Arasbarski Nomadi

Arasbaran, koji se u prošlosti zvao „Qarahdagh“, je regija sa površinom od više od 9.000 kvadratnih kilometara, koja se nalazi na određenim dijelovima tri okruga Kalibar, Varzakan i Ahar u provinciji Istočni Azarbajdžan u Iranu. Arasbaran se nalazi južno od rijeke Aras, koja je granica Irana sa Autonomnom Republikom Nahičivan, Jermenijom i Republikom Azerbejdžan. Arasbaran graniči s okrugom Heris na jugu, provincijom Ardabil na istoku i okrugom Marand na zapadu.

Kultura arasbarskih nomada

Arasbarski nomadi se sastoje od šest glavnih klanova: Chelibanlu, Haj Alilu, Mohammad Khanlu, Hosseinklu, Hassan Biglu i Qarachurlu. Ova plemena su šiitska i turska, a neka od njih su se već naselila u nekim područjima, ali se nomadski način života i dalje nastavlja među nekim od njihovih klanova. Arasbarski nomadi su igrali aktivnu ulogu u istoriji Irana, posebno tokom događaja koji su doveli do ustavne revolucije.

Prema statističkim podacima, broj stalnih nomada u regiji Arasbaran je 1.600 domaćinstava (oko 8.300 ljudi), a pokretna nomadska populacija je više od 3.000 domaćinstava (17.000 ljudi). Nomadi koji migriraju provode osam mjeseci u godini u oblastima Qeshlaq (zimske visoravni), a početkom juna odlaze u Yaylaq (ljetna gorja). Ovi nomadi imaju svoje drevne običaje.

Običaji koji se poštuju u mjesecu muharremu

Arasbarski nomadi vjeruju u šiitsku školu mišljenja i imaju svoje programe žalosti tokom godišnjice mučeništva imama Huseina ibn Alija (AS), trećeg šiitskog imama. Obično, starješine svakog klana određuju mjesto za održavanje skupa žalosti i na njemu ističu zastavu žalosti. Ova zastava se ne uklanja nakon završetka ceremonije. Među ovim nomadima je običaj da svako ko ima potrebu ili ponudu, veže platno u boji za ovu zastavu i dolazi da je vidi svaki dan. Oplakivanje i hvalospjev održavaju se tri puta dnevno na za to odabranom mjestu.
Bračni običaji među Arasbarskim nomadima

Brak među ovim nomadima je više od samo vjerskog i društvenog običaja i ima određene političke aspekte. Različite porodice među kojima se sklapa brak zbližavaju se jedna s drugom. U nomadskoj kulturi izbjegavanje braka je čin koji se osuđuje. Zbog njihovog nomadskog života, brak među njima je pod uticajem različitih faktora i obično se dešava unutar porodica, posebno među rođacima.

Obično se poduzimaju početni koraci u vidu konsultacija žena, a zatim se vrši ceremonija davanja prijedloga u koju stupaju starješine porodice, koje se zovu “Aelchi”. Odbijanje prijedloga koji je dao Aelchis smatra se uvredljivim. Nakon ceremonije prosidbe, mladoženjin otac šalje tepih ili iznos novca ili neku stoku kao širbahu (koja se na azarskom jeziku zove "bašlik") porodici mlade. Ovaj rad je znak odavanja dostojanstva nevjesti i njenog počasti. Zauzvrat, mlada porodica daje joj miraz koji se uglavnom sastoji od ćilima i tepiha, posteljine i ručno tkanih predmeta. Djevojka je možda sama napravila ove predmete prije udaje. Dječak ima i živu stoku, koja se smatra kapitalom za njega da vodi njihov život.

Običaj žalosti za pokojnicima

Kada osoba umre, svi članovi klana prisustvuju njegovoj/njenoj sahrani, koja se odvija prema vjerskim normama vezanim za kupanje i pokrivanje leša. Ako na mjestu stajališta postoji groblje, u njega će sahraniti mrtve, u suprotnom će tijelo odnijeti u najbliže selo da se sahrani na groblju tog sela.

Kako bi oplakivali i odali počast mrtvima, muškarci se okupljaju u jednom drvenom paviljonu i uče Časni Kur'an, dok žene tuguju u drugom paviljonu. Obično jedna od žena recituje hvalospjeve, a ostale žale zbog smrti osobe koja je preminula.

Među nomadima je uobičajeno da ljudi koji učestvuju u obredu žalosti sa sobom ponesu žive zalihe ili neke namirnice u znak saučešća i kako bi sudjelovali u troškovima obreda žalosti. Uobičajeno je i da se, ako je sklopljen dogovor za proslavu određene fešte ili svadbe, odlaže do 40. dana od smrti umrlog.



Arasbarski nomadi su igrali aktivnu ulogu u istoriji Irana, posebno tokom događaja koji su doveli do ustavne revolucije.