Osamljivanje u tesavvufu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Veoma važan princip duhovnog uspinjanja u okvirima islamskog ir- fana1, koji ima svoju i teorijsku i praktičnu važnost, jeste „halvet“ (osa- mljivanje, osama).

Izvor osame u islamskom irfanu i tesavvufu, u početku, uglavnom se vezao za neku vrstu asketizma, isprepletenu s ibadetom2 u mesdžidima i džamijama, što se manifestirao u udaljavanju od ovog svijeta i ovo- svjetskog, okretanju postupcima kao što su: hraniti se halal opskrbom, neprestano biti pod abdestom, redovno gusul činiti, biti zaokupljen spo- minjanjem Allaha, spremnost za smrt i sl. Poslije se veća pažnja predala običajima i principima koji se odnose na unutrašnje3 u odnosnu na spo- ljašnje4. Spoljašnjim običajima i principima, odnosno pravilima, nakon toga počela se pridavati veća pažnja, te je došlo do njihovog usavršava- nja, a mjesta osame su iz mesdžida i džamija preseljena u hanikahe, te kasnije i u posebne odaje za osamu (čellekhane). Principi i pravila su

 

 

1. gnosticizam
2. bogosluženje
3. batin
4. zahir

43

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

pooštreni i postali su isposnički, do čega je došlo pod utjecajem drugih naroda. Naravno, različiti sufijski tarikati se po pitanju osame međusob- no veoma malo razlikuju. U ovom tekstu se na početku analizira pitanje da li je izvor osame islamski ili je u islamski irfan ušao iz budističkog, indijskog ili kršćanskog gnosticizma. Također se razmatra i pitanje do kakvih je promjena došlo u principima osamljivanja od samog njegovog pojavljivanja u okvirima islamskog irfana i u kakvom obliku se pojavio kod svakog sufijskog tarikata, te na kakvim principima i pravilima je zasnovan.

Ključne riječi: osamljivanje, irfan, tesavvuf

 

 

Irfan zauzima posebno mjesto u perzijskoj književnosti. Posredstvom književnih djela proširio se i na islamske zemlje u kojima se ne govori per- zijski jezik, što uključuje i Bosnu i Hercegovinu. Tako su arifi perzijskog govornog područja odigrali veoma važnu ulogu u njegovom širenju. Jedno od gnostičkih principa i pravila, koje igra važnu ulogu i u praktičnom, ali i teorijskom irfanu, jeste pitanje osamljivanja, osame. Po pitanju izvorišta osame u islamskom, budističkom, hinduističkom ili kršćanskom gnosticizmu postoje razlike u mišljenjima. Drugo važno pitanje je nejasan način nastanka i razvoja osame u okvirima islamskog irfana i njenoga oblikovanja u različi- tim sufijskim tarikatima.

Osama je kategorija koja je preobražavana u okvirima islamskog irfana i tesavufa u različitim vremenskim periodima, po osnovu vremenske, socijal- ne, kulturološke, političke i ideološke situacije u kojoj se pojavljivala. Osama je rasprostranjena metoda među dervišima, sufijama, vjerskim učenjacima i, uopće, vjernicima, i to na način da neki muslimani osamu svake godine iskuse u itikafu, a neki vjernici i u svojim noćnim ibadetima.

U historiji ljudskog roda osama je imala različite oblike. Sufijska, pak, osama (halvet) jeste metoda čiji je izvor u islamskom učenju i razlikuje se od isposničkih i asketskih metoda u drugim religijama.

S pojavom islama, osama je postala prilika za razmišljanje i posebnu vr- stu komunikacije s Vrhovnim Stvoriteljem, te razmišljanje o stvaranju svega postojećeg. Uglavnom se prakticirala u kućama, mesdžidima i džamijama, ili u prirodnom okruženju (na planinama, livadama, pustinjama, ili pored rijeka i na sličnim mjestima). Kasnije je prerasla u poseban čin, koji ima posebno vrijeme i mjesto. U početku se prakticirala u toku jedne noći, da bi potom trajala deset, pa trideset i na kraju četrdeset dana. Osama je u začetku islama bila individualnog karaktera i u slobodnoj formi. Međutim, među većinom sufija se pretvorila u obavezni akt, koji se prakticira tokom

 

 

 

 

                                                                                                 OSAMLJIVANJE U TESAVVUFU

 

duhovnog uspinjanja i u određenom periodu je šejh (učitelj) određuje svome učeniku5.

