Seyyed Mohammad Ehsaei: Slikar poetičnih riječi

Seyyed Mohammad Ehsaei, poznati i talentirani umjetnik u oblasti kaligrafskog slikarstva (nakaši-khatt), rođen je 1939. godine u Kazvinu. Godine 1966. otišao je na Univerzitet u Teheranu da studira likovne umjetnosti i tradicionalnu kaligrafiju, gdje je diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti. Ehsaei je svoju profesionalnu karijeru započeo radeći za omladinski časopis, a zatim je angažovan u Organizaciji za udžbenike. U početku se bavio pripremom stranica knjiga, potom je postao rukovodilac grafičkog ateljea, a uskoro je nastavio rad kao umjetnički stručnjak za umjetničke knjige u trogodišnjem srednjoškolskom obrazovanju. Iskustva stečena saradnjom sa Institutom Pars i interakcijom s drugim grafičkim dizajnerima približila su ga grafičkom dizajnu kao slikari i kaligrafu. Postepeno je njegova aktivnost u dizajnu grafike, naročito u kaligrafiji i estetskim igrama s iranskim i islamskim slovima, postala istaknutija od njegove slikarske djelatnosti. Zbog ovog dugotrajnog iskustva u grafičkom dizajnu, imao je značajnu ulogu u uspostavljanju odsjeka za grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta u Teheranu.

Ehsaei kao kaligraf

Seyyed Mohammad Ehsaei je, kako sam priznaje, svoj umjetnički put započeo vježbanjem radova kaligrafa Mir Emada i Emad al-Kataba. Kasnije je učio kod majstora Hasana Mirkhanija, posebno se posvetivši natpisima i stilovima sulus, reihan i mohaqqaq. Iako je kratko učio nastaliq kod Seyyeda Hosseina Mirkhanija, njegovi ozbiljniji uzori u kaligrafiji su Mir Emad i, posebno, Mirza Gholamreza Esfahani i kaligrafija kasnog doba dinastije Kadžar.

بدون عنوان، مجموعه «الفبای ازلی»، 1354

Nije nevažno napomenuti da, uprkos svim naporima koje Ehsaei ulaže da slijedi stil Mirze i nekih drugih kaligrafa iz doba Kadžara, njegov nastaliq stil nije lišen utjecaja Emad al-Kataba. Kaligrafija Emad al-Kataba, prema estetskoj analizi, ima skromnu i uzdržanu prirodu, što je posljedica njegove kaligrafske forme, i nalazi se u potpunoj suprotnosti sa slobodnijim i spontanijim stilom Mirze Gholamreze Esfahanija, koji je proizašao iz skica (siah-mashq). Ta skromnost u Ehsaeijevoj kaligrafiji je itekako vidljiva, i čini se da je to i lični element koji se ogleda i u njegovom ukupnom pristupu kaligrafiji u izvođenju linija mohaqqaq, reihan i sulus.

Ehsaei je, sa izuzetnom samouvjerenošću i vještinom, ovladao mnogim kaligrafskim stilovima uglavnom samostalno, bez direktnog učitelja. On ima duboko razumijevanje tradicionalnih pravila i tehnika kaligrafije, kao i izvrsnu vještinu u grafičkim tehnikama. Stoga, sa specifičnim ukusom i istraživačkim duhom koji je proizašao iz iranske kaligrafske tradicije, eksperimentisao je sa mnogim kaligrafskim formama i stvorio besprijekorna djela. Njegove skice (siah-mashq), kaligrafski sastavi (chalipa) i drugi radovi jasno potvrđuju ovu tvrdnju.

Ehsaei također posvećuje veliku pažnju konceptualnoj suštini kaligrafije, u skladu sa odabranim stilom. On je umjetnik ukorijenjen u tradiciji, ali je savladao i modernu grafiku, te je spojio tradicionalni kaligrafski govor i vještine sa savremenim umjetničkim izrazom. Iako sebe ne smatra članom iranske grupe Saghakhaneh, njegov umjetnički izraz i stil ipak potvrđuju povezanost sa tom umjetničkom tendencijom.

Ehsaei je jedan od prvih umjetnika koji je kaligrafsko slikarstvo (nakaši-khatt) prenio kao poklon iz tradicionalnog u moderni period. On oblikuje svoje kaligrafske radove po tradicionalnim pravilima i principima, ali sa savremenim pristupom. Jedna od istaknutih osobina njegove umjetnosti je težnja ka oslobađanju i slobodi izraza.

