Šahnama Hvani

Šahnama Hvani

Običaj "Shahnameh Khwani" (doslovno recitiranje priča iz Firdusijeve knjige, Šahnama) bio je veoma popularan među Irancima i smatra se da inspiriše duh viteštva, morala i hrabrosti

Možda nije moguće navesti datum za običaj recitiranja Šahname, ali ova tradicija svakako ima veoma dugu istoriju. Kao što je Ferdowsi spomenuo u svojoj Šahname, kompozicija ovog velikog djela završena je 8. marta 1010. godine. Tokom tog perioda, Iran je bio pod okupacijom stranaca, a Iranci su prošli teška vremena. U isto vrijeme, neki pjesnici su se bavili hvaljenjem tadašnjih kraljeva za njihovu egzistenciju. U istoriji je zabilježeno da je 400 pjesnika služilo na dvoru Mahmuda od Gaznavija (vladavina od 998. do 1002. godine nove ere), ali, uprkos tome što je bio veliki pjesnik tog doba, Firdusi je to odbio, jer je njegova briga bila čast Irana i stabilnost perzijskog jezika. Znao je da nakon invazije Turaka na Iran mora spasiti perzijski jezik, inače mu ne bi bilo ni traga. U svojoj trajnoj knjizi Šahnama, Firdusi je spomenuo veličinu svog djela i kako je ispravno rekao, Šahnama je postala jedno od najvećih naslijeđa u historiji Irana. Šahnama je toliko važna da je običaj “Shahnameh Khwani” postao dio iranske kulture.

Različiti aspekti Šahname Hvani

Umijeće recitovanja pjesama Šahname na poseban način dio je iranske kulture još od davne prošlosti. Oni koji su je izvodili imali su posebno mjesto u iranskom društvu, a za izvođenje su ih čak pozivali na skupove plemića. Vjerovalo se da recitovanje pjesama Šahname može ojačati duh viteštva i čednosti i dobro utjecati na odgoj djece.

Šahnama se može smatrati ustavom iranske kulture. Uči patriotizmu i etici i oživljava istoriju prošlosti za današnje ljude. Dakle, čitanje Šahname može nadahnuti govorenje istine i ispravno ponašanje. Ferdowsijeve riječi u Shahnameh-u nisu ograničene samo na izražavanje hrabrosti i hrabrosti, već također pokazuju promjenu čovjekovog stanja u skladu s razlikama u vremenu i mjestu.

60.000 Šahnaminih stihova komponovano je na način koji na najbolji mogući način izražava ep, pa stoga recitovanje Šahnaminih priča, bilo da pripovijedaju o epovima ili emocionalnim i tužnim događajima, podizanjem i snižavanjem tona ili recitacijom različitom brzinom, prenosi različita raspoloženja publici.

Uspeh recitatora Šahname zavisi od načina na koji on prenosi osećanja. On treba dobro da poznaje tekst ove knjige, da bude upoznat sa nijansama glasa i da bude svjestan uslova vremena u kojem je Šahnama rođena.

Šahnama Hvani i Nakali (Minstrelsi)

Šahnama Hvani se razlikuje od Nakali. Naqals je nastupao u čajanama i imao je publiku licem u lice. Držali bi štap i birali temu, a zatim proširivali temu na različite načine kako bi se publika zabavila i oduševila. Naqqal je mogao ispričati priču od Šahname, ali nije bio prisiljen na to, a opisujući epske događaje i bitke, skakao bi gore-dolje poput ratnika i mahao štapom u zraku kao mačem kao vojnik koji se borio na bojnom polju. Čak bi se čak spustio na zemlju i zajecao da bi pokazao pad heroja.

Šahnama Hvani, međutim, smatra se javnom praksom i manje je slična solo izvedbi. Različiti stilovi recitiranja Shahnameh pojavili su se u različitim dijelovima Irana, a u većini njih pokreti nisu toliko pretjerani kao ono što se vidi u Naqqaliju. Recitator Shahnameh pokušava prenijeti osjećaje svojim tonom i manje se oslanja na gestove. U nekim regijama Irana, recitovanje Šahname je praćeno sviranjem muzičkih instrumenata kao što je kamanceh i izvodi se na vokalnim dastgama kao što su Čahargah i Mahur.

Umijeće recitovanja pjesama Šahname na poseban način dio je iranske kulture još od davne prošlosti, a oni koji su je izvodili imali su posebno mjesto u iranskom društvu, a zbog izvođenja su bili pozivani i na skupove plemića.