Kamaluddin Behzad; Drugi Mani ili Rafael Istoka

Učitelj Kamaluddin Behzad Heravi najvjerovatnije je rođen oko 865. hidžretske godine u gradu Heratu, a preselio je 942. hidžretske godine u Tabrizu. Tokom svog života, doživio je tri značajna perioda: vladavinu Timurida, Šejbanida i Safavida. U djetinjstvu je ostao siroče, pa se o njemu brinuo emir Ruhollah, slikar porijeklom iz Herata, poznat i kao Mirk. Prvi učitelj od kojeg je Behzad učio slikarstvo bio je Aqa Mirk Heravi, za kojeg se čini da je s Behzadom bio i rodbinski povezan. Među njegovim drugim učiteljima spominju se i Seyyed Ahmad Tabrizi, poznat i kao Ustad Seyyed Ahmad Naqqash.

Behzad je vještinu minijature i iluminacije naučio direktno od Ruhollaha Mirka Khorasanija, dok je finu liniju i izražajnu dubinu crteža usavršio putem radova Moulana Valialaha. Već s dvadeset godina bio je prepoznat kao talentiran slikar. Iako se o njegovim ranim godinama života zna vrlo malo, poznati historičar Khwandamir navodi da je Kamaluddin Behzad zbog svojih izuzetnih umjetničkih sposobnosti bio neprekidno pod zaštitom i pažnjom sultana Huseina Bayqare, vladara dinastije Timurida, i da je živio u udobnosti i miru. Toliko je bio cijenjen da mu je sultan dodijelio titulu "Drugi Mani". Sultan Husein Bayqara je također imenovao Emira Alishira Nawaija, poznatog učenjaka i pjesnika toga vremena, za svog savjetnika, koji je stvorio povoljno okruženje za okupljanje i razvoj umjetnika. U takvom okruženju Behzad se obrazovao i pokazao mnoge inovacije u svojim djelima.

Godinama je živio u Heratu, sve dok zvijezda Timurida nije počela blijediti, a njihovu moćnu državu nije srušio Muhammad Khan Shaybani.

Behzad u Tabrizu

Nakon što je šah Ismail Safavi 916. hidžretske godine osvojio Herat, poveo je Behzada sa sobom u Tabriz. Šah Ismail, iako zaokupljen ratovima i pokušajima uspostavljanja centralizirane vlasti u Iranu, nije imao mnogo prilike da podrži umjetnost i umjetnike. Ipak, iako su njegovi interesi bili više usmjereni ka lovu i sportovima poput čougana (tradicionalna perzijska igra slična polo-u), gajio je veliko poštovanje prema Behzadu. Toliko da je 920. godine, prilikom napada Osmanlija i izbijanja rata između dvije sile, šah naredio da se Behzad i kaligraf Shah Mohammad Nishaburi sklone u pećinu kako bi bili zaštićeni. Nakon rata, zahvalio je Bogu što su preživjeli nedaće sukoba.

Nakon čaldiranske bitke, Behzad je u Tabrizu osnovao novu umjetničku školu.

Na naredbu šaha Ismaila Safavija, Kamaluddin Behzad je 928. hidžretske godine (oko 1522. godine po miladu) postavljen za upravitelja kraljevske biblioteke i rukovodioca udruženja za knjigopisne umjetnosti. Time je postao nadređeni svim zaposlenima u biblioteci, kaligrafima, iluminatorima, slikarima i ostalim umjetnicima koji su tamo radili. Ovo imenovanje imalo je veliki značaj — s jedne strane doprinijelo je boljoj organizaciji biblioteke, a s druge strane pokazalo da je šah Ismail bio izuzetno zadovoljan Behzadom i ponovno mu ukazao čast i položaj kakav je ranije imao u Heratu.

Karakteristike Behzadovog slikarstva

Behzad je ukinuo dotadašnji stil tabrizsko-bagdadske škole i utemeljio novi pravac u perzijskoj minijaturi. Bio je jedan od rijetkih umjetnika svoga vremena koji je u svoje slike uključivao obične ljude — sluge, prolaznike, siromahe i druge svakodnevne figure. U njegovoj umjetnosti čovjek zauzima središnju ulogu.

