasjala srce; onaj ko je osjetio slast sabesjedništva s Prijateljem i sada, od boli zbog razdvojenosti, srce mu pati i duša mu se stegla u osami. Takav, jezikom primjerenim njegovu stanju, kaže:

“Srce što ga Ti vidje još je ranjeno – Od ljubavi za Tobom još je uplakano

Ona vatra još uvijek plamti u srcu – One suze još uvijek liju iz očiju”

Isto tako, kada Rustem (simbol čovjeka-duhovnog putnika) ubija Suhraba (simbola Rustemove duše), taj čin jeste alegorija za njegovo ovladavanje vlastitom dušom i njeno odgajanje. On je, zapravo, prošao jednu fazu duhovnog putovanja i prešao na sljedeću. To znači da je Rustem ostvario novo saznanje, jer je u toj fazi, kako je uŠahnaminavedeno, shvatio da je Suhrab njegovo dijete, zato što mu je on, u zadnjim trenucima života, rekao:

“Od svih ovih uglednika i junaka – Jedan neka odnese Rustemu znaka: Suhrab mrtav je, ponižen je pao – A od tebe jednu želju je imao” I zato:

“Kad Rustem to ču, na mjestu se osupnu – Čitav svijet u njegovim očima zgasnu

Na zemlju se sruši, bez svijesti ostade – U tijelu svaka snaga ga izdade Potom sebi dođe, tad upita ga – Reče mu, ’sred suza i jecaja: ‘O Rustemu, šta ti znaš, kaži – Ime mu iz skupa junaka izbrisali!

46 Beharistan ▪ Časopis za iranistiku i islamsku kulturu Beharistan ▪ proljeće ljeto 2011. br. 15 47

 

Jer Rustem ja sam, ime mi se zatrlo! – Da Bog da me Samov sin25 oplakao!’

Govorio je: ‘Ti, što rukom svojom ubih te – Hvaljen u svakoj družini, junače’

Krv je svoju lio i kosu čupao – Glava mu prašnjava, a lice bi plačno.”

Ovdje duša, budući da je odgojena i Rustemu podređena, savjetuje Rustema, kao što Firdusi kazuje:

“Suhrab reče mu: tako je još gore – Ne treba roniti te suze gorke Kakve sad koristi da ubiješ sebe? – Tako bî, i šta bilo – bilo je”

Ovim navodom rečeno je da je Rustem zakoračio u dolinu spoznaje svoje duše. To je ista ona dolina (izrijeka): “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.”26 Da, on je uspio spoznati sebe – što znači i spoznaju Gospodara – i ta spoznaja i duhovno buđenje potiču ga na uzdahe, jecaje i plač. Na tom duhovnom stupnju Ebu Bekr Šibli27 kazuje: “Gnostikovo vrijeme je poput proljetnog vremena: grmi, oblak se prolama, sijeva, puše vjetar, behar behara, ptice pjevaju. I gnostikovo stanje je takvo: očima plače, srcem izgara, glavu gubi, izgovara ime Voljenog i kruži oko Njegovih vrata.”28

 

Nušdaru– simbol Božije darežljivosti i duhovnog napitka

 

Šejh Mahmud Šabestari kaže:

“Putnik je onaj koji brzo prođe – K’o vatra od dima očisti se od sebe.”

I Rustem je, kao duhovni putnik prema Bogu, iza sebe na tom putu ostavio faze pohote, sklonosti duše i tjelesnih užitaka. Razderao je koprenu mraka, s tijela strgnuo odoru neznanja i stigao do stupnja “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.”