U cjelini, može se reći da je Seyyed Mohammad Ehsaei u klasičnoj kaligrafiji nastojao da pređe sa stroge forme ka slobodnijem obliku. Osim iranskih stilova poput nastaliqa i shekasteha, posvećuje posebnu pažnju i stilovima sulus, mohaqqaq i reihan. U ovim stilovima je i formalno obrazovan i uspio je razviti jedinstvenu mješavinu tehnika i pristupa.

«پژواک کلام»، رنگ روغن روی بوم، 1367، موزه هنرهای معاصر تهران

U vezi sa stilom sulus, može se reći da Ehsaei nije striktno tradicionalan i bez sumnje se može opisati kao preporoditelj praktične primjene šest osnovnih kaligrafskih stilova (aqlām-e setteh). Za bogatstvo svog umjetničkog izraza koristio je cijeli spektar kapaciteta islamske kaligrafije, uključujući različite stilove, forme i materijale, te je s te strane stvorio jedinstvenu umjetnost. Ehsaei je autoritet u različitim kaligrafskim stilovima, a njegov pristup savremenoj kaligrafiji proizašao je iz samoukog učenja. Također je eksperimentisao s manje uobičajenim kombinacijama tradicionalnih formi chalipa i kaligrafije.

Međutim, prava slava Seyyeda Mohammada Ehsaeija dolazi od njegove inovacije u umjetnosti kaligrafskog slikarstva (nakaši-khatt) u Iranu. Ehsaei je prvi koji je, stvarajući djelo pod nazivom „Čvorovi Khayama“ 1968. godine (1347 po iranskom kalendaru), upotrijebio riječi kao sredstvo ličnog umjetničkog izraza. Iako je bio sposoban kaligraf, smatrao se bližim tradiciji, liniji i, najvažnije, kaligrafiji nego slikarima pokreta Saghakhaneh. Razlog za to je njegova odanost autentičnim kaligrafskim tradicijama i povezanost sa stvarnim oblicima slova.

Na taj način, Ehsaeijev pristup predstavlja prelaz od kaligrafije ka slikarstvu, te je počeo koristiti vizualne i konceptualne elemente slikarstva u svojim kaligrafskim djelima. To što je Ehsaei uradio nekoliko godina nakon umjetnika Saghakhaneha prvo je naišlo na otpor, a zatim je izazvalo niz imitacija među kaligrafima.

Ehsaei je u predstavljanju i razvoju umjetnosti kaligrafskog slikarstva uložio više upornosti i truda nego bilo ko drugi, i do danas je sa svojim raznovrsnim i inovativnim djelima blistao na nacionalnoj i međunarodnoj sceni.

«سوره حمد»، نستعلیق، 1377

Ehsaei slikar

Ulazak Ehsaeija među slikare i grafičare dogodio se početkom 40-ih godina po iranskom kalendaru (1960-e). Kroz to je upoznao novu scenu i polje djelovanja moderne umjetnosti; iako je Ehsaei stvarao i moderna djela, njegova svijest nikada nije u pravom smislu postala potpuno moderna. Ovo je jedna od razlika između ovog umjetnika i nekih drugih iranskih modernista. Ehsaei je putnik koji je uvijek vezan za značenje; značenje koje je proizašlo iz tradicionalne duhovnosti, a ne iz duhovnosti koju su istraživali teoretičari apstraktne umjetnosti.

Jedan od važnih aspekata u Ehsaeijevim modernim djelima, koji treba posmatrati u kontekstu moderne iranske slike, jeste prisustvo tečne geometrije; moćan element koji, čini se, Ehsaeija uvijek održava u ulozi kaligrafa. Utjecaj klasične kaligrafije u njegovim slikama može se sagledati upravo iz ovog ugla. Geometrija u Ehsaeijevim djelima ima dinamičan oblik koji se u čvrstoj strukturi oslobađa prostora za pokret. Dok slika, on je kaligraf koji bilježi različita iskustva.

Ehsaeijeve slike treba analizirati u kontinuitetu svijesti proizašle iz njegove kaligrafske percepcije, jer ovaj umjetnik nikada nije napustio dominaciju slova i riječi. Njegov stil u nekim djelima podsjeća na kinesku kaligrafiju. Slova u Ehsaeijevim djelima nisu svedena na puk vizuelni element, već su srž samog djela. Stoga, iako su njegova djela dobro koristila boju i formu za pojačanje izraza i dopunu, te su iz tog ugla vrlo zanimljiva, oni nisu suštinski elementi njegovih djela. Nesumnjivo, pažnja na boju i formu igrala je ključnu ulogu u stvaranju transkulturalnog identiteta Ehsaeijevih radova i približila je njegov izraz globalnom razumijevanju.