U ovom radu ćemo pokazati da se osama razlikuje od monaštva, jer je monaštvo metoda života osoba koje su se zaklele da će se u potpunosti od- vojiti od običnog svijeta, dok je osama samo dio ukupnog života sufija.

 

 

Pojam halvet/osama znači biti sam, sjediti sam, izolovanost, suprotstav- ljanje duši sklonoj zlu, isposništvo, umanjivanje sna i hrane, post, smanjen govor, nemiješanje s ljudima, stalno spominjanje Allaha, dž.š., čišćenje misli i tajno obraćanje Allahu, dž.š., koje niko dokučiti ne može.6 Drugim riječima, osama znači da se putnik na putu duhovnog uzdizanja odvaja od svijeta, da bi izvršio više djela koja pomažu čišćenju duše, te pročišćavanju uma i misli na način da se sva pažnja usmjeri prema Stvoritelju.7 Džami o tome kaže:

„Nekoga upitaše koji mu je put. Odgovori im: 'Osama na način da si naizgled s narodom, a u biti si s Allahom'.“8 U osnovi, osama je ibadet koji počinje od momenta kada se putnik na putu duhovnog uzdizanja, a kada to šejh/ učitelj procijeni, u potpunosti odvoji od naroda i ovosvjetskih dobara, te, u skladu s posebnim pravilima i principima, u tijesnoj i tamnoj sobi prepusti spominjanju Allaha, dž.š., i zikrovima koje mu je preporučio učitelj.9

 

–

a) Zoroastrizam i budizam

Prema posljednjim istraživanjima, zoroastrizam je u Iran došao iz cen- tralne Azije. Naravno, brojne su razlike između zoroastrizma iz perioda Sasanida i religije u vrijeme Ahemenida. U vrijeme Ahemenida, religija je podrazumijevala vjerovanje u brojna božanstva, kao što je to bilo u antičkoj Grčkoj, Fenikiji, starom Egiptu, Rimu i Mesopotamiji, kada je za svaki pri- rodni fenomen postojalo i obožavano po jedno božanstvo. U vrijeme Sasani- da, broj božanstava je smanjen, te se širio zoroastrizam kao religija koja je, s filozofskog aspekta, dualistična, dok je s molitvenog monoteistična. Duali-

 

 

5. Muridu
6. Moin, Mohammed; Farhange farsi; tom 1; str. 1437; Teheran; 1996.
7. Anvari, Hasan; Veliki leksikon perzijskog jezika Sokhan; tom 4; str. 2817; Teheran 2002.
8. Džami, Nuruddin Abdurahman; Nafahat el Ons; obradio Mahmoud A'bedi; str. 391; Teheran; 1991.
9. Gouharin, sejjid Sadeq; Šarhe estelahate tasavvof; Zavvar; str. 168; Teheran; 2001.

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

stička dimenzija zoroastrizma se ogleda u učenju da su izvori svih stvari dva boga: Ahuramazda i Ahrimen. Ahuramazda je stvoritelj dobra, a Ahrimen je stvoritelj svega lošeg i ljudi moraju djelovati na uništenju Ahrimena i slavljenju i obožavanju Ahuramazde.

Period u kom se pojavio zoroastrizam, pa i arijevska religija, veže se za vrijeme kada je došlo do razdvajanja Iranaca i Hindusa. Drugim riječima, bliskost u mišljenju, propisima, učenju, pa čak i pričama i poslovicama u Iranu i Indiji, dovela je do mišljenja o postojanju veze između budizma i zo- roastrizma, pa i manihejstva, što se kasnije, nakon pojave islama, preslikalo i na pokušaj projeduciranja veze između budističkog učenja i tesavufa.

Na sanskritu riječ „buda“ znači starac, nadahnuti, učitelj i mudrac, a Hindusi vjeruju da na svijet povremeno dolazi predvodnik koji nosi to ime. U drugim religijama, također, postoji slična teorija i predskazanje o dolasku zakonodavaca i spasitelja: u zoroastrizmu „Sošijans“, u judaizmu hazreti Isa Mesih, dok je u Isaovoj vjeri to Muhammed (s.a.v.s.).