Sada, kad u rukama ima svjetiljku samospoznaje, on zna da je do dostizanja utapanja u Bogu potrebno napraviti još jedan korak. A taj korak nije ništa drugo nego da “se očisti od tmine vlastitog određenja, koja je koprena svjetlosti Njegova izvora i Zbilje, i koprenu vlastitih mnijenja zbaci s lica Zbilje.”30 Jer, kako kaže komentatorRužičnjaka tajni,31 “koprena između du-

[9]hovnog putnika i Boga jeste putnikov prividni bitak”.32 Vjerujem da se o tom stupnju ne može pronaći ljepši iskaz od stihova šejha Mahmuda Šabestarija, koji kaže:

“Do planine Bitka ti dug put ostao je – Na ‘pokaži mi se’ ‘nećeš Me vidjeti’ odgovor je”33

Isto tako i Rustem, zagledan u blistavo sunce spoznaje Boga, iskustveno poimajući da mora slomiti svoje jastvo i odreći se duše, kako bi dosegao susret s Njim, vreba priliku da u Prijateljevoj blizini ispusti dušu, te da, kao starac iz Herata, hadže Ensari, gromko uzvikne:

“Ko Te je spoznao, duša šta će mu? – Djeca, žena i dom šta će mu?

Pokloniš li ludom obadva svijeta – Ko za Tobom lud je, oba svijeta šta će mu?”

Međutim, odreći se duše nije lahko, jer je guvno duše pregolemo:

“Svaka koza ne može žito vršiti – Bik za to treba, i čovjek vješti”

Ovdje Rustem, u nemoći, tražinušdaru(kao da vješt čovjek traži bika).Nušdaru, zapravo, nije namijenjen Suhrabu, već služi za uklanjanje Rustemovih duhovnih nemira. On traga za darežljivošću Milostivog i duhovnim napitkom, kako bi u njihovoj sjeni načas predahnuo i uklonio smetenost svoga bitka. Međutim, Rustemovo iščekivanje danušdarustigne ustvari je strpljenje u pokornosti, koje samo po sebi donosi Božiju nagradu, jer On kaže: “Nagrada bez ikakva računa bit će data samo strpljivima.”34 Da, Rustem je svoju nutrinu očistio od oholosti i mržnje i načinio je ogledalom, u kojem svakog trena vidi da je “strpljenje ključ spasa.”35 Napokon,nušdaru– simbol Božije darežljivosti – stiže i Rustemovo srce izbavlja iz osamljenosti. Da, ta velikodušnost prati srca gnostika u njihovoj osamljenosti, tako da je i Hafiz od Boga traži i kaže:

“Grudi pune bola, avaj, lijeka im dajte – Srce od samoće utihnulo, Boga radi, druga mu dajte”

Drugim riječima,nušdaruje isti onaj duhovni napitak za kojim je veliki gnostik svijeta ljubavi, šejh Behaji, tragao kao i hiljade drugih gnostika. Rekao je:

[10]Yadollāh Qā’empanāh GNOZA U ŠAHNAMI

“Krčmaru, daj mi čašu tog napitka duhovnog – Da na tren odmorim od ovog zastora tjelesnog.”

 

Kavus– simbol piravinara

 

“Pir” je riječ koja je u gnostičkoj književnosti upotrebljavana mnogo puta i pridavana su joj različita značenja. Nekad je upotrebljavana u značenju “kutb”38 i “vodič”, a nekad u značenju “rend iz Harabata”39 i “um”.

Dakako, pošto um tokom čovjekova života ima predvodničku ulogu, može se reći da riječikutbivodič, širenjem njihova semantičkog polja, obuhvataju i značenje riječium. U svakom slučaju, “piru pojmovlju sufija i gnostika znači predvodnik i vodič, bez čije pomoći duhovni putnik ne može stići do Boga.”40 Jer, “pirje u tesavvufu osovina kružnice, nadležan za odgoj i duhovno pro- čišćenje putnika, te njegovo stizanje do Boga. Stoga se njegovoj zapovijedi u svakoj prilici mora, bez prigovora, pokoriti,”41 makar to, naizgled, bilo na štetu putnika.

