Jabbar Baghtcheban, učitelj iranske gluhe djece

Jabbar Baghtcheban bio je učitelj porijeklom iz Tabriza u Iranu. Bio je osnivač prvog vrtića i škole za gluhu djecu u Iranu. Rođen je u glavnom gradu Armenije, Erevanu. Jabbarova majka bila je pjesnikinja. Njegovi su roditelji primijetili njegove izvanredne sposobnosti i upoznali ga s drevnim perzijskim pričama, uključujući Shahnameh. Prije angažmana u kulturi Jabbar je radio u očevoj slastičarnici. Napustio je školu s 15 godina zbog financijskih ograničenja.

 

Jabbar je bio slastičar i arhitekt. Zanimale su ga komične priče i satirične anegdote, a volio je djela “Nasreddina” i “Laklaka”. Bio je zatvoren u Armeniji zbog vjerskih sukoba između muslimana i kršćana. Jabbar je započeo svoje kulturne aktivnosti u zatvoru pisanjem dviju tjednih novina poznatih kao “Mulla Nahib” i “Mulla Bashi”, i uspio ih je prodati izvan zatvora.

 

Jabbarova evolucija u zatvoru

 

Povjesničari vjeruju da je zatvor promijenio život i prioritete Jabbara Baghtchebana. Njegovi bliski suradnici tvrdili su da je Jabbarovo vrijeme u zatvoru promijenilo njegovu percepciju života. Njegova najveća briga bila je humanost, a mir je postao njegova najveća želja. Kako bi iz temelja reformirao postojeće društvene norme, te širio navedene vrijednosti, Jabbar se angažirao u društvenim i kulturnim aktivnostima s naglaskom na žene i djecu. Ghizilli (Zlatni list) i Bayramcheligh (Poruka Bajrama) bile su prve dvije knjige priča koje je napisao za djecu.

 

U početku je odabrao pseudonim "Ajez". Prezime mu je bilo Askarzadeh. Postao je učitelj kada se vratio u Iran i počeo predavati u školi u okrugu Marand u Tabrizu. Jabbarovi učenici bili su obrazovaniji, napredniji i prosvijećeniji u usporedbi s drugim učenicima, što je svima jasno dalo do znanja da je Jabbar izvanredan učitelj. Bio je učitelj u školi koja se zove Ahmadieh u Marandu. Njegova predanost, stručnost i njuh omogućili su mu daljnji napredak.

 

Dječji vrt u Tabrizu

 

Jabbar Baghtcheban osnovao je prvi iranski dječji vrtić u Tabrizu i nazvao ga “Baghcheye Atfal” (što znači “dječji vrt”). To je zapravo razlog zašto je promijenio svoje prezime u Baghtcheban (što znači "vrtlar"). Njegova golema ljubav prema podučavanju učinila ga je iznimno inovativnim u radu. Uz svoje istaknuto nastojanje da obrazuje djecu, napisao je knjigu “Alefbaye Asan” (što znači “Jednostavna abeceda”) za odrasle. Osim pjesama i drama, izmišljao je igre i rukotvorine za djecu. Djecu je upoznavao s glazbom i na poseban način tretirao gluhu djecu.

 

Ideja o podučavanju gluhe djece je nastala kada je gluho dijete došlo u školu. Jabbar nije imao nikakvih prethodnih informacija o govoru s naznakama, ali je počeo razvijati jedan na perzijskom jeziku. Perzijski cued jezik temelji se na glasovima i oblicima slova. Nadalje, formirao je dva odbora za zaštitu prava učitelja i kazališnih izvođača u Tabrizu. Također je napisao i izvodio drame, uključujući “Erkak Khalaqizi” i “Hayat-e Moalemin”, koje su bile usmjerene na kritiku statusa quo. Nakon toga je otputovao u Shiraz na poziv obrazovnih vlasti Shiraza, kako bi osnovao prvi dječji vrtić u tom gradu.

 

Obrazovanje za osobe s posebnim potrebama

 

Poema “Dječji život” i drama “Pastir i vuk” neka su od njegovih djela tijekom boravka u Shirazu. Njegove kritičke drame postale su popularne u Shirazu. Razvoj sustava osnovnog obrazovanja, obrazovanje djece s posebnim potrebama i razvoj književnosti za djecu plod su truda, predanosti, njuha i talenta Jabbara Baghtchebana. U proteklih stotinu godina ljudi u Iranu imali su koristi od Jabbarove ostavštine. Preselio se u Teheran 1933. kako bi osnovao prvu školu za gluhonijemu djecu.

 

Jabbar je izumio prvi sustav slušnog aparata u Iranu. Uređaj je prenosio zvuk do ušiju kroz zube. Njegova metoda poučavanja perzijske abecede koristi se u Iranu od 1936. Potom je počeo izdavati mjesečnik pod nazivom "Zaban", podijelio je svoju novu metodu poučavanja s učiteljima učenika prvog razreda i stvorio platformu za okupljanje učitelja kako bi mogli školovati djecu s posebnim potrebama. Jabbar Baghtcheban preminuo je 1967.