Također, raskoš i čistoća koju poštuju i prakticiraju Hindusi u svojim bogomoljama i hramovima, a u koje ulaze bosi, može se vidjeti i kod zoroa- strija ca prilikom njihovog ulaska u hramove vatre. Oni, također, u hram ulaze bosi, što se prakticira i u islamu i u različitim sufijskim tarikatima. U kršćanstvu i judaizmu nema takvog običaja. U budizmu nailazimo na dvije skupine: prva su religiozni budisti i konvertiti, koji u svakodnevnom životu poštuju pravila, principe i učenje budizma, dok drugu skupinu čine budi- stički sveštenici, čiji se sistem promišljanja, vjerovanja, pa i metoda života i razvoja u potpunosti razlikuju od prve grupe. Budistički sveštenik se odvaja od ovosvjetskog života, zanemaruje njegova bogatstva i ne posjeduje ništa, odnosno, sve što mu pripada su ogrtač, posuda, igla, brojanica i britva. On ne smije imati kuću, te je prisiljen živjeti u izolaciji, daleko od svijeta, u šumi, na otvorenom, bez krova nad glavom ili ispod drveta.

2. Judaizam i kršćanstvo

Istaknuti jevrejski filozof Filon Aleksandrijski (25.g p.n.e.-50.g n.e.), koji je umnogome doprinio da naučna dostignuća antičkog doba dospiju do kršćanstva i islama, ističe da je cilj svakog pametnog čovjeka susret s Bogom, a taj cilj je uglavnom nedostižan za većinu ljudi, zbog neograničenosti Božanskog bića.

Filon je živio manje-više isposničkim životom i, po njemu, jevreji koji sli- jede takav put pravi su primjer onih koji su spoznali Boga.10 Sljedbenici tog puta su bili u žestokom isposničkom okruženju, a živjeli su najvjerovatnije u prvom stoljeću nove ere, na obalama oko Aleksandrije. Živjeli su usamljenič- ki, potpuno izolovano, a hranili se suhim hljebom i vodom. Svakodnevno su postili, a noću se molili Bogu.

 

 

10. Zarrinkub, Abdulhusein; Arzeše mirase sufije; Amir Kebir; str. 23; Teheran; 1994.

 

 

 

 

                                                                                                 OSAMLJIVANJE U TESAVVUFU

 

U nekim religijskim tekstovima iz antičkog perioda, kao i rukopisima koji se pripisuju Luki, navodi se da je Isa Mesih četrdeset dana proveo u pustinji, kako bi bio iskušan pred šejtanskim zavođenjem.

Nadahnuće hebrejske gnostičke tradicije je vezano za Musaa, nakon nje- gova prolaska duhovnih stanja. Bog mu se preko vatre u grmu obratio, te ga obavijestio o spasu Beni Israila iz egipatskog zatočeništva i ojačao ga raznim čudima. Na Sinajskoj gori Musa je razgovarao s Bogom i od Njega direktno primio deset zapovijedi. Kada se vratio s gore, njegov izgled se promijenio, a odjeća mu je svijetlila.11

Hazreti Isa je jednom prilikom u svom govoru na planini rekao da nebesa pripadaju onima koji pate i traže pravdu. On je rekao da lažna bogoboja- znost Farizejaca, koji tvrde da slijede Musaov zakon, nije dovoljna da čovjek dobije dozvolu ulaska u nebeska prostranstva, jer je ovdje potrebno da se poštuju vanjske stavke zakona i pređe unutarnjim i skrivenim. Drugim rije- čima, potrebno je prevazići vjerozakon i doći do stvarne istine i od vanjskih običaja doseći do bogobojaznosti i čistote.

„Strasti u svom srcu čovjek mora umiriti. I kada mu ošamare jedan obraz, treba da okrene drugi. Poput poslanika, neka voli i svoje neprijatelje. Neka udjeljuje i u osami posti. Neka ne raspravlja o drugima. I neka prelazi preko grijeha drugih ljudi“, rekao je hazreti Isa, a.s., i naglasio da se vrijednost svake osobe ogleda u onome što ona kaže, jer to izlazi na vidjelo, a ne ono što proguta.12

Tri slična jevanđelja govore o tome da je Isa, a.s., neka svoja tajna učenja, djelić po djelić, prenosio uskom krugu svojih pristalica. Kada bi se osamio s učenicima, govorio bi im nebeske tajne i to na način da bi, istovremeno dok govori o realnostima, svojim, običnim slušaocima pripremao skrivene tajne kojih su bili dostojni i shvatali ih samo pojedini učenici.

Gregorije iz Nice13 (335-395.g.n.e.) bio je jedan od najvećih crkvenih otaca na istoku i istaknutih kršćanskih predvodnika iz četvrtog stoljeća. Otprilike u njegovo vrijeme napisan je jedan dio predavanja koja se pripisuju Maka- riju. Njegove riječi se ubrajaju u najrjeđa gnostička djela u istočnoj crkvi. Živio je u Siriji i pripadao sekti „Hesicast“, čiji naziv potiče od riječi osama i izolacija. Sljedbenici ove sekte cijeli svoj život provode šuteći.