Prema mišljenju Ahmeda Džama,42 poznatog kaoŽende Pil,pirmora poznavati duhovni put, otprije ga i sam preći; biti učen i znati posavjetovati; biti dobronamjeran i slijediti put poslanika i vjerovjesnika, kao što je rekao Poslanik (a.s.): “Staracje za ljude oko sebe kao poslanik za svoj narod”.43 Također se prenosi da “staractreba imati ćud sokola, a ne ćud lešinara. Koji godstaracima ćud lešinara, ne treba biti u njegovoj blizini, jer će pred tobom uništiti put k vjeri i toliko će te smesti u vjeri i vjerozakonu da nećeš znati gdje si.”44 Kako Firdusi pjeva, kod Kavusa – kralja i vođe Irana, Rustemove zemlje i domovine – dolazi Goudarz, Rustemov izaslanik, i kaže da mu Rustem poručuje:

“Nožem utrobu svog sina junaka – Potrgah, od mene ne ostalo ni traga! Ako se ijednog djela moga sjećaš – Sad učini nešto da mi olakšaš Onognušdaru-a iz tvoje riznice – Koji zdravim čini bolesne

[11]Dobro bi bilo da pošalješ sada – Meni s jednim peharom vina

Možda junak45 više ne bude bolan – Pred tobom, k’o i ja, postane pokoran”

Međutim, Kavus kao odgovor Goudarzu kaže: Premda Rustem, za mene uživa veliku vrijednost i značaj, ipak:

“Ne želim da ikad neko zlo ga snađe – Jer kod mene on velik ugled imade

No, dadem linušdarumu ja – Spašen je život onog lav-junaka

Svom snagom iza Rustema stat će – Mene on, bez dvojbe, uništit će.”

Svaki čitalac razumije da je Kavusovo odbijanje da pošaljenušdaru, naizgled, potpuno na Rustemovu štetu. Zbog toga bi bilo za očekivati da Rustem, junak kojem u čitavom Iranu nema premca, nastoji ubiti Kavusa, čim mu se ovaj nađe nadohvat ruke. Ukoliko bi ga ubio, Rustem zbog toga ne bi zaslužio prijekor; s obzirom na Kavusov položaj i moć, zadovoljenje Rustemove potrebe najmanji je moguće zahtjev koji bi se od Rustema mogao očekivati.

No, suprotno tome, prema tekstuŠahname,vidimo da:

“Kada kralju vijest o Suhrabu dođe – On tada s vojskom kod junaka ode”

I tada:

“Rustemu ovako reče Kavus Kej: – Od planine Alborz pa do vode Nej

Nebu što kruži valja se okrenuti – Dragoj nam zemlji ne treba klonuti

Neko umre prije, neko kasnije – Jednom svima kucne čas da se mrije

Udes taj srcem i dušom prihvati – Poslušaj umnog, njemu se obrati”

Prva pomisao koja se ovdje javlja jeste da bi Rustem, uspevši se na vrh planine bijesa i duhovnog nemira, imao puno pravo da, poput razjarenog lava, nasrne na Kavusa i ubije ga; no, ne samo da mu ne prigovara, nego i suspreže svoja bolna osjećanja i Kavusove savjete upija dušom. Doista, šta se to desilo? Plaši li se Rustem Kavusa i njegove vojske? Takva pomisao nema nikakvog osnova; Rustem je bezbroj puta jurišao na brojne vojnike i sa zemljom sastavio silne junake.

Ovdje treba povjerovati da je Kavus upravo Rustemovpirikutb, isti onajpirkojeg Hafiz Širazi oslovljavapir-vinar. Kako je rečeno u raspravi, “Nušdaru– simbol Božije darežljivosti i duhovnog napitka”,nušdarusu Kavusovi savjeti i pouke koje stižu do Rustema, umiruju njegove boli i tugu, te mu daruju smiraj. Ovdje se čitalacŠahnametreba zapitati: zaštonušdarune stiže Suhrabu u pravo vrijeme? Je li Firdusi nehotično, slučajno spjevao pripovijest u obliku kakvom jeste? Ili je shvatio da će, ako pripovijest bude spjevana drugačije nego što jeste, njena simbolika doći u pitanje a vrijednost biti umanjena? Poštonušdaruima ljekovito svojstvo, da je na vrijeme

[12]stigao do Suhraba – simbola Rustemove duše – on bi ostao živ, te bi i dalje bio žestoki Rustemov protivnik. A možda bi čak i ubio Rustema, čime bi simbolička i gnostička dimenzija pripovijesti bila ugrožena.

