O DUHOVNIM STEPENIMA HAFIZOVOG PUTA

Duhovni stepeni hafizovog puta

 

Duhovni put muslimana, duhovnog putnika, naročito onoga koji uči Kur’an napamet i namjerava postati hafizom, ili je već hafiz,

neminovno počinje od shvatanja uzvišenosti Božijeg govora i sveopće milosti Božije da mu taj govor učini dostupnim. To je glavna kapija na koju prvo mora ući duhovni putnik, isto ono predvorje koje Gazali u svom poznatom djeluIhja’ ulumid-dinnazivata‘zim al-Qur’anili samoal-ta‛azim(uvažavanje i poštivanje Kur’ana). Ovaj početni impuls hafiz ili onaj koji uči Kur’an napamet duboko u sebi ozbiljuje i samo s ovakvim stanjem započinje svoj duhovni put. Ovo je svojevrsna priprema za duhovno putovanje Bogu, ozbiljujućim i kontemplirajućim učenjem Kur’ana napamet. Ono prvenstveno podrazumijeva nastojanje da se s pukog mehaničkog učenja pređe na istinsko učenje Kur’ana, koje prati i jezik, razum i srce. Ova priprema podrazumijeva nekoliko etapa, a prva od njih je nastojanje da se izbjegne pretjerivanje i stalna i pretjerana briga o tome da li je učač izgovorio pravilno i do u tančine precizno svaki harf. Gazali u svomeIhja’unavodi ovo kao prvu prepreku u razumijevanju teksta Kur’ana i čak smatra da šejtan vrlo često nastoji učača Kur’ana navesti da se posveti samo ovome aspektu i tako potpuno zanemari razmišljanje o Kur’anu i osjećaje koji se javljaju u srcu prilikom njegova učenja.1

 

Nakon što učač pređe ovu prepreku prelazi na drugu etapu, a to je nastojanje da se kur’anski tekst razumije, odnosno da, pored jezika koji izgovara harfove, uključi i svoj um. To podrazumijeva da učač poznaje arapski jezik, a, ako nije Arap, ili ne poznaje arapski jezik, da se posveti ili učenju arapskog jezika, što je izuzetno pohvalno, ili da stalno iščitava prijevod značenja Kur’ana. Nakon ove etape, kod učača-hafiza sve ove aktivnosti bi trebalo u konačnici da kulminiraju u slijedećoj etapi, u kojoj on nastoji uključiti i svoje srce, da osjeti veličinu Božijeg govora. Tada je spreman da otpočne svoje duhovno putovanje Bogu, uz svoje učenje i usvajanje Kur’ana. Postoji, zaista, mnogo primjera iz života Poslanika, a.s. i njegovih ashaba koji su svim svojim duhovnim snagama nastojali da ovako uče, odnosno proživljavaju Kur’an. Dobri Prethodnici bi, učeći Kur’an, ponavljali učenje teksta za koji su smatrali da im srce nije bilo u potpunosti prisutno dok su ga čitali. Gazali, naime, navodi da je bilo učača koji su padali u nesvijest nakon učenja ajeta o kazni, a neki su čak i umirali od straha, slušajući i učeći ove ajete.[1].

Tako, možemo reći da, kada je u pitanju učenje Kur’ana napamet, postoje svojevrsni stepeni, od onog najnižeg, koji je pokuđen (puko mehaničko učenje), do najvišeg stepena (kada učač uči Kur’an i osjeća kao da ga Allah, dž.š., sluša, pri tome potpuno doživljavajući i proživljavajući svaki ajet i njegovo značenje).