U djelu Stepeni duhovnog uzdizanja, kojeg je na Sinajskoj gori napisao Jan Kelimakos iz Kirenaike (305-240.p.n.e.), spominje se trideset stepeni ili faza, od kojih svaki stepen predstavlja jednu godinu iz života hazreti Mesiha prije poslanstva. Ovih trideset stepeni se odnosi na potpuno odvajanje ispo-

 

 

11. Zarrinkub, Abdulhusein; Džostodžu dar tasavvofe Iran; Amir Kebir; str. 36; Tehe- ran; 1984.
12. Faning, Stiven; Arefane mesihi; motarjem Feridoddin Radmehr; Niloufar; str. 46; 2006.
13. Gregoryof Nyssa

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

snika od ovog svijeta. Dvadeset i sedam stepeni se odnosi na mir i onaj ko dostigne mir nalazi se u centru tajne. Trideseti stepen se odnosi na vjerova- nje, ljubav i nadu, s kojima se isposnik suočava licem u lice s Bogom. Prema njemu, biti isposnik znači imati beskrajnu ekstazu i svijest.

3. Manihejstvo

Osnova manihejskog učenja vezana je za ukidanje klasnih i rasnih privile- gija, te je upravo iz tog razloga u tom svjetopogledu superiornost definirana u okvirima misaonog i duhovnog uzdizanja. U manihejstvu su propisi isti za sve ljude, a napredak se ostvaruje samo isposništvom, samokontrolom i putovanjem od nižih ka višim stepenima.

Mani je izabrao sebi nasljednika i čini se da su svi predvodnici u ovoj religiji, na kojem god stepenu da su se nalazili, određivali svoje nasljednike, osim u nekim slučajevima, kada je narod birao predvodnike.

Osama u prvim izvorima u islamu

Ukoliko želimo u islamskim izvorima pronaći osamu, neizostavno se mo- ramo osvrnuti na tefsire Kur'ani kerima, jer se u tumačenju pojedinih ajeta spominju argumenti koje su poslije arifi i sufije navodili kod objašnjavanja termina osame.

Takav je tefsir ajeta koji govore o Jednosti, odnosno jednoći Božijoj, ili o stvaranju Adema i Havve i njihovom protjerivanju iz Dženneta i samoći hazreti Adema, a.s., koja je trajala desetine godina. Navode se i slučajevi koji se vežu za ostale poslanike, a koji su uzrokovali da oni određeni period provedu u osami: naprimjer, hazreti Junus, a.s., u utrobi kita je bio u prilici da bez ikakvog ometanja sa strane bude u samoći, odnosno osami, razmisli o svojim djelima, te, nakon pročišćenja, ponovno izađe iz utrobe ribe; Ejjub, a.s., godinama je ležao u bolesničkoj postelji i niko mu nije prilazio osim su- pruge; Jusuf, a.s., jednom je osamu iskusio u bunaru, a drugi puta u zatvoru, nakon spletke koju mu je napravila Zulejha. Među poslaničkim, najduže je kazivanje o osami koju je iskusio Musa, a.s.

Sufije smatraju da je pitanje individualne osame, poput ostalih djela u tarikatu, zasnovano na vjerskim propisima. Da bi to dokazali, oni se pozi- vaju na kur'anske ajete i sunnet (tradiciju) Poslanika, s.a.v.s., koji se po- vremeno odvajao od svijeta i u samoći se posvećivao obraćanju Allahu, dž.š. Također, kur'ansko kazivanje o hazreti Merjem, po svom značenju i sa- držaju, može biti upoređeno s osamom. U dijelu kazivanja o Merjem, s.a.,

kaže se:

 

و اذكروا في الكتاب مريم اذا انتبذت من اهلها مكانا شرقیا فاتخذت من دونهم فارسلنا الیها روحنا فتمثل لها بشرا سویا

 

 

 

                                                                                                 OSAMLJIVANJE U TESAVVUFU

 

„I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stra- nu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se pokazao u liku savršeno stvorenog muškarca.“14

Pored kazivanja o Merjemi, s.a., i četrdeset dana boravka hazreti Musaa, a.s., na Sinajskoj gori argument je kojeg navode putnici na putu k Allahu, dž.š., kada objašnjavaju osamu, te to nazivaju praktičnom uputom.15 Objaš- njavajući život hazreti Musaa, a.s., Kur'an kaže:

واعدنا موسي ثلاثین لیله و اتممناها بعشرفتم میقات ربه اربعین لیله...

