Al-Farabi: posrednik između vjere i filozofije

Abu Nasr Muhammad Al-Farabi, poznat kao "Drugi učitelj", bio je utemeljitelj islamske filozofije i jedno od najvećih imena u povijesti Irana. Rođen je u Farabu u Transoksijani. Radio je na uvođenju grčke formalne logike u islamski svijet. Kako bi nastavio svoje obrazovanje, otputovao je u Bagdad da prisustvuje predavanjima Ebu Bišra Matte ibn Junusa. Zatim je otputovao u Harran kako bi naučio logiku od istaknutog kršćanskog filozofa, Yuhanna ibn Haylana, ali se vratio u Bagdad kako bi završio studij filozofije. U tom je trenutku počeo pomno proučavati filozofske ideje pripisane Aristotelu. Tijekom svog vremena na Levantu, Egiptu, Harranu i Mervu, pored podučavanja, al-Farabi je počeo svoje misli prenositi na papir. Odgajao je veliki broj učenika uključujući Jahju ibn Adija. Al-Farabi je bio učena osoba, što se tiče muzike, i napisao je knjigu o tome. Njegovi radovi uglavnom govore o filozofiji, logici i sociologiji. Bio je poznat kao stručnjak za pisanje enciklopedija. Al-Farabi je također identificiran kao prvi filozof u islamskom svijetu, zbog čega je dobio nadimak “Učitelj svih filozofa”. Budući da je bio peripatetički filozof, imao je veliki interes za neoplatonizam i radio je na sinkronizaciji Platonova i Aristotelova razmišljanja s monoteističkom teologijom, zbog čega ga nazivaju "Drugi učitelj", a Aristotel je bio prvi.

 

Radovi i ideje

 

Al-Farabijeva značajna djela su “Al-Jam' bayna Rayi al-Hakimayn”, “Iqraz ma Ba'd al-Tabia”, “Ihsa' al-Ulum, “Ara' Ahl al-Madina al-Fadila”,” Uyun al-Masail”, “Tahsil al-Sa'da”, “Risalah fi'l-Aql, “Al-Siasa al-Madania”, i “Kitab al-Musiqi al-Kabir”. Svojim naporima i djelima Al-Farabi je pokušavao objasniti filozofiju i etički orijentiranu globalnu religiju i osmisliti utopiju u kojoj teorijske vrline vode moralnim vrlinama, što zauzvrat utire put praktičnoj pravednosti. Spajajući religiju i znanost, Al-Farabi je težio osloboditi islamsku političku filozofiju i uvesti čovječanstvo u uspješan društveni život. Možda je to razlog zašto Mohsen Mahdi prepoznaje Al-Farabijeve ideje kao ključ univerzalnog prosperiteta u suvremenom svijetu, posebno među muslimanskim narodima. Prema Farabijevom mišljenju, miran suživot zahtijeva znanstveni pristup religiji, ali u okvirima političke filozofije. Naravno, Al-Farabi je shvatio da se njegovo idealno društvo rijetko može formirati jer je za to potrebna kombinacija nužnih povijesnih čimbenika.

 

Askeza i kontemplacija

 

Al-Farabi se 941. preselio u Damask kako bi se pridružio vladaru Alepa, Sayfu al-Dawli, i postao jedan od renomiranih znanstvenika na njegovom dvoru. Umro je u Damasku u dobi od 80 godina. Islamski povjesničari čvrsto vjeruju da je Al-Farabi bio više pustinjak, da je volio biti sam i da je bio čovjek duboke kontemplacije. Uzdržavao se od materijalističkih želja do te mjere da je odbio plaću koju mu je ponudio Sayf al-Dawla, i odlučio uzimati samo 4 dirhema dnevno, što je bilo dovoljno novca da se brine o svojim osnovnim potrebama. Mirza Mahdi Elahi Qomshehei, Nasrollah Hekmat, Reza Davari Ardakani, Gholamreza Jamshid-nezhad Avval i MAhdi Barkeshli su među učenjacima koji su intenzivno proučavali al-Farabijeva djela i karakter.

 

21. studenog se u iranskom nacionalnom kalendaru nekada nazivao "Dan filozofije i mudrosti". Kako bi obilježili al-Farabijevu ostavštinu, Iranci su promijenili to ime u "Al-Farabijev dan".

 

 

 

Popularno poznat kao "Drugi učitelj", Al-Farabi je bio utemeljitelj islamske filozofije i jedno od najvećih imena u povijesti Irana.