Dakako, neko može prigovoriti ovom stavu i reći da bi to bilo prihvatljivo kada Rustem i Suhrab i dalje ne bi znali za svoje krvno srodstvo. Međutim, prije nego što je Rustem poslao Goudarza ponušdaru, njih dvojica46 su to bili shvatili; stoga nije bilo nikakvog razloga za njihov ponovni sukob.

Moj odgovor je sljedeći: Prvo, nema nikakve garancije da se njih dvojica ne bi opet sukobili; drugo, mogućim prigovorom u obzir se uzima vanjština pripovijesti, a zanemaruje njena simbolička dimenzija, dok je ova rasprava usmjerena upravo na tu dimenziju. Kao zaključak, na osnovu svega izloženog u ovom odlomku, najprimjerenije je kazati da je Kavus simbolpira-vinara, a vino inušdarusu njegovi savjeti i pouke koje, poput opijuma, mogu biti i otrovne i ljekovite. Pružajući ih Rustemu u pravo vrijeme, Kavus ga izbavlja iz rata protiv džina tuge i spašava od tjelesne tmine.

 

Šagad– simbol Soruša;zamka – simbol Soruševe poruke

 

Kako je rečeno u prethodnoj raspravi,nušdarustiže Rustemu u obliku savjeta i utjehe, te mu daruje smiraj. Sada je Rustemova duša poputduše smirene(nafs-e motma’enn), koja čuje Božiju poruku: “Dušo koja si smirena, / Vrati se Gospodaru svome zadovoljna, / Te priđi k Mojim robovima – /

Uđi usred moga Dženneta!”49 Hafiz Širazi pjeva:

“Dok što treba ne saznaš, iz ove melodije nećeš razotkriti tajnu – Uho nedostojnog ne može čuti Soruševu poruku”

Nakon mnogo godina duhovnih vježbi, putovanja i samoizgradnje, nakon što je ubio izvanjskog diva – posrnulu dušu, Rustem je na kraju uspio prevaliti brojne etape, od kojih je jedna “ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.” – tojest, etapa spoznaje – i postati jedan od onih koji su spoznali Tajne. Sada je susreo Soruša i sluša njegovu poruku.

UŠahnamije Soruš otjelovljen u liku Šagada. Njegova poruka je zamka u koju Rustem upada i dostižeutrnuće u Bogu.

[13]Zanimljivo je da i zamka ima božansku “boju”. Ona “guta” Rustema, zajedno s njegovim konjem Rahšom – simbolom ljubavi i vodičem Rustemove nutrine – i opija ih iz pehara nedaća zbog Voljenog, jer oni su postali bliži Bogu, kako kaže Najjir Tabrizi:

“Ko god je bliži na ovome Slavlju – Pehar nedaća češće mu dodaju”

 

Rahš – simbol ljubavi i vodiča nutrine

 

Gnostici i istraživači o ljubavi i naklonosti napisali su toliko radova, rasprava i knjiga da autor ovih redova nije u stanju čak ni spomenuti njihove naslove. No, premda su, kako kaže Sejfuddin Baharzi,50 “o ljubavi ispisani tomovi knjiga, tintom crnom poput solufa voljene, još uvijek do svijesti dopire ovaj zov:

“Kako objasniti nedaću u ljubavi prema Tebi – Moje lude snove kako rastumačiti”51

Prema mišljenju gnostika, kada se srce uglača i postane ogledalo, te se očisti od prašine egoizma i višeboštva, obasja ga sunce Božije ljubavi i naklonosti i Njegovoprivlačenje(kešeš) dovodi do toga da srce zaljubljenog izda strpljenje, a zaljubljeni više nema mira.