„Mi odredismo da čas susreta s Musaom bude kada se napuni trideset

noći, i dopunismo ih još s deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći ...“16

Prilikom ovog susreta Bog se obratio Musau, a.s., koji je zatražio da Ga vidi. Bog se prikazao brdu (Kur'an, A'raf, 143.). Međutim, zbog čega je Musaov boravak trajao četrdeset dana, ostaje tajna, koju znaju samo poslanici i evlije.17 Šejhul-islam Šihabuddin Suhraverdi u svom djelu Avaref el-ma'aref govori o tome da se zastori pred očima čovjeka skidaju postepeno i posljednjeg dana sa savršenim svojstvima čovjek dostiže svoj vrhunac.18 Uz pomenute ajete, navodi se i Poslanikov hadis: „Ko god četrdeset jutara osva- ne u iskrenosti, Allah, dž.š., iz njegovog srca i jezika dadne da provru izvori mudrosti.“19 Sufije uz ovaj hadis spominju i Poslanikovu osamu u pećini Hira i individualni duhovni uspon, te ih navode kao dokaz uspostavljanja veze s Bogom. Zbog toga oni osamu postavljaju za jednu od svojih zadaća na putu k Allahu, dž.š.20

 

 

Pored ajeta koje smo već spomenuli, navode se i razni hadisi Poslanika i izreke islamskih velikana u kojima se upućuje na ibadet u osami. Tako se prenosi hadisi kudsijj: „O sine Ademov, u srcu Me se sjeti da te se sjetim. O sine Ademov, sjećaj Me se u osami da te se sjetim u osami, sjeti Me se u društvu da te se sjetim u skupini.“

 

 

14. Kur'ani, Merjem:16. i 17. ajet
15. Hudžviri, Ali ibn Osman; Kešf el mahdžub; obradio Mahmoud A'bedi, str.418; So- ruš; Teheran; 2004.
16. Kur'ani Kerim; A'raf: 142.
17. Kašani, Izzuddin Mahmoud bin Ali; Misbah el hidaje; obrada Dželaluddin Homai; str.116. Sema; Teheran 2002.g.
18. Suhraverdi, Šihabuddin (539.-632.)
19. Isfahani, Ebi Na'im; Hillijet el mutteqqin; štampano u Egiptu; tom 5; str.185.
20. Šifa el masail; str.103.

 

 

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

Bejhaki u djelu Šo'ab el iman od Ibn Mes'uda prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Onome kome su date četiri blagodati date su mu još četiri:

• Kome je dato da spominje Allaha, dž.š., dato mu je i da njega Allah spominje.

(أْذُكْرُكْم َفاْذُكُروِين – Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti.) (Bekare, 152)

• Kome je dato da čini dovu Svemogućem Allahu dato mu je da će se i njemu Allah odazvati. (َلُكْم ِيجْب أْسَت اْدُعوِين – PozoviteMe i zamolite, Ja ću vam se odazvati.) (Mu'min, 60)
• Kome je dato da se zahvaljuje Allahu, dž.š., dato mu je da će mu Stvoritelj dati još više.

(ِيزیَدَّنُكْم َْلا َشَكْرُْت َلئِين – Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.) (Ibrahim, 7)

• Kome je dato da traži oprost od Boga dato mu je da će mu Allah praštati.

(َرَّبُكْم اْستتَْغِيفُروا – Tražite od Gospodara svoga oprosta, jer On, doista, mnogo prašta.) (Nuh, 10)

Od Enesa, r.a., prenosi se da mu je Poslanik, a.s., rekao: „O sinko moj, ako budeš mogao da osvaneš i zanoćiš sa srcem u kojem ne bude mržnje, neprijateljstva, zavisti i ljubomore prema bilo kom stvorenju, tvoja nutrina je čista. Čišćenje duše je moj sunnet i svako onaj ko oživi moj sunnet bit će sa mnom u Džennetu.“21 Osama je pohvalna, jer jača vjerovanje, a tijelo čini zdravim.22

 

 

 

iz                    i

 

Poslanik, s.a.v.s., često je odlazio iz mekkanske gužve, nemira i galame, koju su proizvodili idolopoklonici, osamljujući se u pećini Hira, u kojoj se obraćao Istinskom Stvoritelju. Nakon Hidžre, u itikaf se povlačio u svojoj džamiji.

