Rezervat biosfere Hara, stanište drveća čiji korijeni rastu u morskoj vodi

Rezervat biosfere Hara – stanište otporno na slanost mora

Obično, zbog osjetljivosti drveća na slanost vode, u područjima gdje nema pitke vode rijetko koja stabla mogu rasti i donositi plod. Međutim, postoji jedna vrsta drveća koja ne samo da je otporna na slanost, nego čak i ne može rasti nigdje drugo osim u priobalnim područjima plime i oseke. Ta vrsta nosi naziv „Hara” ili „siva mangrova”. Na jugu Irana više je područja poznato kao stanište ove otporne i lijepe biljke, a među njima je i Rezervat biosfere Hara, jedno od najnetaknutijih i najljepših turističkih odredišta juga Irana.

Karakteristike Hare – biljke otporne na slanost

Izuzetna odlika Hare jeste njena sposobnost da živi u slanoj vodi. Listovi su joj ovalnog oblika i mogu dosegnuti dužinu do 5 cm. Hara daje i plodove nalik bademu. Njeni cvjetovi su vrlo sitni, sa četiri zlatnožuta latica. Kada procvjetaju, miris cvijeća širi se nekoliko metara oko stabla. Odrasla stabla dosežu visinu od tri do šest metara, a svijetlozeleni listovi na površini vode stvaraju očaravajući prizor. Sjemenke Hare klijaju na stablu majci, a kada se pretvore u male sadnice, otpadaju u vodu.

Hara ima i mnoge koristi: sok iz njenih žila koristi se za liječenje suhe kože, a kora se u prošlosti primjenjivala za terapiju gube. Od različitih dijelova Hare proizvode se mastila, ljepila i celulozna masa za papir.

Iako raste u slanoj vodi, Hara tu vodu mora „pročistiti”. Njeni korijeni djeluju kao prirodni filteri koji uklanjaju so i taloge, a istovremeno zadržavaju potrebne minerale. Višak soli biljka izbacuje preko listova – kada u njima postane previše soli, listovi otpadaju i padaju na površinu vode.

Geografija i obilježja rezervata biosfere Hara

Na području rezervata nalazi se ukupno 40 sela, od kojih je 13 u južnim dijelovima. Jedno od najstarijih sela ovog kraja je Laft. Stanovnici sela uglavnom se bave trgovinom, stočarstvom, ribolovom i brodogradnjom.

Hara ne može podnijeti temperaturu nižu od pet stepeni Celzijusa, pa raste samo u područjima s toplom ili blagom klimom. Rasprostranjena je na istočnoj obali Afrike, u zapadnoj, južnoj i jugoistočnoj Aziji, Australiji i dijelovima Novog Zelanda. U Iranu postoji osam glavnih staništa Hare, među kojima je i Rezervat biosfere Hara. Ovaj rezervat obuhvata sjeverozapad ostrva Kešm (delta rijeka Mehran i Gurzin), Bandar Pol, Bandar Khamir i sjeveroistok ostrva Hormuz.

Šume Hare, sa svojim gustim krošnjama i isprepletenim granama, ostavljaju snažan estetski dojam. Posebna vrsta iz ovog rezervata nazvana je Avicennia marina, u čast čuvenog iranskog učenjaka Ibn Sine (Avicene). Hara je zimzelena vrsta – njeni listovi ostaju zeleni tokom cijele godine, pa se rezervat može opisati kao vječnozelena šuma.

Korijenje Hare je kratko, ali se iz njega račvaju brojni dugi izdanci koji se šire po površini tla. Iako biljna raznolikost rezervata nije velika, on pruža odlično stanište za beskralješnjake, ribe (32 vrste iz 17 porodica) i ptice. Šume Hare posebno su značajne za odmor ptica selica. Tu obitavaju čaplje, veliki egreti i obalski egreti, a u rezervatu su zabilježene i dvije vrste morskih kornjača.

Nacionalna i svjetska zaštita rezervata biosfere Hara

Godine 1972. (1351. po iranskom kalendaru) područje od 82.360 hektara proglašeno je zaštićenim. Tri godine kasnije, 1975. (1354.), prošireno je i proglašeno nacionalnim parkom. Nedugo zatim, ovaj prostor je upisan na UNESCO-vu listu rezervata biosfere.

Netaknuti dijelovi šuma Hare, zajedno s močvarama i rukavcima „Tangeh Khuran”, registrovani su i kao Međunarodni močvarni lokalitet Khur Khuran, pod Ramsarskom konvencijom iz 1971. godine, čiji je cilj zaštita močvara koje služe kao stanište vodenih ptica.