Duhovno uspinjanje hafiza možemo posmatrati na tri okvirna stepena (deredže), na kojima ostvaruje svoje duhovno usavršavanje i postiže uzdignuiće. To su: učenje Kur’ana pred muhaffizom, učenje Kur’ana pred Poslanikom, a.s., i učenje Kur’ana pred Gospodarem svih svjetova, Allahom, dž.š. To je najveća deredža (al-Darağa al-‛ulya’). Gazali uIhya’unavodi stepenovanje slično ovome, u predaji koju prenosi od nekog mudraca, koji je rekao: „Jedno vrijeme sam čitao Kur’an, ali u tom čitanju nisam osjećao slast, sve dok sebe nisam stavio u poziciju kao da tu riječ Kur’ana slušam od Poslanika, a.s., koju on uči svojim ashabima. Zatim sam otišao dalje, za jedan stepen više, dok sam učio stavio sam se u poziciju kao da riječ Kur’ana slušam od Džibrila, a.s., koju on prenosi Poslaniku, a.s. Zatim mi je Uzvišeni Allah omogućio najveću deredžu, da riječ Kur’ana čujem od njenog Kreatora. Tada sam osjetio istinsku slast i blagodat, pa njegovom učenju ne mogu odoljeti.“3

Ova tri okvirna stepena razumijevamo i u korelaciji sa stepenima spoznaje. Tako, prvi stepen ili učenje Kur’ana pred šejhom/muhaffizom, korespondira s umnom spoznajom, a to je spoznaja koja je isključivo vezana za učenje i primanje informacija. Drugi stepen ili učenje Kur’ana pred Poslanikom, a.s., korespondira s konkretnom spoznajom, gdje se s usvajanja informacija prelazi na njihovo konkretno (hermeneutičko) ozbiljenje, u smislu dubljeg razumijevanja i prakticiranja. Posljednji stepen, odnosno učenje Kur’ana pred Allahom, dž.š., korespondira sa spoznajom Sušte Istine –Haqq alyaqin.

Između ovih glavnih i okvirnih stepena/deredža postoji mnoštvo duhovnih stadija-mekama, koje hafiz postepeno prolazi, glačajući svoju dušu, nastojeći se što više približiti najvišem stepenu –al-darağa al-‛ulya’. Duhovni putnik/ hafiz se stalno nalazi u ovim predvorjima i čitav svoj život postepeno prolazi kroz njih. Hafiz, možemo reći, po principu onog transcedentnog i ahiretskog‘iqra’ wa-’rtaqi(uči i penji se), i na ovom svijetu prelazi jedan duhovni put po vertikali kroz duhovna predvorja, i to nikad ne prekidajući i stalno kružeći kur’anskim univerzumom, od njegovog prvog do tridesetog džuza. [2]

 

Učenje Kur’ana pred muhaffizom – Hidrom hafizovog bića

 

Ovo je početni stepen na putu duhovnog putnika hafiza. Na njemu je budući čuvar Božije Riječi nešto više posvećen formi nego suštini učenja Kur’ana. Kakosalikunutar svog tarikata ima pravila koja slijedi i šejha koji mu je duhovni mentor, tako ihafizima muhaffiza i određenu metodu po kojoj postepeno usvaja kur’anske ajete i pamti ih. To je njegov prvi susret s ajetima. On pred svojim muhaffizom nastoji naučiti da potpuno pravilno izgovara sve harfove i da po težvidu uči Kur’an napamet. To je vrlo važno, zbog toga što se Kur’an mora učiti pravilno i nema smisla da budući hafiz otpočinje svoj duhovni put ako nije naučio da pravilno izgovara kur’anske ajete. Muhaffiz je taj koji hafiza ne samo preslušava, već mu daje i savjete na koji način da uči, te šta da radi kako bi poboljšao i učvrstio svoje učenje.Talib al-hifz, odnosno učenik (tragač) hifza, u ovom periodu nastoji ispuniti sve zadatke koje mu je muhaffiz dao i stalno ulagati napor, kako bi usvojio i prezentirao naučeno gradivo pred muhafizom. Muhafiz, također, nastoji da, pored toga što svoga učenika uči pravilima ispravnog učenja Kur’ana, ukaže i na suštinu učenja Kur’ana, kako ovaj ne bi otišao u krajnost i pretjerao s posvećivanjem formi. Muhaffiz bi trebalo da bude prvi koji će postepeno hafiza uvoditi u značenja kur’anskih ajeta i stalno ga podsjećati da Kur’an uči radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva i tako ga pripremati za duhovni put. Hafiz koji sjedi pred svojim muhaffizom i uči dnevnu lekciju postepeno razvija osjećaj da stalno obavlja svetu obavezu i tako ispunjava Allahove, dž.š., naredbe. Budući hafiz se tada uči ustrajnosti –istikametu(istiqama) na svome putu sticanja hifza, a upravo ga hifz najbolje uči da bude dosljedan i ustrajan. Dobar pokazatelj da će hafiz biti ustrajan jeste i njegov svakodnevni odlazak kod muhaffiza, pred kojim će proučiti dnevnu lekciju, i to bez obzira na to kako daleko se nalazili jedan od drugog. To je vrlo važna navika, koju hafiz mora steći, a na koju ga muhaffiz stalno podsjeća. U ovom slučaju hafiz mora biti strog prema sebi, da bi prošao ovaj stadij, i ne smije nikako popuštati. Ovaj mekam vrlo lijepo se oslikava u ajetu u kojem se kaže:

Onima koji kažu: „Naš Gospodar Allah je“, pa se toga drže (u tome ustraju), - takvima se meleki spuštaju: „Ne bojte se i ne žalostite, već se veselite obećanome Džennetu!“

 

Muhaffiz, također, nastoji da stalno bodri svoga učenika i da mu pomaže kada zapadne u neki problem ili nedoumicu. Na ovom stepenu se duhovni putnik susreće s mnogim teškoćama, tako da on predstavlja i određenu prekretnicu

na putu učenja Kur’ana napamet, te daljnjem duhovnom napredovanju. Od prvog naučenog ajeta hafiz se suočava s raznim poteškoćama, koje ga ometaju u njegovom naporu da usvaja kur’anske ajete i otežavaju njegov duhovni put. Vanjska stvarnost, kojom smo svi ograničeni, hafizu može otežati učenje. I njegova duša, poput duša ostalih ljudi, ograničena je i sklona i ovosvjetskim potrebama, tako da on neminovno stupa u borbu s prohtjevima svoje duše, nastojeći ih pobijediti i suzbiti.

Njegovom dušom odjekuju one iskonske Hidrove riječi, upućene Musau, a.s.:Nećeš moći istrpjeti uza me...A i kako bi istrpio nešto o čemu nemaš nikakvo znanje?5 Njegova se duša bori, naročito na početku, kada stvarno nema znanja o tome kako naučiti toliko ajeta napamet, posebno kako ih sačuvati do kraja života. Mnogi čak i nisu sigurni da li će uopće to i postići. Od njega se, kao i od Musaa, a.s., traži da vjeruje da će se strpljenje isplatiti i da na putu upijanja Kur’ana ne pita hoće li i kada će završiti njegov put. Ovo može biti prelomna faza učenja, jer tada hafiz biva u najvećem iskušenju da li da nastavi ili da se zadovolji već naučenim, za što je siguran da može sačuvati do kraja života. Mnogi u ovoj fazi odustaju, jer još uvijek ne smatraju realnim da mogu usvojiti cijeli Kur’an. Međutim, oni ustrajni neminovno prolaze i tri fazeHidrove škole strpljenja.Sve tri faze ustrajavanja na ovom putu upućuju na to da, poslije teškog napora i vjere u uspjeh, neminovno dolaze slast i pobjeda. Oni potapaju lađu svojih strasti i prohtjeva i ne daju da je šejtan smutljivac obuzme, da bi na kraju duša, nakon mnogo iskušenja, isplivala, spašena od nečistoća protežne materijalne i tjelesne zavisnosti. Oni prodaju vrijeme prolaznog užitka za vječni. Oni svakodnevno suzbijaju svojunafs ammara bi al-su’(dušu sklonu zlu), nastojeći ne dopustiti joj da ih nagovori na nasilje i krivi put (...pa smo se pobojali da će ih on nagnati na nasilje i krivovjerje6). Poslije svake faze plod truda je sve slađi, a sve to svoje upotpunjenje dobiva rušenjem posljednje prepreke na ovom putu, odnosno donošenjem čvrste odluke i obećanja Allahu, dž. š., da će se posvetiti čuvanju Njegove Riječi do kraja života. Ova posljednja faza, u koju dolazi budući hafiz, odnosno trenutni tragač za hifzom, jeste faza njegovoghafiskog punoljetstva,odnosnobulug ’ašuddih....a tvoj Gospodar hoće da oni stasaju i da svoje blago izvade kao izraz Gospodareve milošte.7 U ovoj fazi konačno prestaju sve nedoumice i sve sumnje u mogućnost istrajavanja na teškom putu učenja i usvajanja Kur’ana. Zid koji je stajao i koji najčešće stoji pred tragačima za hifzom jeste upravo zid sumnje i straha od nošenja tako velikog i veličanstvenog bremena, kao što je breme naučenog Kur’ana napamet. To je breme čuvanja i nošenja (hamla) Božije Riječi, koje nesumnjivo izaziva