Kao što zaljubljeni od siline nemira biva van sebe i udara u doboš “Enel-Hakk”,52 tako i tijelo prepušta nedaćama, jer srce je onakvo kao što pjesnik kaže:

“Rekoh srcu: tajne Voljenoj ne kazuj – Čuješ li, više o ljubavi ne pričaj Srce reče: to više ne govori – Tijelo prepusti nedaćama i mnogo ne zbori”

Kad se tijelo prepusti nedaćama, zaljubljeni, poput Ahmeda Gazalija,53 više ne vidi razliku između sebe i Voljene, te kaže: “Ne znam ko je zaljubljeni, a ko je Voljena, i to velika je tajna. Jer, moguće je da je prvo Ona mene privukla, a da je tad uslijedilo ostalo. A ovdje stvari stoje obrnuto: ‘A vi ne možete ništa htjeti ako to ne ushtije Gospodar svjetova!’.54 Bajazid55 je – Allah njime zadovoljan bio! – rekao: “Dugo vremena mislio sam da ja Njega

[14]

tražim; a prvo je On mene potražio. ‘Koje će voljeti’56 desilo se prije nego ‘koji će Njega voljeti’57.”58

Uistinu, “ljubav je tajna stvaranja, začin života, temelj tesavvufa, ishodište značajnih pojava na svijetu, vrelo ushićenja i krajnje stanje gnostika. Kadnaklonost(mohabbat) dosegne savršenstvo, promijeni ime uljubav(‘ešq). A kad ljubav dođe do savršenstva, okonča se u utapanju u Njegovoj biti i jedinstvu ljubavi, zaljubljenog i Voljenog. A ukoliko je ta ljubav jedan od Božijih darova, prema Bogu će privlačiti i do Njega će dovesti.”59

Rustemov konj Rahš simbol je te vrste ljubavi, koja Rustema stalno vodi naprijed, do nove postaje i nove etape duhovnog puta. Na to ukazuje i Ahmed Gazali: “Tajna toga što ljubav nikada svoje lice nikome potpunoma ne ukazuje jeste u tome što je ljubav ptica iz Iskona; ponekad, ona odleprša ka Iskonu i time skriva svoju ljepotu i veličanstvenost. I Rustema sobom povlači Rahš (ljubav), jer obojica su onostrani, iskonski, a ne ovostrani, trenutni i prolazni.”60

I pir nutrine, ili um, također je uzrokom ljubavi zaljubljenog prema Voljenoj, pošto čovjeka usmjerava prema dobru i predstavlja sredstvo spoznaje ljepote i veličanstva lica i stasa Voljene, njezine zavodljivosti i umiljatosti. Ukratko, koliko god da se o ljubavi kaže, opet nije ništa rečeno, jer Rumi kaže:

“Da ljubav opišem šta god da kažem – Kad do nje dođem, postiđen ostanem

Pero što je u pisanju žurilo – Kad do ljubavi dođe, samo se slomilo”

 

Bunar – simbol Sorušove poruke, boja Božije biti, mjesto utrnuća u Boga i završetka duhovnog putovanja

 

Kao što je već rečeno, bunar u kojeg Šagad (simbol Soruša) baca Rustema simbol je Soruševe poruke. U isto vrijeme, tmina u bunaru simbol je Božije biti (zāt). Možda baš zbog toga gnostici kažu: “Nema boje iznad crne.”

Crna je boja Božije biti otuda što je nijedna druga boja ne može prekriti. Drugim riječima, crna boja upija u sebe sve druge boje, prezima njihovu pojavnost i iskazuje ih u vlastitoj boji.

Prema tome, po riječima šejha Mahmuda Šabestarija: “Crna boja svjetlost je Biti – Što u tmini Vode života svijetli”

U komentaru ovog distiha, Šemsuddin Muhammed Lahidži kaže: “Crna

[15]

boja i tmina imaju isto značenje; tojest, crna boja, što se u različitim fazama duhovnih opažaja onih koji imaju sposobnost srčanih otkrovenja i osvjedočenja Istine javlja u očima duhovnog putnika, svjetlost je Apsolutne Biti (Zāt-e Motlaq). Pri najvišoj razini bliskosti s Bogom u putnikovu oku pojavljuje se tmina. U nutrini te tmine skrivena je svjetlost Biti; ona dovodi do utrnuća, ona je Voda životaopstojnosti(baqā’) u Bogu, koja vodi vječ- nom životu.