Osnova Behzadove kreativnosti bila je njegova posebna vizija čovjeka i način na koji ga je prikazivao. Tražio je nove tehnike i metode kako bi prikazao čovjeka u pokretu. Kroz upotrebu linija oko tijela, prikazivao je pokrete, držanje i stvarne proporcije ljudskog tijela. Priroda kod Behzada nije samo pozadina, već aktivni ambijent u kojem se radnja dešava i kroz koji likovi žive. Figure u njegovim djelima su međusobno povezane, imaju međusobni utjecaj i jasno određenu ulogu u kompoziciji.

Uprkos ograničenom prostoru minijatura, Behzad je uspijevao prikazati brojne arhitektonske građevine, vrtove, izvore i planinske pejzaže. Taj sklad među elementima postizao je primjenom geometrijskih metoda u kompoziciji i rasporedu figura. Njegove slike odlikuje snažna i precizna kompozicija, racionalno organizovan prostor, kao i raznolikost karaktera. Prikazivao je društvenu interakciju ljudi s posebnom jasnoćom, čime je uspio unijeti dinamiku i pokret u iransku minijaturu.

Na Behzadovim ilustracijama često se može uočiti figura posmatrača — lik koji nadgleda scenu, što ukazuje na njegovo vjerovanje u prisustvo višeg nadzora nad ljudskim djelima. Čak i kad ilustrira priče poput Zafarname o Timur Lenku, Behzad prikazuje Timura kao upravitelja koji nadgleda rad svojih vojnika.

Sve ove karakteristike odražavaju Behzadovu umjetničku disciplinu i njegovu upravljačku filozofiju. U svim njegovim radovima prisutan je naglasak na pobožnost, moralnost i humanizam. Posebnu pažnju posvećivao je kur’anskim ajetima i razmišljanju o njihovom značenju.

Jedan od primjera toga je ilustracija ajeta "Zar ne gledaju deve – kako su stvorene?" (Kur'an, sura Al-Gašija, ajet 17), prikazana u njegovoj poznatoj minijaturi „Bitka jahača na devama“ ili „Deva i njen vlasnik“, što potvrđuje njegovu duboku vjeru i posvećenost božanskoj poruci.

Behzad je posebnu pažnju posvećivao običnim ljudima u društvu i nije se ograničavao samo na prikaze dvorskog života. U njegovim prikazima dvora gotovo uvijek vidimo i prisustvo običnih ljudi — siromaha, radnika i pripadnika nižih slojeva — koji aktivno učestvuju u scenama.

Kada je riječ o njegovoj pedagoškoj praksi, poznato je da je svoje znanje nesebično prenosio učenicima. Toliko velikodušno ih je podučavao da danas mnoge radove njegovih učenika, naročito one od Kasim Alija, nije lako razlikovati od samih Behzadovih djela.

Behzadove minijature jasno pokazuju da je više pažnje pridavao kolektivu nego pojedincu. Najčešće je prikazivao grupe ljudi, a rijetko se bavio individualnim portretima ili isticanjem pojedinaca. Upravo zbog ove karakteristike — vještog prikazivanja složenih, kolektivnih scena — dobio je epitet „Rafael Istoka“, aludirajući na slavnog renesansnog slikara Rafaela koji je bio poznat po sličnim temama u Zapadnoj umjetnosti.

Snažna vjera u pobožnost, moralnost i humanost bila je temelj Behzadovog umjetničkog izraza. Tematski, njegova djela dosežu visoke estetske vrhunce, a istovremeno su duboko etička i prožeta humanističkim porukama.

Primjeri toga su brojni:

U djelu o Jusufu i Zulejhi, prikazana je vrhunska moralna uzdržanost i čestitost.
U prikazu rasprave mutekelima (teologa) u džamiji, ističe se važnost mudrosti i zajedničkog rješavanja problema.
U priči o kralju Dari i pastiru, izražava se poštovanje prema običnim ljudima i ističe njihova vrijednost.
U prikazu gradnje palače Khawarnaq, prikazuje se negativna strana pohlepe i vezanosti za materijalni svijet.

Pregled Behzadovih brojnih djela potvrđuje da je dosljedno bio vjeran etičkim sadržajima, kulturnim vrijednostima i religijskim simbolima svog vremena. Njegova umjetnost ne samo da odiše estetskom ljepotom, već i poziva na razmišljanje o čovjekovoj duhovnoj i moralnoj odgovornosti u društvu.

نگاره «سلطان حسین میرزا در تفرج‌گاه» اثر کمال‌الدین بهزاد

S druge strane, u analizi Behzadovih djela mora se naglasiti da su boja i forma u njegovom slikarstvu nerazdvojivo povezane — ravne, plošne površine boje postavljene su jedna do druge u skladu s izražajnim potrebama teme. Behzad je duboko razumio međusobno djelovanje komplementarnih boja i izražajnu snagu koju boja sama po sebi može nositi.

