Ebu Seid Ebul Hajr - Učenjak koji je izbjegavao fanatizam

Ebu Seid Ebul Hajr -  Učenjak koji je izbjegavao fanatizam

Ključna poruka

Ono što je zauvijek upisalo ime Ebu Seida Ebul Hajra u historiju jeste njegova odsutnost fanatizma. Poštovao je svakog čovjeka, bez obzira na njegovu vjeru ili kulturnu pripadnost. Poznat je i kao "otac praktičnog misticizma u perzijskoj književnosti".

Opis

Abu Sai’d Fadhl-Allah ibn Abu’l-Khayr Ahmad ibn Mohammad ibn Ibrahim, poznat i kao Šejh Abu Sai’d Abu’l-Khayr, bio je poznati iranski pjesnik i mistik koji je živio od 967. do 1049. godine. Smatra se jednim od najistaknutijihsufijskih pjesnikau historiji perzijske književnosti. Svoja je razmišljanja prenosio na papir u formi četverostiha (rubāʿī) – tradicionalne perzijske strofe sastavljene od četiri stiha, s rimom AABA. Vjeruje se da je Ebu Seid  pionir praktičnog misticizma u perzijskoj književnosti.

Biografija

Ebu Seid Ebul Hajr  rođen je u mjestu Mihleh, smještenom između Abivarda i Sarakša. Njegov otac bio je ljubitelj sufizma i često je prisustvovao sufijskim okupljanjima, vodeći i sina sa sobom. Kroz ta druženja, Ebu Seid  je prvi put došao u kontakt sa sufizmom, gdje je upoznao poznate mistike poputAbul Kasima Bašara Jasina, Abulfazla Sarakhsija, Loghmana Sarakhsija i Abul-Abbasa Kassaba Amolija.

Kasnije je izučavao islamsko pravo (fikh) kod Al-Kaffala al-Šashija i Abu Abdullaha Khezrija. Putovao je u Sarakhs, Amol i Tus, ali se na kraju odlučio nastaniti u tekiji Abu Alija Tartusija u Nišaburu – mjestu namijenjenom duhovnoj praksi i vjerskom obrazovanju. Tamo je vrijedno učio i radio, te je stekao titulu "šejh" ili "muršid" (duhovni vodič).

Ebu Seid je proveo deset godina u Nišaburu, nakon čega je sa svojim sinom Abu Tahir Sai’dom krenuo na hadž u Meku. Na putu je posjetio Šahrud, gdje ga je srdačno ugostio poznati mistik Abu al-Hassan al-Kharaqani, poznata ličnost u historiji iranskog sufizma.

Posljednje mističko okupljanje u životu održao je 1048. godine. Tom prilikom je objavio da će njegov sin Abu Tahir biti njegov nasljednik, te izdao upute u vezi s vlastitom dženazom i ukopom.

Umro je u Nišaburu, a ukopan je u mjestu rođenja.

Izbjegavanje fanatizma

Ebu Seid Ebul Hajr je svoje učenike podučavao da izbjegavaju fanatizam. Ukazivao je poštovanje svima, bez obzira na njihova vjerovanja. Iskreno je vjerovao da se mistika i sufizam trebaju praktikovati, a ne samo o njima raspravljati. Historičari smatraju da je smatrao ljutnju, nasilje i mučenje pogrešnim etičkim vrijednostima. Takođe je vjerovao da se ljudima može vladati silom, ali da ih se ne može učiniti pravednima na taj način.

Iako je posjedovao znanje iz oblasti hadisa, islamskog prava i književnosti, nikada nije napisao nijednu knjigu ili raspravu. Međutim, neka od njegovih pisama upućenih saborcima, prijateljima i članovima porodice i dalje postoje.

Kako bi svijetu predstavili ličnost Abu Sai’da, njegovi unuci su prikupili zbirke pod nazivima „Asrar al-Tawhid“ (Tajne jedinstva) i „Govori i misli Abu Sai’da“. Dio njegovih četverostiha (rubāʿijāt) objavio je Saeed Nafisi 1955. godine, što se smatra glavnim izvorom Abu Sai’dovih četverostiha.

Attar Nišaburi  je spominjao Ebu Seidovo  ime u svojim djelima i prenio mnoge priče o njemu u obliku poezije. U njegovom djelu „Ilahiname“ nalazi se devet priča o Ebu Seidu, pet u „Mantiq al-Ttair“ (Govor ptica), jedna u „Asrarname“, i više njih u „Musibatname“ (Knjiga patnje).

Vječni savjeti

Ebu Seid Ebul Hajr  je živio prije otprilike hiljadu godina, ali njegove pouke i moralni savjeti i danas ostaju tačni, mudri i korisni.

Prema djelu „Asrar al-Tawhid“, Ebu Seid je mudrog čovjeka opisao kao osobu koja:

„Sluša sva mišljenja o nekom pitanju i temeljito ih razmatra, razlikuje ispravno od pogrešnog, izabire ono što je ispravno i odbacuje ono što nije – baš kao neko ko izgubi novčić pa prosijava svaki djelić zemlje kako bi ga pronašao.“