Imamzade Ismail u Mijanehu, prostor ispunjen duhovnošću

Narod Irana djecu Poslanika islama i šiitskih imama smatra plemenitim ličnostima, kojima je tokom historije iskazivan poseban respekt. U cijelom Iranu podignuta su svetišta i turbeta na njihovim mezarima, što je znak tog izuzetnog poštovanja. Ova mjesta tokom cijele godine predstavljaju prostor za prisustvo i molitvu ljudi, kao i za održavanje različitih vjerskih i društvenih obreda. Stoga se takva svetišta, osim svoje vjerske uloge, trebaju smatrati i kulturnim i društvenim centrima. U pokrajini Istočni Azerbejdžan, koja se ubraja u glavna središta vjerskog života u Iranu, svetišta Imamzade zauzimaju značajnu ulogu. U ovoj pokrajini pokopano je mnogo Imamzada, među kojima i Imamzade Ismail, potomak šestog šiitskog imama, imama Sadika. Njegovo svetište nalazi se u gradu Mijane.

Historija i geografija Mijane

Okrug Mijane nalazi se u istočnom dijelu pokrajine Istočni Azerbejdžan. Grad Mijane, kao centar okruga, udaljen je 138 kilometara od Tabriza i ima više od 100 hiljada stanovnika. Nadmorska visina grada iznosi oko 1100 metara, a poljoprivreda u njemu je veoma razvijena. Među poljoprivrednim proizvodima, jabuka je najpoznatija, ali je Mijane poznat i po proizvodnji pšenice. Na području ovog okruga nalaze se i planinski lanci Bozquš i Qaflan-kuh. Prosječna godišnja količina padavina iznosi 320 mm. Zahvaljujući ovim prirodnim uslovima, Mijane obiluje prelijepim pejzažima, pa putovanje u ovaj grad osim obilaska brojnih historijskih znamenitosti nudi i uživanje u prirodnim ljepotama.

Prema historijskim spisima, starost grada Mijane seže u prahistorijsko doba. U arheološkim iskopinama pronađena je keramička figura iz doba Sasanida (224–651. g.), što se ubraja među najstarije artefakte ovog kraja. Također, na području okruga otkriveno je nekoliko asirskih i urartskih natpisa, što svjedoči o važnosti regije u tim periodima.

Historija svetišta Imamzade Ismail u Mijaneu

Prva gradnja mauzoleja Imamzade Ismaila u Mijaneu datira iz perioda Safavida (16. stoljeće). Danas, zbog brojnih restauracija i obnova, samo je manji dio objekta ostao netaknut i sačuvao svoj prvobitni oblik. Zbog toga se današnji kompleks može posmatrati kao spoj stare i novije arhitekture. Među sačuvanim dijelovima posebno se izdvaja minaret visine 13 metara, podignut 1258. h.g. (1842. g.). Unutrašnja površina svetišta iznosi oko 30 m², a iznad nje se nalazi kupola visoka preko 4 metra iznutra i 6 metara izvana.

Prema natpisu na nadgrobnoj ploči, mezar Imamzade Ismaila otkriven je 923. h.g. (1517. g.). Prema dostupnim izvorima, Imamzade Ismail bio je potomak imama Sadika, šestog šiitskog imama. Njegov život odvijao se u doba abasidske vlasti (750–1258), kada su potomci Poslanika bili izloženi neprijateljstvu i progonima. Zbog toga su mnogi od njih migrirali u Iran kako bi se sklonili od pritisaka. Smatra se da je Imamzade Ismail potajno iz Hidžaza preko Iraka došao u Iran i nastanio se u Mijaneu, gdje je nakon nekoliko mjeseci boravka umro od bolesti i bio ukopan.

Nekoliko stoljeća kasnije, 923. h.g., prema predaji, pojavio se u snu jednom mještaninu i otkrio mu uzrok svoje smrti i mjesto svog mezara. Kada je to mjesto otvoreno, pronađen je kamen s natpisom koji je potvrdio njegov identitet. U obližnjem historijskom selu Kandovan nalazi se i svetište Imamzade Muhammeda, za koje se vjeruje da je grob njegovog oca.

Nacionalna registracija svetišta

Ova građevina, smještena južno od gradske džamije u Mijaneu, u ulici Imam Homeinija, 1969. godine (1348. h.š.) upisana je na listu nacionalnih spomenika Irana.