Šahrijar

27. šahrivar ili 18. septembar se u iranskom kalendaru obilježava kao Dan perzijske poezije i književnosti i Dan savremenog iranskog pjesnika Šahrijara.

Sejjid Muhamed Husejn Behdžet poznatiji pod pjesničkim pseudonimom Šahrijar, rođen je 1904. godine gradu Tabrizu, na sjeverozapadu Irana.

Njegov otac Hadž Mir Agha Xošknabi, bijaše prvoklasni tabriški advokat, veoma cijenjen intelektualac na tom kraju i istinski poklonik književnosti i sveukupno pisanoj riječi. Šahrijarova majka, prema pjesnikovim zapisima, bila je učena žena i u dobroj mjeri je poznavala tajne ljepote književnosti i poezije. Šahrijar u pjesmi “Oh! Majko moja” pjeva:

Moje pjesničko naslijeđe sve što je od nje je,

Nje koja lokalne balade što skladaše,

Sa pričama prelijepim što znala je,

Od vremena kolijevke što s njom bijaše,

Sve moje nerve sa sazom i pjesmom uštimaše,

Ona pjesmu i pojenje u srce mi smješkom usadila je,

A onda suzama svojim taj svoj usad zaljevaše.

Šahrijarovo djetinjstvo bijaše ispunjeno raznim ustancima, revolucijama i sukobima u Tabrizu. Takvo stanje u Tabrizu, Šahrijarovu porodicu je ponukalo da mir potraži u obližnjem seoskom području po imenu Xošknab; mjestu rođenja njegova cijenjenog oca.

Pjesnik je osnovno obrazovanje stekao u seoskoj školi i uz svog oca, a iz rukopisa koji su ostali iza njega, može se shvatiti da je prva znanja stekao učeći Kur’an i čitajući perzijske klasike poput Sa’dijeva Golestana i Hafizovog Divana. Od tada dolazi do uspostave tijesne veze između njega i Širaskog slavuja o čemu je u jednoj od svojih pjesama spjevao i slijedeći stih:

“Sve što imam to mi je iz Hafizova devleta.”

Šahrijar je osnovno i srednje obrazovanje, te djelimično poznavanje arapske književnosti stekao u rodnom Tabrizu da bi 1921. godine krenuo put Teherana kako bi u tada najpoznatijoj višoj školi u Iranu, Dar al Fonun, nastavio školovanje. Nakon izvjesnog vremena školovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu, gdje provodi punih pet godina. Iako mu je ostalo još samo nekoliko ispita do kraja studija, njegov nemirni pjesnički duh ga odvodi u drugom smjeru. Nakon što je napustio studij stupio je u državnu službu i određeni period službovao u državnoj administraciji u Horasanu i Teheranu.

Pjesnikom je postao vrlo mlad i toj ljubavi ostao vjeran do posljednjih trenutaka svog života. Prva pjesma objavljena pod njegovim imenom nosila je naslov “Duh leptira”. Koliko lijepu poeziju je skladao ovaj pjesnik dovoljno govori podatak da su pjesme koje je poklonio Mirzi Ahmed Hanu Aštariju 1931. godine objavljene uz predgovor velikana perzijske poezije i književnosti kakvi su profesori Malek al Šuara Bahar i dr. Said Nafisi. Iza Šahrijara je ostao veliki Divan (zbirka pjesama) koji je najprije štampan u četiri toma u Tabrizu, a potom na mnogo kvalitetnijem papiru u dva toma u Teheranu.

Šahrijar je tokom boravka u Teheranu oko sebe okupio većinu tadašnjih zvučnih imena raznih oblasti umjetnost i književnosti. Prenosi se da su ga u njegovom malom momačkom stanu posjećivali mnogi prijatelji i poklonici poezije. Međutim, on sam nikada nije krio da najviše voli biti sam i da njegova pjesnička duša najljepše trenutke provodi u osami. Nakon što je 1937. godine izgubio oca, a 15 godina kasnije i majku, odlučuje da se vrati u rodni Tabriz gdje ostaje da živi sve do kraja svoga blagorodnog života koji se ugasio 1988. godine.

Muhamed Husejn Šahrijar je o umjetnosti pjesništva zapisao slijedeće:

“Suština poezije je skrivena u njenoj djelotvornosti i nježnosti koja se, bez da pjesnik zaželi, spušta na ljudske nerve. Tu nježnost pjesnikov nervni sistem preuzima direktno od prirode i života i predstavlja je u obliku poezije.”

Šahrijar, ponos savremene perzijske književnosti, bio je ispunjen netaknutim osjećanjima i nježnom dušom. Njegova čista, irfanska i netaknuta osjećanja pronalazimo u svim njegovim pjesničkim žanrovima, pjesmama, stihovima pa i u svakoj riječi koju je napisao i potpisao. Međutim, njegova netaknuta osjećanja su najprisutnija i najprimjetnija u njegovim gazelima.

Šahrijar je kao i svi drugi veliki pjesnici u svom pjesničkom životu prošao kroz razne i po mnogo čemu različite periode koji su, pored opšte uslovljenosti životnim dobima poput mladosti, sazrijevanja i starosti, bili uslovljeni i mnogim drugim društvenim i političkim događajima i zbivanjima.

Šahrijar vjeruje da poezija iz koje ne bije Božiji nur nije ništa drugo do tmine i neopstojnosti. Upravo zbog ovog pjesnikovog uvjerenja su najbolje njegove pjesme one koje su nastale nakon oslobađanja od ličnih i ovozemaljskih potreba i kretanja ka nebeskoj uzvišenosti.

Šahrijar je bio pjesnik vjernik kojeg je krasila posebna čvrstina. Najvažnija vrijednost njegove poezije leži u činjenici da je umnogome satkana od kur’anskih ajeta, a sam Šahrijar je u više stihova ponovio da je Kur’an najbolja svjetiljka upute i nepresušni izvor prosvjetljenja.

Šahrijar je u mnogim svojim pjesmama na prelijep način i odabranim riječima ukazao na mudžize Kur’ana. On je Kur’an predstavljao kao opstojnu Božiju mudžizu kakvu ljudska zajednica nije u stanju iznjedriti. On bi povremeno u svoje distihone i istihove utkivao kur’anske ajete u obliku priča, što je dodatno ukrašavalo njegova djela.

O Ti što vladaš od ezela do ebeda,

Gdje je opis Tvoj, a gdje riječi moje

Samo Ti si što jesi, a sve drugo ništa nije,

O ti što sve što je i nije svjedoči jednoću Tvoju,

Tovar amaneta što spusti na pleća moja,

Tovar bješe što nebesa na dva dijela prelama.