Izrada sarajskog zvona je precizna i melodična vještina!

Južni Horasan, sa središtem u gradu Birjandu, nalazi se u istočnom Iranu i sastoji se od 11 okruga. Okrug Sarayan je jedan od ovih jedanaest okruga koji se nalazi na sjeverozapadu Južnog Horasan-a. Sarayan je odvojen od okruga Ferdows 2005. Grad Sarayan, središte ovog okruga, udaljen je 411 kilometara od Mashada i 162 kilometra od Birjanda. Osim visokokvalitetnog šafrana, Sarayan ima stare rezervoare vode koji su još uvijek u upotrebi.

 

Rukotvorine u Južnom Horasanu

Kao i sve tradicionalne industrije, rukotvorine Južnog Horasana povijesno su se prilagođavale prirodi i zemljopisu regije i razvijale su se na temelju potreba ljudi. Zapošljavanje u tim djelatnostima, uz poljoprivredu i stočarstvo, koji su primarna zanimanja mnogih ljudi u Južnom Khorasanu, pomoglo im je da zarade za život i bilo je način na koji mogu provesti svoje slobodno vrijeme. Prema dostupnim statistikama, od oko 290 rukotvorina koje je identificiralo iransko Ministarstvo kulturne baštine, više od 80 je aktivno u Južnom Horasanu, iako su neka od tih područja zaboravljena. Među gradovima Južnog Horasana, Sarayan se smatra jednom od najvažnijih regija u području rukotvorina, koja još uvijek održava svoju izvornost u proizvodnji mnogih proizvoda u ovoj oblasti. Umijeće izrade zvona također se smatra jednom od tradicionalnih tehnika ovog grada, koji ima davnu povijest.

 

Izrada Sarayan zvona, njena povijest i značajke

Rečeno je da se tijekom Safavidskog razdoblja, nekoliko kovača u Isfahanu pobunilo protiv tadašnje vlade i stupilo u štrajk. Na kraju su prognani u Sarayan. Naseljavanje ovih kovača u gradu Sarayanu uvelike je pridonijelo razvoju kovačkog zanata u ovom gradu. Kovački zanat (tradicionalni kovački zanat), bakrorez, izrada znakova, izrada brava, izrada oružja, izrada noževa i graviranje su među metalnim zanatima koji su cvjetali u Sarayanu. Povijesni bazar Meysam jedan je od najstarijih bazara u Sarayanu, koji datira iz doba Safavida (16. stoljeće nove ere) i poznat je kao glavno središte tradicionalnog kovačkog zanata u ovom gradu.

Izradu zvona također treba smatrati podskupom umjetnosti tradicionalnog kovaštva. Kovačke radionice aktivne su na bazaru Meysam od davnina, a trend izrade zvona s vremenom se povećao na temelju potreba stočara u regiji. S vremenom su majstori u Sarayaniju stekli tehnike i vještine izrade zvona koje su gradska zvona učinile poznatima.

 

Sirovine i metode izrade zvona

Za izradu zvona koristi se metalni otpad, rabljeni limovi koji se koriste u materijalima za pakiranje kao što su bitumen ili ulje ili limovi željeza debljine od jedan do 2,5 mm. U izradi zvona koriste se i razne vrste nakovnja, dlijeta, kliješta, čekića, dlijeta, turpije i škara koji se koriste u tradicionalnom kovačkom zanatu. Sarayani umjetnici tehnikom zagrijavanja u peći, lupanja i čekića te spajanja oblikuju limove koji se koriste u izradi zvona u željeni oblik. Obično se mjedeni otpad koristi za zavarivanje željeznih dijelova u različitim fazama. Majstori Sarayani vjeruju da korištenje mjedi u zvonu, osim što pokriva pore i zavariva komade željeza, također čini zvuk rezonantnijim.

 

Bell koristi

Zvona su zvona koja koriste stočari i pastiri, a obično se vješaju pojedinačno ili u paru oko vrata stoke, volova ili pasa za ovce. Osim toga, zvona imaju i dekorativnu namjenu te se koriste kao privjesci na dječjim kolijevkama ili na kućnim vratima. Pastiri se zvukom zvona upozoravaju na smjer kretanja stoke. Iznenadni zvuk zvona upozorava pastire na opasnost i mogući napad vukova ili divljači. Prema pastirima, melodičan i ujednačen zvuk zvona pomaže stadu da se smiri i dobro pase.

Zvona koja se koriste za mušku stoku obično imaju tih zvuk, a zvona za žensku stoku imaju niži zvuk. Neki čobani vežu zvona smjelijim i okretnijim životinjama ili tzv. „kiselijim“ čobanima kako bi svojim kretanjem usmjeravali stado. Veličina zvona mijenja se ovisno o veličini stoke. Koze i ovce imaju mala zvona, no ponekad se na krave i deve vežu zvona duga i do 30 centimetara.

 

Nacionalni registar izrade zvona u Sarayanu

Autohtonost tehnike izrade zvona u Sarayanu, posebna i precizna vještina zavarivanja njegovih različitih dijelova te korištenje posebnih materijala za dobivanje melodičnog zvuka u zvonu bili su čimbenici koji su sarajsko zvonarstvo postavili kao nematerijalnu nacionalnu baštinu. Konačno, slučaj Sarayanove izrade zvona upisan je na Nacionalnu listu nematerijalne baštine 2013. godine.