Jedna od ključnih inovacija u njegovom radu bila je realistična interpretacija narativnih scena i pažnja prema aspektima stvarnog života. No, važno je naglasiti da Behzad nikada nije žrtvovao duhovnu poruku priče radi pukog prikaza svakodnevnih događaja. U njegovom pristupu, prikaz stvarnog svijeta uvijek je bio utemeljen na estetskim principima iranske minijature, a ne na zapadnjačkom naturalizmu.

Zato se može reći da je Behzadov realizam bitno različit od evropskog naturalizma. On nije prikazivao stvarnost radi nje same, već ju je simbolički interpretirao, koristeći znakove i alegoriju da izrazi dublje značenje. Ovakav pristup može se nazvati “duhovni realizam” — istočnjačko shvatanje koje je duboko prožeto islamskim misticizmom (tesavvufom). U takvom pogledu na svijet, stvarnost se ne iscrpljuje u vidljivom, nego se kroz pažljivo bilježenje unutrašnjih osobina i značenja pojava, otkriva njihova dublja, duhovna istina.

Upravo ova mistična dimenzija Behzadove umjetnosti razlikuje ga ne samo od evropskih renesansnih slikara već i čini njegov rad trajno relevantnim u kontekstu islamske i svjetske umjetničke tradicije.

نگاره «یوسف و زلیخا» اثر کمال‌الدین بهزاد

Najznačajnija djela Kamaluddina Behzada

Uprkos dugom životu Kamaluddina Behzada i snažnoj podršci koju je uživao na dvorovima Timurida i Safavida, broj sačuvanih djela koja se s pouzdanošću mogu pripisati njemu nije veliki. Ipak, među stručnjacima postoji širok konsenzus o autentičnosti nekoliko ključnih rukopisa i ilustracija koje se smatraju njegovim nesumnjivim remek-djelima.

1. "Hamse" (خمسه) od Nezamija – 864. h.g.

Ovaj rukopis se čuva u Britanskom muzeju i smatra se najvažnijim i najpouzdanijim izvorom Behzadovih djela. Unutar ove zbirke posebno se ističe čuvena minijatura:

�� „Izgradnja palače Khawarnaq“ (بنای کاخ خورنق)

Ovo djelo se ubraja među najveća remek-djela Behzada. Slika prikazuje scenu svakodnevnog rada — gradilište na kojem je svaki radnik prikazan u različitoj fizičkoj pozi i fazi rada, čime se postiže izvanredna dinamika i osjećaj kretanja.

U donjem dijelu slike, tri radnika prikazana su kako nose teret i kreću se prema naprijed, dok se u sredini dva druga radnika s košarama na leđima kreću u suprotnom smjeru, i to velikom brzinom koja je vizuelno izražena i odmah uočljiva. Behzad koristi kontrast toplih i hladnih boja da bi dodatno pojačao osjećaj pokreta i energije u prizoru.

Ova minijatura ne prikazuje mitsku ili idealiziranu scenu, već dinamičan, realističan trenutak iz svakodnevnog života, što je rijetkost u tadašnjoj umetnosti i pokazuje Behzadovu inovativnost.

2. "Bustan" od Sa’dija – 898. h.g.

Drugi važan rukopis s Behzadovim ilustracijama nalazi se u Nacionalnoj biblioteci u Kairu (Egipat). Iako se ovaj rukopis ne spominje tako često kao "Hamse", njegovi ilustrativni elementi također potvrđuju Behzadov majstorski stil, osjećaj za narativ i duboku moralnu poruku.

Značaj ovih djela

Ove dvije zbirke predstavljaju umjetnički vrhunac perzijske minijature u razdoblju kasnog srednjeg vijeka. Behzad u njima ne samo da demonstrira tehničku izvrsnost, već i svoj filozofski i estetski pogled na svijet — spoj realizma, duhovnosti i pažnje prema čovjeku i svakodnevnom životu.

Njegovo umijeće u prikazu pokreta, kompozicijskoj ravnoteži i izražajnoj snazi boje učinilo ga je jednim od najuticajnijih slikara islamskog svijeta, s uticajem koji se protegao na umjetnike u Iranu, Indiji, Turskoj i šire.

