Abijane, šetnja kroz selo koje je sačuvalo svoju historijsku autentičnost

U današnjem vremenu, kada je modernitet uništio mnoge subkulture i način života ljudi širom svijeta sveo na jedinstven obrazac, teško je pronaći mjesto i geografiju koja je, uz očuvanu historijsku strukturu, zadržala i svoj tradicionalni način života. Ipak, u Iranu postoje područja poput sela Abijane, gdje je sve još uvijek autentično i tradicionalno; selo koje ostavlja neizbrisivo sjećanje u umu posjetilaca.

Abijane – historija, geografija i kultura

Abijane se nalazi 40 kilometara sjeverozapadno od Natranza i 70 kilometara južno od Kašana, na sjeveru provincije Isfahan, na obroncima rijeke Barzrud. Procjenjuje se da naseljenost ovog kraja traje oko 1500 godina. Iako zbog nedostatka dokaza nije moguće dati precizan podatak o starosti sela, stručnjaci smatraju da postojanje hrama posvećenog mitraizmu u blizini sela svjedoči da ono datira još iz predislamskog perioda.

Geografski uslovi učinili su Abijane plodnim područjem, pa u selu postoje brojni voćnjaci i bašte. Osim poljoprivrede i voćarstva, stočarstvo je jedno od glavnih zanimanja mještana. Također, tkanje tepiha spada u najvažnije seoske zanate.

Tradicionalni način života

Ono što je Abijane proslavilo jeste tradicionalni način života njegovih stanovnika, koji se i nakon više stoljeća može vidjeti u njihovoj narodnoj nošnji. Osim toga, mještani govore posebnim dijalektom, kakav se ne susreće u okolnim krajevima. Selo se razlikuje i u načinu održavanja običaja i obreda. U različitim dijelovima sela nalaze se brojna svetišta, među kojima je najpoznatije turbe Bibi Zubejde, potomkinje imama Musaa Kazima, sedmog šiitskog imama. Njeno turbe smješteno je na jugoistoku sela. Također, Jahja i Isa, dvojica sinova imama Musaa Kazima, ukopani su u drugom turbetu na istoku sela. Ove građevine imaju prostrana dvorišta, bazene i osmerostrane kupole, a arhitektonski se razlikuju od ostalih seoskih građevina.

U Abijaneu postoji i više džamija, među kojima je najpoznatija Džamija džame’ (Glavna džamija). Njena molitvena sala i mihrab izrađeni su od drveta. Prema mišljenju stručnjaka, mihrab potječe još iz perioda Seldžuka. Ukrašen je cvjetnim ornamentima i ajetima iz sure Jasin, urezanim u kufskom pismu.

Arhitektura i urbanizam

Kuće u Abijaneu građene su tako da iz daljine izgledaju poput jedinstvenih višespratnih građevina. No, u stvarnosti je riječ o stepeničastoj strukturi – krov svake kuće ujedno je dvorište kuće iznad nje. Ovaj stil, karakterističan za planinske krajeve Irana, omogućavao je da se maksimalno iskoristi ograničen prostor i strmi nagibi. Također, takva gradnja olakšavala je komunikaciju među mještanima i grijanje kuća tokom dugih i hladnih zimskih mjeseci. U prošlosti je ovaj oblik naselja pružao i dodatnu sigurnost od napada neprijatelja i divljih životinja.

Uličice i bašte Abijanea

Starost sela omogućila je da se u njemu sačuvaju tragovi iranske arhitekture iz različitih epoha – od Sasanidskog perioda (3–7. stoljeće), preko Seldžuka (11–12. stoljeće), do Safavida (16–18. stoljeće). Kuće su uglavnom građene od ćerpiča i drveta. Zbog korištenja crvene gline u zidovima, Abijane je postao selo oker boje. Drveni okviri vrata, prozora, terasa i krovova, kao i lučni ulazi i uske kaldrmisane uličice, daju mu posebnu atmosferu. Šetnja kroz ove stare sokake, dok krošnje drveća formiraju zelene prolaze iznad glava, pruža osjećaj koji se rijetko gdje može doživjeti.

Nacionalna registracija sela

Abijane je 1975. godine upisan na listu nacionalnih spomenika Irana.