[3]strahopoštovanje kod vjernika. Teška borba predstoji tragaču za hifzom dok ne dođe dobuluga. Međutim, slast pronađenog blaga, ponad kojeg blago ni na ovom ni na Onom svijetu ne postoji, na kraju čini dušu tragačevu potpuno zadovoljnom i smirenom. Iako mu i dalje predstoji težak put, tragač smireno i sigurno na njega kreće, jer je premostio veliku prepreku i sada lakše korača k ispunjenju svog zadatka. Duša budućeg hafiza, tako, vremenom sazrijeva i glača se, uz stalno učenje Kur’ana, moleći Gospodara Musaovom dovom:

Gospodaru, razgali mi grudi moje, i lagahnim učini misiju moju, i s jezika mi skini uzlove....Na kraju, njegova duša osjeća ono Allahovo, dž. š., obećanje:Musa, tvojoj molbi udovoljeno je,8 i on biva darovan najvrednijim blagom ovoga i Onog svijeta - čašću da čuva čitav Kur’an u svome srcu. Tako budući hafiz postepeno vježba svoju dušu i navikava je na učenje Kur’ana, jer kada ga jednom nauči, mora se svaki dan vraćati njegovom ponavljanju. Od ajeta do ajeta, hafiz se uči saburu, jednoj od najplemenitijih ljudskih vrlina, koji je srce i duša istikameta. Bez sabura nije moguće naučiti i obnavljati Kur’an. Hafiz, mora, na svom putu duhovnog usavršavanja, prohoditi trnovitim putem jačanja svoje volje, da bi se na kraju okitio ovom vrlinom. Provodeći hafiza kroz univerzum svojih kazivanja, Kur’an mu svakim ajetom pomaže da iskristalizira svoju dušu i navikne je na sabur. Time se suština - hakika sabura, ustvari otkriva u ajetima.

