Obrada metala, umjetnost uljepšavanja beživotnog metala

Udaranje čekićem je metoda ukrašavanja metalnih predmeta koja se može nazivati ​​različitim imenima ovisno o vrsti metala koji se ubija. U ovoj tehnici umjetnik radi na tome da tučeni metal pretvori u djelomični oblik osnovnog metala.

 

Povijest mesnih okruglica

Prema stručnjacima, ono što danas poznajemo kao pravljenje mesnih okruglica razvijena je umjetnička forma koja je nastala u ahemenidskom razdoblju (prvo tisućljeće pr. Kr.). U tom se razdoblju ova tehnika koristila za izradu pečata i ukrašavanje oružja poput mačeva, štitova ili oklopa. U narednim stoljećima izrada mesnih okruglica nastavila je postojati, ali se razvila i dodatno proširila tijekom razdoblja Seljuka (1037. do 1194. godine). Nakon uspostave dinastije Safavida (16. stoljeće nove ere) i priznavanja šiizma u Iranu, Qoftegari je korišten za ukrašavanje simbola žalosti. Tijekom tog razdoblja figure životinja također su korištene za ukrašavanje znaka, privlačeći više pozornosti na umjetnost mesnih okruglica nego u prošlosti. Kasnije, za vrijeme dinastije Qajar (19. stoljeće), s ekspanzijom izrade znakova, izrada mesnih okruglica zadržala je svoju poziciju. Ova se umjetnost i danas koristi u kiparstvu, ukrašavanju metalnih predmeta i izradi znakova žalosti.

 

Karakteristike izrade mesnih okruglica i tehnike koje se pri tome koriste

Kako bi svoje nacrte implementirali na radnu površinu, kulfateh umjetnici ih prvo nacrtaju na papiru. Nakon prijenosa dizajna na čelik, počinje rezanje. U sljedećem koraku čelični lim se prenosi u peć da se dobro zagrije i pocrveni. Nakon što se čelik zagrije, čekićem se nabija na nakovanj kako bi se postigao oblik koji umjetnik želi. Na kraju, različiti dijelovi su zavareni zajedno kako bi formirali cjelovit oblik. Umjetnost udaranja čekićem počinje nakon stvaranja željenog volumena, pri čemu se žice od zlata, srebra, mesinga ili bakra zakucaju na površinu djela kako bi se na njemu stvorili uzorci. Prije zakucavanja žica, radna se površina izgrebe posebnim čekićima s oštrim vrhom kako bi se napravio prostor za žice. Ponekad umjetnik nanosi udarce na površinu djela kako bi obliku dao veću dubinu.

Svezak na kojem se izvodi kufteh-e-ghari može biti glomazan i velik (poput kipa) ili vrlo delikatan i malen (poput brojanice ili drške noža). Drobljenje žada još je jedan korak koji se izvodi u procesu mljevenja ako je potrebno. U ovoj fazi, žad se navlači na žice tako da utone u utore i postane stabilan. Ponekad se ahat koristi umjesto žada. Na kraju se površina rada polira kako bi izgledala ljepše i kako bi se uklonila sva prljavština zaostala od prethodnih koraka. Za poliranje radne površine koriste vodu, kiselinu i deterdžente. U ovoj fazi koriste i plamen, jer toplina ne samo da ojačava gornji sloj, već ga čini i sjajnijim.

Ovisno o metalu koji se koristi za kovanje, može se nazvati i "žigosanje zlatom", "žigosanje srebrom" ili "žigosanje mesingom". Naravno, ovi slučajevi imaju neke razlike. Na primjer, lučenje srebra ili zlata mora se izvoditi s većom preciznošću i delikatnošću zbog tankosti i mekoće njegovih žica. Zbog toga su čekići koji se u njemu koriste različiti.

Trenutno su Teheran, Isfahan i Mashhad glavna središta srebrnarstva u Iranu. Danas se ovom tehnikom, osim u kiparstvu, ukrašavaju sakralni simboli i neke posude. Povezanost pravljenja mesnih okruglica s muharramskim žalovanjem, koje se smatra jednim od najvažnijih i temeljnih vjerskih rituala Iranaca, jedan je od najvažnijih čimbenika koji je ovu umjetnost održavao živom i dinamičnom kroz povijest.

Dizajni koji se koriste u ovoj tehnici za ukrašavanje površina uključuju sluz i bergamot. Korištenje ovih dizajna odražava očuvanje autentičnosti umjetnosti izrade mesnih okruglica u Iranu. Razlika u boji između pozadine i kovanog metala jedan je od elemenata ljepote čekića, jer je radna površina obično tamne boje, a kovani metal je svjetlije boje.