«گل، سنبل، نوروز»، رنگ روغن روی بوم، 1394

Razmišljanje o umjetničkom stilu Ehsaeija

Djela Sejida Muhameda Ehsaeija mogu se podijeliti na osnovu sklonosti prema tradicionalnoj i modernoj kaligrafiji. On je umjetnik koji je godinama vježbao kaligrafiju u tradicionalnom obrazovnom sistemu, ali je svoju fazu zrelosti i procvata doživio u periodu moderne umjetnosti. Ehsaei u stvaranju tradicionalnih djela nije ništa manje vješt od svojih prethodnika i mnoge tradicionalne forme izvodi s potpunom stručnošću. Njegova umjetnost nije ostala zarobljena u ponavljanju, već je postala osnova za stvaranje djela koja gledatelja vode u svijet prepun ljepote i inovacija u kaligrafskoj slici.

Tokom svoje umjetničke karijere, Ehsaei je prvo stvarao u okviru tradicionalne kaligrafije i kreirao djela u tradicionalnim formama. Njegov umjetnički put nakon tog perioda ulazi u modernu fazu. U ovom stadiju Ehsaei stvara djela nalik na čvorove i isprepletene kaligrafske petlje. U svojim djelima prikazuje kreativnu strukturu kaligrafijske slike i koristi vizuelne elemente da bi prenosio značenja i smisao riječi, slova, hadisā, ajeta i sličnog.

Od 1975. godine Ehsaei počinje da stvara slike koje su uglavnom formirane riječju „Allah“ ili svetim spojem „La ilaha illallah“.

«لا اله الا الله»، چاپ افست

Prema riječima ovog umjetnika, pomenute slike su vrsta vizuelnog zikra „Allah“ i odraz islamskog mističnog i sufijskog učenja. Do sada je nekoliko puta stvarao ova djela poznata kao „Allah“ radovi, a u jednom od svojih najnovijih poduhvata potpuno je uklonio boju kako bi u bezboji i nesputanosti bijelog na bijelom i crnog na crnom — koji su oba izraz svjetlosti — stvorio novu formu. Ovaj njegov rad je postao poznat i kao „Vječni alfabet“.

Ehsaei u zbirci „Vječni alfabet“ kroz ples slova i stvaranje kreativnosti u ispunjenim i praznim prostorima, zasnovano na talentima prisutnim u linijama thulth i rayhan, dotiče se odraza duhovnih pojmova u kaligrafskim formama. Ovu zbirku možemo smatrati vizuelnim zikrom u kojem se ne vide pravila tradicionalne kaligrafije ni lokalna ili tehnička geometrija.

Ehsaei je u stvaranju zbirke „Vječni alfabet“ zapisivao i građu svete riječi „Allah“ i svoju strast prema četkici bez ograničenja povezao s rastućim prostorima platna, te tako u različitim strukturama zabilježio različita i slična iskustva. U ovoj zbirci, rotirajuće kombinacije blagoslovljene riječi „Allah“, jedno-znamenkasti, dvo- i četvorka kombinacije na različitim pozadinama s različitim, uglavnom crnim, bojama pokazuju Ehsaeijevu pripadnost modernoj umjetnosti. Ipak, on ne izlazi iz okvira tradicionalne umjetnosti u prikazu značenja svojih djela.

Ehsaei, koristeći svoje znanje i iskustvo u grafičkom dizajnu, u zbirci „Vječni alfabet“ također dostiže razinu logotipskog oblikovanja svakog djela. Stvaranje ove zbirke, koje je započelo sredinom pedesetih godina po iranskom kalendaru, nastavio je i do nedavnih godina. I dalje djeluje u istom prostoru i sa istim uobičajenim pristupom, a u većini svojih djela, posebno u pomenutoj zbirci, koristi mogućnosti thulth pera i njegov ritam i dinamičnost.

Među drugim značajnim djelima ovog inovativnog umjetnika su dizajn logotipa fondacije Neždž al-Belaga, Kulturnog centra Niavaran, Akademije umjetnosti, Zavoda za školske knjige, Muzeja grafike Irana, kao i naslovi mnogih iranskih novina proteklih trideset godina.

نشان‌نوشته فرهنگستان هنر، 1377

Seyed Mohammad Ehsaei je također do danas učestvovao na desetinama samostalnih i kolektivnih izložbi, koje su održavane i u zemlji i u inostranstvu. Među njima su šezdeseti Venecijanski bijenale, godišnje izložbe u Baselu (Švicarska), izložbe u Bolonji, Hangžou i u Asia Society u New Yorku.