Od hazreti Sadika, r.a., prenosi se: „Kada bi počela zadnja trećina muba- rek mjeseca ramazana, Poslanik bi se osamio u mesdžidu. Unutar mesdžida bismo načinili šator u kojem je ibadet činio. Tada se to činilo više u ibadetu nego ranijih dana. Kada je došlo do bitke na Bedru, zbog koje nije uspio da se povuče u itikaf (osamu), nadoknadio ga je naredne godine.

 

 

21. Suhraverdi, Šihabuddin; Avaref el ma'aref; prevod na perzijski Abdol-Mu'min Esfa- hani i Qasem Ensari; Elmi va farhangi; str.21.; Teheran; 1985.
22. Hanekahi, Tahir ibn Muhammed, Ebu Nasr; obrada Eradže Afšar; Gozide dar akhlaq va tesavvof; str.186.

 

50

 

 

 

 

                                                                                                 OSAMLJIVANJE U TESAVVUFU

 

U odgovoru na pitanja o potrebi povlačenja u itikaf koja je postavio namjesnik u Egiptu Muhammed ibn Ebi Bekr, hazreti Alija je rekao da bi Poslanik, a.s., boravio u itikafu čak i u slučajevima kada bi mesdžid prokiš- njavao toliko da se u njemu i blato stvaralo.

Otkako je ustrojena islamska zajednica i razjašnjeni Božiji propisi, sunnet povlačenja u itikaf je zauzimao posebno mjesto kod muslimana. Najvažni- ja mjesta na kojima se boravilo i boravi u itikafu su Mesdžid el-Haram i Mesdžid el-Nebijj. Također, centri u svim islamskim zemljama predstavljali su mjesta okupljanja onih koji bi se povlačili u itikaf.

 

 

Da bismo pratili izvor osame, ali i običaje i uvjete za nju u tefsirima Kur'ana, hadisima i rivajetima islamskih velikana, neizostavno moramo iz- vršiti kratak pregled razvoja onoga što se u islamu naziva i'tikafom, koji se također na neki način može ubrojiti u osamu, jer se u historiji islama za osa- mljivanje i udaljavanje od svijeta radi osamljivanja s Gospodarom i činjenja Mu ibadeta, uvijek koristio izraz i'tikaf.

I'tikaf je vrsta ibadeta koju nalazimo i u drugim religijama. U Kur'ani kerimu se spominje takvo nešto kod kršćana, kada se u dvadeset i sedmom ajetu sure Hadid kaže:

...و جعلنا في قلوب الذین اتبعوه رافه و رحمه و رهبانیه ابتدعوها ما كتبناها علیهم ...

„A u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaš-

tvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali...“

S obzirom na značenje ovog ajeta, jasno je da je monaštvo ibadet koji su uveli kršćani, s namjerom približavanja Bogu. Preciznom analizom historij- skih događaja utvrdit ćemo da su kršćanski vjernici, s namjerom obožavanja Boga i udaljavanja od mučenja kojima su ih izvrgavali jevreji i idolopokloni- ci, birali udaljena mjesta, radi osame i obraćanja Bogu. Priča o stanovnicima pećine se također može spomenuti u ovom kontekstu.

Niko sa sigurnošću ne zna kada je uspostavljena osama, niti može reći uvjete i kakvoću boravka u osami. Samo znamo ono što je Allah, dž.š., u Kur'anu naredio Svojim poslanicima – Ibrahimu Halilullahu i njegovom sinu Ismailu, a.s.: „Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.“23 Prema tome, sigurno je takva vrsta ibadeta postojala i da je Allah, dž.š., njome bio zadovoljan. Prema ovom aje- tu, zaključujemo da je i'tikaf u vjerozakonu Ibrahima, a.s., ubrojan u ibadet. Naravno, nije jasno kako se prakticirao, ali se u tefsirima spominje da su njegovi sljedbenici boravili u i'tikafu, te su zbog toga Ibrahim i Ismail, a.s., dobili naredbu od Allaha, dž.š., da pripreme uvjete za taj ibadet.

 

 

23. Kur'an; Bekare:125.

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

Mesdžid el-Aksa u Beit el-Mukaddesu jedno je od mjesta koje je uvijek privlačilo veliki broj ljudi, koji su tu boravili u i'tikafu i ibadetu. Tu su se osamljivali Sulejman, a.s., Zekerijjah, a.s., ali i hazreti Merjem, s.a. U Kur'ani kerimu u 37. ajetu sure Ali Imran se kaže:

و كفلها زكریا كلما دخل علیها زكریا المحراب وجد عندها رزقا ...