“Ko god nije došao do stupnja ovoga – Griješi vidi li u sebi putnika

Evo, uistinu, siromaštva zbiljskoga – Ovdje je crna boja Lica Savršenoga

Mač utrnuća u ovim koricama je – Ta crna svjetlost na ovom stupnju je

Tvoj pa ovdje prosipa perje – Izvor višeboštva odavde potječe”61

Na osnovu toga, Rustem, koji je prošao sedam iskušenja (što je simbol sedamgradova ljubavi), ovladao svojom dušom i nutrinom čuo Sorušovu poruku, mora se očistiti od svih boja. Među bojama o kojima je Nedžmuddin Kubra izlagao u svom tefsiru, plava boja je boja vode što istječe iz bunara (a to je boja koju imaju čovjekova duša i nebo); zelena boja je boja života srca; crvena boja je boja života u pregnuću; žuta boja je boja slabosti.”62

No, da bi se očistio od svih boja, te prevazišao višebožje “rustemstva” i ljubav čiji je simbol Rahš, Rustem se mora srcem baciti u more crnila – koje je boja i svjetlost Biti – i u njemu se utopiti, kao što je utapanje u Božijem biću konačnica duhovnog puta svakog gnostika. Jer, kada gnostik stigne do utapanja u Božijem biću, ostvaruje vječnu opstojnost – opstojnost u Bogu. UŠahnamije to more otjelovljeno u obliku bunara, koje u sebe povlači Rustema i Rahša (simbola nutarnjeg vodiča i ljubavi).

Zanimljivo je da na kraju tog putovanja Šagad – simbol Soruša – biva ubijen Rustemovim mačem. To pokazuje da je Rustem dosegao duhovni stupanj “s Allahom dijelim”.63 Kako kaže Šejh Mahmud Šabestari:

“Premda melek uživa u bliskosti Prijestolja – Ne može doprijeti do ‘s Allahom dijelim’ stupnja”

Na kraju je potrebno kazati: možda će neko prigovoriti i reći:Šahnamune odlikuje nijedna gnostička dimenzija i u potpunosti je strana gnosticizmu; Firdusi o gnosticizmu ništa nije znao, o njemu nikada nije progovorio i bio je opijen samo i jedino epikom;Šahnamaje isključivo epsko djelo. Međutim, autor ovih redova raspravljao je o Rustemu i Suhrabu koje je stvorio

vlastitom mišlju i imaginacijom. Ukoliko se prihvati samo toliko da sam, na temelju vlastite svijesti i mašte, uspio stvoriti Rustema i Suhraba različite od onih o kojima govoriŠahnama, za mene bi to predstavljalo veliko zadovoljstvo i radost. Značilo bi to da sam ipak uspio učiniti nešto, makar i drugačije od onoga što mi je bila namjera.

Preveo s perzijskog jezika: Namir Karahalilović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Summary

Gnosis in the Shahnama

The fascinating Iranian national epic The Shahnama has attracted the attention of researchers of different profiles for centuries. According to various studies and the works related to The Shahnama written until today’s time, The Shahnama is one of the most significant national epics within the scope of entire epic tradition in the world, and its author Abu’l-Qāsim Firdowsī is considered one of the leading world poets. In the era of classical Persian literature there were numerous poets- before and after Firdowsī- who have tried writing epics, but none of them has ever been even as closely successful as Firdowsī.

From its very beginning, The Shahnama has been studied from various perspectives (literary, historical, anthropological, etc.). However, only recently there have been the first attempts to study the possible Gnostic aspects of the most significant Iranian national epic. Relying on the primary sources of Iranian Islamic Gnostic tradition as well as some recent sources, this paper explains the Gnostic dimensions, the symbolism and the morals of the first couplet of the Shahnama. Using the same methodology, the well known narrative of the battle between Rostam and Sohrab, as the best expression of the tragic elements in the entire epic, has been analysed, along with the narrative of Rostam’s death in the end. Within this context, the greatest Iranian epic hero, the hero Rostam from Sistan, has been recognized as a spiritual traveler who faces different obstacles and temptations on his way to self-realization and self-awareness, while the characteristic of his son Sohrab entail the characteristics of the human soul, whose excessive desires and impulses must be suppressed by a spiritual traveler.