نگاره «بنای کاخ خورنق» اثر کمال‌الدین بهزاد

Druga slika iz iste zbirke nosi naziv „Halifa Ma’mun u posjeti hamamu“, i ona se također ubraja među remek-djela Behzadove umjetnosti. Na slici je prikazan prizor iz svakodnevnog života, prepun pokreta: jedan radnik kači peškire na krov hamama, drugi u ruci drži mokar peškir i cijedi ga, dok u gornjem lijevom dijelu slike berber pere nečiju glavu. Nad cijelom ovom scenom halifa Ma’mun, abasidski vladar, stoji kao posmatrač.

Iz druge zbirke, „Bustan“ od Sa’dija, posebno je poznata minijatura pod nazivom „Pravnici u raspravi u džamiji“. U ovom djelu Behzad prikazuje džamiju s prelijepim arhitektonskim detaljima, ispunjenu učenjacima i vjerskim licima koji vode raspravu, dok u isto vrijeme siromah s posudom u ruci stoji na vratima džamije.

Još jedna izuzetno lijepa slika iz ove zbirke je „Pastir i Darab“, koju je Behzad naslikao s izuzetnom vještinom i majstorstvom.

نگاره «سماع صوفیان» اثر کمال‌الدین بهزاد

Iako je Kamaluddin Behzad stasao u okviru heratske škole minijature, zahvaljujući svojoj izvanrednoj sposobnosti u kompoziciji, usklađivanju boja i ravnoteži oblika, postao je ključna ličnost u pokretanju velikih promjena u tradiciji iranskog slikarstva.

Behzad je, koristeći snažne i dinamične linije, uspio da oživi dotad statične i bezizražajne figure iz prethodnih faza perzijske minijature. On je prirodu i arhitekturu u svojim djelima pretvorio u aktivno polje ljudske radnje, pažljivo određujući mjesto i ulogu svake figure unutar prizora.

Putem harmoničnih međudjelovanja boja povezivao je različite dijelove kompozicije, a da bi osigurao stabilnost i logiku cijelog prizora, koristio je geometrijske principe kompozicije. Na taj način je stvorio koherentan i smislen odnos između ljudi, predmeta i prostora, što je u to vrijeme predstavljalo revolucionaran pristup u iranskom slikarstvu.

Takođe, Behzad je nastojao da odmakne perzijsku umjetnost od kineskih uticaja, koji su dotad bili veoma prisutni u oblikovanju ljudskih likova. U njegovim djelima ljudi sve više poprimaju izgled Iranca, a ne stereotipnog kineskog lika — što je bila kulturna emancipacija iranske umjetnosti.

U historiji perzijske umjetnosti malo je slikara koji su pokazali toliku kreativnost, dubinu i inovaciju, i čiji je utjecaj trajao gotovo osamdeset godina nakon njihove smrti. Zahvaljujući Behzadu i njegovim savremenicima, heratska škola dosegla je svoj vrhunac i postala uzor u cijelom Bliskom i Srednjem Istoku, a kasnije i u Mogulskoj Indiji. Ideje i stilovi ove škole postali su uzor generacijama umjetnika, pretvorivši se u kulturni obrazac.

Završna ocjena

Kamaluddin Behzad bio je jedan od vodećih predstavnika heratske škole i se ubraja u najveće slikare u historiji iranske umjetnosti. Njegova specifična upotreba sjajnih, raznovrsnih boja svjedoči o dubokoj osjetljivosti na boju i izražajne mogućnosti tonova.

Međutim, ono što Behzada najviše razlikuje od njegovih prethodnika jeste njegova posebna vrsta realizma – on nije prikazivao samo dvorski život, već i stvarni život običnih ljudi. Upravo u tim prizorima svakodnevnice dolazi do izražaja njegova emotivna dubina, socijalna osjetljivost i umjetnička zrelost.

Najpoznatija djela Kamaluddina Behzada:

Izgradnja palače Khawarnaq
Jusuf i Zulejha
Plač sina nad očevom sahranom
Sa'di i mladić iz Kašgara
Bitka jahača na devama
Deva i njen vlasnik
Poslanik Muhammed (s.a.v.s.) i pravedne halife
Starac i mladić
Sema sufija (mistički ples)
Sultan Husein Mirza u prirodi (na izletu)

Ova djela predstavljaju tematsku, formalnu i duhovnu srž Behzadove umjetnosti i potvrđuju njegovu ulogu pionira u preoblikovanju iranske slikarske tradicije.