„I da se o njoj brine Zekerijjah. Kad god bi joj Zekerijjah ušao, kod nje

bi hrane našao.“

Na drugom mjestu u Kur'anu se govori o sljedbenicima Isa, a.s., i pitanju monaštva:

و رهبانیه ابتدعوها ماكتبناها علیهم الاابتغاء رضوان الله فما رعوها حق رعایتها ...

„Dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo pro-

pisali - u ćelji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o Njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo ...“24

Iz ovog ajeta se jasno može vidjeti da Allah, dž.š., sljedbenicima Isaa, a.s., nije naredio monaštvo, ali ga je potvrdio, iako su oni u tome pretjerivali i nisu poštovali postavljene granice, što je Allah, dž.š., osudio.

 

i

Šah Ni'metullah Veli kaže da je osama višestrani skup djela kojima se suprotstavlja duši sklonoj zlu, trpi isposništvo, umanjuju hrana i spavanje, dani provode u postu, malo govori i stalno spominje Stvoritelj.25

Jedna od metoda odgoja na putu duhovnog uzdizanja u okviru irfana i dostizanja Božije bliskosti jeste udaljavanje od ljudi i i'tikaf. I'tikaf u osnovi znači zatvaranje na duži period, a u vjerskoj terminologiji znači boravak u mesdžidu radi ibadeta, čiji je najmanji period tri dana, a uvjeti su post i odbacivanje nekih užitaka. Ova vrsta ibadeta ima dubok utjecaj na duhovno čišćenje i posebno se ističe okretanje Stvoritelju. Posebna vrsta udaljavanja od ljudi, činjenje zikra i ibadeta Allahu, dž.š., uz posebnu koncentraciju, u sufijskim krugovima se naziva halvet (osama).

Iako je islam vjera zajednice i veliki broj dova i molitvi je u množini, te se čak i najblaža veza s Bogom (namaz) preporučuje kao zajednička dužnost, sufije pokušavaju, oslanjajući se na ajete i hadise, ali i izreke velikana, poja- sniti i istaknuti važnost udaljavanja od ljudi.

Pored spomenutih ajeta, brojni su rivajeti kojima se ističe važnost osame. Na njih se pozivaju sufije, pa kao argument, između ostalog, spominju riječi

 

 

24. Kur'an; Hadid:27.
25. Sedžadi; str.359.

 

 

 

 

                                                                                                 OSAMLJIVANJE U TESAVVUFU

 

Isaa, a.s.: „Ibadet ima deset dijelova: devet dijelova su smiraj, a deseti je udaljavanje od ljudi.“26

Prema tome, kod sufija biti monoteist i približiti se Allahu, dž.š., ogleda

se u udaljavanju od ljudi. Zbog toga su osamu nazvali i srčanim rasuđiva- njem.

Zunnun el-Misri je osamu smatrao uvjetom za dostizanje moralnih vrli- na, davši novu njenu definiciju, ističući da je stvarna osama ona od vlastite duše.27

Udaljavanje i skrivanje od svijeta prisutno je u šireom obliku još od vre- mena Hasana Basrija, te se u njegovim riječima to posebno i oslikava.28 Još jedan primjer, na kojeg se pozivaju sufije kod isticanja važnog mjesta koje zauzima osama, jeste onaj Uvejsa Karanija, koji je dostigao visoke stepene, jer je neprestalno živio u osami. Kada je otkriven i kada ga je narod počeo poštivati, napustio je sredinu u kojoj je živio i otišao u Kufu. Prenosi se da je jednom prilikom Hurem ibn Hayyan došao kod Uvejsa Karanija i zatražio da se s njim druži i postane mu blizak. Na to mu je Uvejs rekao: "Nisam znao da se onaj koji je spoznao Boga može približiti i smiriti uz nekoga drugog.“29 Izvana, osama predstavlja skupinu poteza koji oslikavaju prekid bilo ka- kvih veza s materijalnim i kontrolu duše, a prate je smanjenje hrane, spa- vanja, govora, napuštanje druženja s drugima i stalno spominjanje Allaha, dž.š., te odbacivanje spletki koje donosi duša sklona zlu na stepenu ostavlja-

nja bilo kakvih želja i prohtjeva.30

Kao važna stavka u principima osame, spominje se oslanjanje na svijest i potreba dostizanja posebnog stepena poznavanja šerijatskih propisa prije početka osame, kako bi se njome samo pojačalo vjerovanje i spoznaja, a da bi se, istovremeno, spriječila opasnost da nad čovjekom ovladaju zle misli.