Ehsaeijev rad u oblasti grafičkog dizajna nosi kaligrafski pečat. Od postera do logotipa, njegova djela se najprije izražavaju kroz slova i pažljivo strukturirane igre kombinacija slova, da bi na kraju poprimila grafički oblik. Zbog spoja tradicije i inovacije, publika uspješno uspostavlja odnos sa Ehsaeijevim radovima, što je vjerojatno razlog zašto njegova djela uvijek privlače pažnju umjetničkih krugova.

Pored zvanične popularnosti, Ehsaei je vrlo uspješan i u prodaji svojih umjetničkih djela, kako unutar zemlje, tako i u inostranstvu. U aprilu 2008. na međunarodnoj aukciji moderne i savremene umjetnosti Christie’s u Dubaiju, jedno od njegovih djela prodato je za 1.180.000 dolara. Kasnije, na poznatim aukcijama Sotheby’s i Christie’s u Londonu, Dubaiju i Dohi, njegova djela su prodavana za 650.000 odnosno 500.000 dolara. Godine 2020. na aukciji savremene iranske umjetnosti jedno njegovo djelo prodato je za 6 milijardi iranskih rijala.

Seyed Mohammad Ehsaei također ima značajna djela u reljefu. U ovom segmentu svog umjetničkog djelovanja, glavni element njegovih radova ostaje kaligrafija i kreativna igra slovima. Najpoznatiji i najomiljeniji od njih je reljef u dvorani za sastanke Fakulteta teologije Univerziteta u Teheranu, koji je ovaj umjetnik izradio 1977. godine. To je grandiozno djelo koje kroz slova i igru pokreta i kombinacije riječi oslikava osjećaj poezije Attara u „Mantiku’t-Tajr“ (Govoru ptica) i uspon i pad Simurga.

Drugo reljefno djelo koje je Ehsaei kreirao je fasada iranske ambasade u Abu Dabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata. Tamo je njegov umjetnički pristup potpuno drugačiji od onog na Fakultetu teologije u Teheranu — slova su u jednoj boji na pozadini koja izgleda staro, geometrijski i apstraktno. Ta slova povezuju našu kaligrafsku umjetnost, posebno u stilovima poput thulth i muhaqqaq, sa arapskim dijelom kulture, stvarajući zajedništvo i pobuđujući interes kod gledalaca.

نقش‌برجسته، نمای ساختمان سفارت ایران در ابوظبی، 1370

Umjetnost Ehsaeija može se svrstati u religioznu umjetnost; jer njen cilj je izazvati reakciju u ljudskoj duši na putu duhovnosti i uzdizanja. Da bismo jasno odredili ovu religioznu umjetnost i njenu transformaciju u Ehsaeijevim djelima, treba imati na umu da je religiozna vjera uvijek bila osnovna pretpostavka u umjetničkim nastojanjima ovog umjetnika. Sa postavkom uzdizanja duha i njegove prirode, u stvaranju religiozne umjetnosti uvijek postoji neka vrsta nepersonalnog faktora. Među karakteristikama ove umjetnosti je predaja ega božanskoj moći. U Ehsaeijevim djelima odvija se dubok i poseban proces stvaranja umjetnosti, kroz koji se približava božanskom jezgru Kur’anskog riječi i, u zavisnosti od kapaciteta svake osobe, prenosi ovu poruku.

Pregled djela

Među djelima Seyeda Mohammada Ehsaeija nalaze se slike iz serija: „Vječni alfabet“, „Surat Al-Fatiha“, „Surat Yasin“, „Hu’l-Fattah’l-Alim“, „Hu’l-Sami’l-Alim“, „Čuvar božanskih tajni“, „Tri lista ljubavi“, „Ono srce koje si vidio“, „Ovaj cvijet dolazi od zajedništva“, „Oh, koliko nas nema i svijet će postojati“, „Ko god brine o ljudima vjernosti“, „Dobro i zlo koje je u ljudskoj prirodi“, „Temelj posla je u promišljanju“, „Na pragu dragog ako možeš položiti glavu“, „Mi smo iz pivnice ljubavi, nekoliko prosjaka“, „U očima zore“, „Sretan sam zbog toga“, „Bože, učini da krajnji ishod bude hvaljen“, „Kad nema ničega osim onoga što postoji“, „Sjedni kod nekoga ko poznaje srce“ i mnogi drugi.

بدون عنوان،‌1397

Godine 1402. ime Seyeda Mohammada Ehsaeija upisano je na nacionalnu listu „Živih ljudskih riznica“ kao neprocjenjivo blago nematerijalne kulturne baštine.