Ibn Muqaffa’, učenjak koji je uveo iransku kulturu u arapske zemlje

Abu Mohammad Abdullah, također poznat kao Ibn Muqaffa’ (književno znači “sin amputiranog čovjeka”) rođen je 106. godine po Hidžri (724. godine) u mjestu zvanom Jor (trenutno poznato kao Firouzabad) u provinciji Fars, Iran. Bio je književnik i prevoditelj. Ibn Muqaffa se prije nego što je prešao na islam zvao Rouzbeh, ali je za sebe kao muslimana odlučio nazvati Abdullah s titulom "Abu Mohammad". Rođen je u plemićkoj obitelji u Farsu. Vladar Iraka, Hajjaj ibn Yusuf, imenovao je Abu Mohammedovog oca da preuzme odgovornost za upravljanje porezima. Budući da je morao raditi u nepravednom okruženju, Abu Mohammadov otac je pretrpio mučenje i izgubio ruku u procesu, zbog čega je Abu Mohammad bio poznat i kao Ibn Muqaffa’.

 

DJELA

 

Njegov je otac preuzeo na sebe odgojiti dobro i ugledno dijete. On je ili odveo Abu Mohammada do najvećih književnih ličnosti tog vremena u Basri ili je pozvao te ličnosti u svoju kuću da školuju njegovog sina. Na kraju se preselio u Kerman da služi Davoudu ibn Yazidu ibn Umaru ibn Hubayri (sinu posljednjeg umayyadskog guvernera Iraka). S padom dinastije Umayyad, Abu Mohammad je napustio Kerman i otišao u Basru. Tečno je govorio sasanidski pahlavi. Odlučio je dodati arapski svojim vještinama. Učinio je to uz pomoć najvećih učitelja toga doba. U Basri je živio deset godina, a smatra se da većina njegovih spisa i prijevoda pripada spomenutom periodu. Možda je njegovo najveće književno postignuće bilo prevođenje Kelileh va Demneh (zbirke basni temeljene na sanskritskom tekstu Panchatantra iz 200. pr. Kr.) s pahlavija na arapski, što je i dalje jedno od najvećih književnih djela na klasičnom arapskom. Likovi u Kelileh va Demneh su životinje. Knjiga sadrži moralne pouke, savjete, podsjetnike i mitske priče. Intelektualci, mislioci i oni koji temeljito traže smisao i duhovnost imaju velike koristi od knjige. Nadalje, i obični ljudi uzimaju svoj dio od knjige. Knjiga je prvo napisana na sanskrtu, a kasnije je prevedena na pahlavi. Izvorni primjerak indijske knjige je različit, ali je njegov prijevod na pahlavi postao izvor prijevoda na arapski i sirijski jezik. Kasnije je pahlavi prijevod knjige također postao rijedak, što je učinilo arapski prijevod jedinim izvorom iz kojeg je Kelileh va Demneh preveden na druge jezike. Ibn Muqaffa’ je preuzeo Borzouyeh Tabibov prijevod Kelileh va Demneh sa sanskrta na pehlavi i preveo ga na arapski. Dodao je poglavlje svom arapskom prijevodu Kelileh va Demneh pod naslovom “Borzouyeh Tabib”. Poglavlje sadrži duhovno putovanje liječnika po imenu Borzouyeh prema samopročišćenju, istini i prosperitetu. Abu Mohammadov prijevod Kelileh va Demneh na arapski se smatra najpouzdanijim i najautentičnijim prijevodom knjige.

 

UPOZNAVANJE IRANSKE KULTURE

 

Tajname od Anuširvana, Sasanidski ustav, Kitāb Mazdak i Kitāb al-Taj su među ostalim djelima prijevoda sa srednjovjekovnog perzijskog na arapski od strane Ibn Muqaffe. Svakako je koristio prijevod kako bi arapske zemlje upoznao s iranskom kulturom. Ibn Muqaffini prijevodi postali su vrata kroz koja je arapski svijet bio izložen djelima grčkih filozofa, uključujući Aristotelove članke poznate kao “Organon”. Al-Adab al-Kabir i Al-Adab al-Saghir (o moralu i lijepom ponašanju), Risala fi-l-Sahaba (raspravlja o specifičnim problemima s kojima se suočava novi abasidski režim) su među nekim od Ibn Muqaffinih spisa. Ibn Muqaffin elokventan izbor riječi doista je izvor inspiracije za današnje arapske pisce. Njegova prozna djela postala su uobičajeni akademski izvori na sveučilištima diljem arapskog svijeta. Ibn Muqaffa Kelileh va Demneh je preveden na razne jezike.

 

UBOJSTVO

 

Ibn Muqaffina smrt bila je politički motivirana. Među povjesničarima najčešće se vjeruje da je ubijen u dobi od trideset šest godina. Dvije su različite priče o ubojstvu. Neki vjeruju da je vladar Basre naredio Ibn Muqaffino pogubljenje pod izlikom poganstva, što je povijesno manje odobravano. Pouzdanija predaja je da je Ibn Muqaffa’ mrzio vladara Basre (Sofyan bin Muawiah) i drsko mu se rugao kada je radio za Mansourovog strica kao sekretar. Mansourov ujak Abdollah pobunio se protiv svog nećaka, ali nije uspio svrgnuti njegovu vladu. Naposljetku, Mansour je prihvatio stričevu molbu za oprost i rekao ujaku da iskaže svoje kajanje na papiru kako bi ga mogao potpisati. Abdullah je zatražio od svog sekretara Ibn Muqaffa’a da zatraži obećanje sigurnosti i stavi to na papir. Očigledno, Mansuru se nije svidio Ibn Muqaffin oštar ton u pismu i naredio je njegovo pogubljenje.