Period osame uglavnom traje četrdeset dana ili „četeresnicu“. Sufije sma- traju da četrdeset dana osame očeliči duh osobe i to tako što se svakoga dana skida po jedan zastor pred očima putnika, te je svakodnevno bliži tre- nutku osvjedočenja ljepote Uzvišenog Hakka, a srce mu osvjetljava svjetlo mudrosti. Kako nestaju zastori pred očima i otkriva se Vječna ljepota, a u srcu nestaje želje za ukrasima ovog svijeta, tako nestaju i tamna svojstva i sklonost duše prema zlu. Sufijska osama je ognjište u čijoj vatri se kali duša i čisti od prljavštine materijalne prirode. Sufije osamu ne ograničavaju samo

 

 

26. Gazzali, imam Muhammed; Kimiyaye sa'adat; obradio Ahmed Aram; tom 3; str.234; Gandžine; Teheran 2000.g.
27. Akhlake arefan; str. 190.
28. Kušeiri, Ebul Kasem; Risala el Kušeirjje; obrada Bediuz-zeman Fouruzanfar; str.155; Teheran; 2004.g.
29. Gazzali; str.344; Teheran; 2000.g.
30. Kašani, Izzuddin Mahmoud bin Ali; Misbah el hidaje; obrada Dželaluddin Homai; str.62. Sema; Teheran 2002.g.

 

 

 

 

Adil Hadžimehmedović                                                                                                                   

 

 

na četrdeset dana nego je smatraju pohvalnom, ističući da bi je trebalo prak- ticirati tokom cijelog života.31

 

 

 

Uopćeno, osama se može podijeliti na dvije osnove vrste: javna i tajna.

Javna osama je ona u kojoj čovjek odlazi na određeno mjesto, sklanja se od drugih i na taj način nastoji udaljiti svoju dušu od onoga na što se navikla. Namjera onoga koji stupa u osamu mora biti stjecanje zadovoljstva Allaha, dž.š., i spas od zla koje u čovjeku razvija duša sklona zlu. Tako se u samoj definiciji navodi da je osama odvajanje od pokuđenih svojstava, jer ostvaruje utjecaj koji pokuđena svojstva pretvara u pohvalna.32

Skrivena je ona osama koja se prakticira tako što putnik na putu du- hovnog usavršavanja ne dozvoljava svom srcu da se okrene niskim mislima, poput razmišljanja o jelu i piću, osobama, rodbini, pa i životinjama ili o sa- moisticanju i težnji ka slavi. Putnik na putu duhovnog usavršavanja također u svoje srce, svojom slobodnom voljom, ne pušta pokuđena svojstva, kao što su samodopadnost, oholost i sl., jer ukoliko ona uđu u srce osobe u osami po- kvarit će sva dobra i pohvalna svojstva i osobine koja su postojala. Putnici u osami povećavaju broj dobrovoljnih namaza i učenja Kur'ana i pokušavaju doći do cilja stalnim zikrom („La ilahe illallah“) i to u tolikoj mjeri da i u samo vrijeme iftara njihov jezik izgovara te riječi.33

Osoba u osami mora poštovati određena pravila, kako bi izvukla najveću korist od toga. Neki od uvjeta povlačenja u osamu se spominju u određenim predajama i rivajetima, ali se, ovisno o prenosiocima, međusobno razliku- ju. Doktor Abbas Kejmaneš u djelu Partove erfan ističe da se uvjeti osame mogu svesti na osam najvažnijih. Nedžmuddin Razi u djelu Mirsad el ibad navodi drugačije uvjete, kao i šejh Nedžmuddin Kubra u djelu Fevaih el dže- mal va fevatih el dželal, što je slučaj i s drugim autorima.

Dove koje svaka osoba uči u osami su veoma dobro sredstvo mjerenja iskrenosti nijeta. Vrijedi napomenuti da postoje posebne vrste obraćanja Stvoritelju u osami, koje se u nekim slučajevima mogu svrstati u dove.

 

 

 

 

 

31. Kejmaneš, Abbas; Partove erfan; str.512;
32. Kušeiri, Ebul Kasem; Risala el Kušeirjje; obrada Bediuz-zeman Fouruzanfar; str.154; Teheran; 2004.g.
33. Suhraverdi, Šihabuddin; Avaref el ma'aref; prevod na perzijski Abdol-Mu'min Esfa- hani i Qasem Ensari; Elmi va farhangi; str.106.; Teheran; 1985.