Key words: Firdowsi, Shahnama, Rostam, Sohrab, gnostic, islamic

یدلله قائم پناه: عرفان در شاهنامه

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura

 

1. ’Ansāriyān, Hosein;‘Erfān-e ’eslāmī; ’Entešārāt-e Payām-e ’āzādī; Ċāp-e

ċahārom; Tehrān: 1366. (1987.)

2. ’Arbāb, Keixosrou;Zartošt payğāmbarī ke ’az nou bāyad šenāxt (Forūġ-e

mazdyasnī); Wirāste-ye Farzān Kiyānī; ’Entešārāt-e Ğāmī; Ċāp-e panğom;

Tehrān: 1383. (2004.)

3. Baxtiyārī, ‘Alīqolī Mahmūdī;Šāhnāme ’ābešxor-e ‘ārefān; Našr-e ‘elmī;

Ċāp-e ’awwal, Tehrān: 1377. (1998.)

4. Boxārāyī, Ahmad‘alī Rağāyī;Farhang-e ’aš‘ār-e Hāfez; ’Entešārāt-e ‘Elmī;

Ċāp-e haštom; Tehrān: 1357. (1978.)

5. Do resāle-ye ‘erfānī dar ‘ešq; Tasnīf-e Ahmad Ġazzālī wa Seifoddīn Bāxarzi;

Be kūšeš-e ’Īrağ ’Afšār; ’Entešārāt-e Safī ‘Alīšāh; Ċāp-e sī’om; Tehrān: 1380.

(2001.)

6. Gīlānī, ‘Abdorrazzāq;Mesbāh al-šarī‘a wa meftāh al-haqīqa (šarh-e fārsī);

Tashīh-e Sayyed Ğalāloddīn Mohaddes (’Armawī); Našr-e Saddūq; Ċāp-e

sewom; Tehrān: 1366. (1987.)

7. Lāhīğī, Šamsoddīn Mohammad;Mafātīh al-’e‘ğāz fī šarh-e Golšan-e rāz;

Tashīh-e Mohammad Rezā Bozorg Xāleqī wa ‘Effat Karbāsī; ’Entešārāt-e

Zawwār; Ċāp-e sewom; Tehrān: 1378. (1999.)

8. Mahdī, Moğtabā;Sīmorġ dar ğostoğū-ye Qāf; Ċāp-e Mahārat; Ċāp-e ’awwal;

Tehrān:1379. (2000.),

9. Pākatċī, ’Ahmad; “Rawānšenāsī-ye rang dar ’andīše-ye ‘erfānī-ye Nağmmodīn

Kobra”;Mağmū‘e-ye maqālāt-e Hamāyeš-e Šeix Nağmoddīn Kobrā;

Nāšer: Rāyzanī-ye farhangī-ye Sefārat-e Ğomhūrī-ye ’Eslāmī-ye ’Īrān dar

Torkamanestān; Ċāp-e ’awwal; 1380. (2001.), pp. 106119-.

10. Ranğbar, ’Ahmad;Ğāzebehā-ye fekrī-ye Ferdūsī, ’Entešārāt-e ’Amīr Kabīr;

Ċāp-e sewom; Tehrān:1379. (2000.)

11. Zarrinkūb, ‘Abdolshosein;Na šarqī, na ġarbī, ’ensānī; ’Entešārāt-e ’Amīr

Kabīr; Ċāp-e sewom; Tehrān: 1378. (1999.)

12. Zarrinkūb, ‘Abdolshosein;Nāmwarnāme; ’Entešārāt-e Soxan; Ċāp-e ’awwal;

Tehrān: 1381. (2002.)