Autor: prof.dr. Fateme Ebrahimi, doktor međunarodnog prava, predavač i istraživać međunarodnog prava

Prije mnogo godina, 29.novembra 1947, usvajanjem rezolucije 181 u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, suprotno svim međunarodnim zakonima i propisima i legitimišući formiranje cionističkog uzurpatorskog režima pod nazivom „ Plan podjele Palestine“, veliki broj Palestinaca koji su živjeli na teritoriji dodijeljenoj Izraelu suočili su se sa prisilnom migracijom i raseljavanjem. Nakon toga, agresorski cionistički režim ponovo je izvršio invaziju na palestinske zemlje 1948.godine, zauzeo 78% preostale oblasti Palestine, i ponovo napao i okupirao pojas Gaze i Zapadnu obalu 1967.godine. Na ovaj način, nezakonitim napadima i agresijom uzurpatorskog cionističkog režima, i protivno odredbama međunarodnog prava, nezavisna država Palestina izgubila je sastavne elemente države i skinuta je sa liste država članica Ujedinjenih nacija, a veliki broj građana ove zemlje je nasilno protjeran iz matice, bio lišen lične imovine i protjeran u izbjeglištvo ili raseljenje u druge zemlje. Neki od njih i dalje teško žive u okupatorskoj zemlji.

Za uspostavljanje nezavisne palestinske države od suštinskog je znaćenja povratak Palestinaca u domovinu. Povratak izbjeglica u domovinu od uvijek je bio njihov san, pravo koje su im cionisti i njihovi zapadni partneri uvijek negirali. Na drugom samitu u Kemp Dejvidu, tadašnji precednik Palestine, Jaser Arafat, bio je pod velikim pritiskom po pitanju prihvatanja zabrane povratka palestinskih izbjeglica u njiovu prvobitnu domovinu, što je precizirano u sporazumu iz Osla, kao i po pitanju predaje Jerusalema cionističkom režimu. Vijest o ignorisanju važnog i osjetljivog pitanja Jerusalema i povratka izbjeglica, uzburkala je islamski svijet, posebno Palestince, te je počeo novi talas intifade čiji je jedan od ciljeva traženje prava na povratak palestinskih izbjeglica. Nažalost, projekat zabrane povratka je završni dio slagalice cionističkog režima na okupiranim teritorijama, na ćemu oni snažno insistiraju. Prvo su raselili palestinski narod sa njegove zemlje, konfiskovali njegovu imovinu i smanjili broj palestinskog stanovništva, a zatim su gradnjom naselja na njiovim zemljama i okupljanjem Jevreja iz cijelog svijeta povećali jevrejsku populaciju kako bi mogli da uspostave nelegitimnu vlast i utvrde sopstvenu izvještaćenost kršenjem obaveznog i važnog pravila o nenapadanju u Međunarodnom pravu.

Od uspostavljanja uzurpatorskog cionističkog režima, taj režim je primorao više od 750.000 Palestinaca da emigrira. Iako je prema međunarodnom pravu prisilno raseljavanje i protjeravanje Palestinaca iz njihovih domova i domovine primjer etničkog čišćenja, niko do sada nije pozvao na krivičnu odgovornost počinioce iz uzurpatorskog režima. Ti ljudi i drugi Palestinci koji su zbog neravnopravnog rata 1948. i 1967. godine i drugih ratova i tragedija na okupiranoj palestinskoj teritoriji bili prinuđeni da napuste svoju domovinu, koju su izbjeglice ili raseljena lica, imaju pravo da se vrate u svoju zemlju prema konvenciji i zaštiti izbjeglica. No trenutno, više od dvije trećine ukupnog palestinskog stanovništva čini najveću i najstariju izbjegličku populaciju na svijetu.

Prema posljednjim zvaničnim palestinskim statistikama, ukupan broj palestinskih izbjeglica koje žive unutar i van Palestine je 5,9 miliona. Sve te izbjeglice imaju pravo da se vrate u svoju domovinu prema međunarodnom pravu i propisima. Na primjer, u Rezoluciji br. 194 koju je donijela Generalna skupština Ujedinjenih nacija 11. decembra 1948. godine, izričito je navedeno da palestinske izbjeglice imaju pravo da se vrate i dobiju nadoknadu, ali nažalost, ne samo da ovo važo pravo nije sprovedeno, nego je to uvijek negirao uzurpatorski cionistički režim i njihovi saveznici. Raseljani Palestinci, kao i sva druga ljudska bića, imaju pravo da napuste ili da se vrate u bilo koju zemlju, uključujući i svoju zemlju, na osnovu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Pakta o građanskim i političkim pravima i slobodama, i ne mogu biti spriječeni da se vrate u svoju zemlju. Na osnovu toga, prema brojnim obavezama u vezi sa ljudskim pravima, cionistički režim je, kao i druge zemlje, dužan da poštuje ovo pravo i podržava ga i sprovodi. Nažalost, uprkos priznavanju ovog ljudskog prava u važnim međunarodnim dokumentima i naglašavanju prava Palestinaca na povratak u više od 110 rezolucija Ujedinjenih nacija, uzurpatorski cionistički režim ga se nikada nije pridržavao i spriječio je ostvarivanje prava Palestinaca na povratak donošenjem raznih zakona.