U školi svoga učitelja-muhaffiza, koji postajeHidr hafizovog bića,hafiz postepeno glača svoju dušu i, isto tako, prolazeći duhovna predvorja, duhovno napreduje. Ako uspije dušu sustegnuti i savladati, učeći se saburu, koji predstavlja jedan od najvažnijih mekama na ovom stepenu, onda se hafizu neminovno otvaraju vrata vrlo važnih duhovnih mekama, kao što su ona tewbe i istigfara. Kada hafiz, učeći Kur’an, dođe do ajeta:Vi koji vjerujete, Allahu se smjerno pokajte...9, pa, razmišljajući o njemu, osjećajući u svom srcu njegovu suštinu, a to je Božiji poziv na traženje oprosta od Njega, on u svoj život uvodi pokajanje,10 kao jednu od osnovnih odrednica. Tako tewba postaje jedno neizbježno duhovno predvorje njegovog puta, a hafiz otkriva hakiku ovog ajeta, tako što shvata da njegov život mora biti ispunjen stalnim vraćanjem Allahu, tražeći oprosta od Njega, bivajući duboko svjestan Njegove sveprisutnosti. Hafiz na svom neprekidnom putu pokajanja uči ajete u kojima se spominju Lijepa Božija imena, pa, tako, osjeti strah kada spomene Onog Koji žestoko kažnjava (Šadidu-l-‛iqab),a obraduje se i smiri mu se srce kada spomene Svemilosnog (Al-Rahim)i Onog Koji mnogo prašta (Al-Gaffar). Hafiz je na taj način u stalnom i neprekidnom duhovnom proputovanju od svijesti o BožijemĞalalu(moći [4]i sili) do svijesti o BožijemĞamalu(milosti). Svakim povratkom na ajete slične ovima hafizova duša se trga iz bezbrižnog sna i njegovim tijelom prolazi osjećaj strahopoštovanja i bogobojaznosti, koji naposlijetku završava u nadi u Allahovu beskrajnu milost, jer: Milost Moja obuhvata sve...11 Nakon proživljene situacije i rađanja ovakvih osjećaja, hafizu tewba postaje draga, te se njoj stalno vraća. Ovo je jedno od najvažnijih mekama utesavvufu. Ako hafiz istinski zakorači u ovo vrlo važno duhovno predvorje, onda mu se mnogo lakše otvaraju vrata ostalih predvorja, kao, naprimjer, predvorja samoobračuna (muhasaba), iskrenosti (ihlas) i poniznosti (hušw).

Na ovom stepenu ne doživljavaju svi hafizi iste duhovne preobrazbe i ne dosežu do istih duhovnih predvorja. Svako predvorje duboko je uslovljeno i obilježeno načinom bivanja hafiza i njegovim unutarnjim stanjem. Ovaj stepen je svojevrsna osnovna priprema koja ima određeni broj duhovnih predvorja, koje prolaze duhovni putnici hafizi, a neke od glavnih, bez kojih je vrlo teško doseći viši stepen, naveli smo gore. Isto tako, predvorja koja prolazi hafiz na svom duhovnom putu od jednog do drugog stepena ponavljaju se i svako se usavršava na višem stepenu. Tako je tewba (pokajanje) mnogo jača, intenzivnija i jasnija na višem nego na nižem stepenu. Također, ihlas (iskrenost) koju hafiz posjeduje i u svom duhovnom pregnuću stalno usavršava, nije ista na početnom i na krajnjem stepenu. Svoje upotpunjenje i najljepši i najsavršeniji oblik svako predvorje dobiva nesumnjivo na najvišem stepenu, a to je stepen na kojem se u potpunosti ostvarujeihsan,ili stepen kada hafiz uči Kur’an i ne samo da osjeća već je duboko uvjeren da ga uči pred Allahom, dž.š., i da ga Allah, dž.š., sluša.

 

Učenje Kur’ana pred Poslanikom, a.s.

 

Ako bi se Poslanik, a.s., htio opisati u jednoj jedinoj rečenici, sigurno ne bi bilo manje, a u isto vrijeme tako snažne i istinite rečenice, kao one koju je izrekla njegova voljena supruga Aiša, r.a., da je onKur’an koji hoda. I zaista, samo nekoliko kratkih riječi u potpunosti i tako snažno navješćuju stvarni karakter posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s. Poslanik, a.s., istinski je duhKur’anau kome su ostvarena sva moguća kur’anska značenja i božanske mudrosti.Kur’anje prosto preslikan na Poslanikovu, a.s, dušu. On je neodvojiv od njega. Sva svjetlost i sve moguće značenje i Božanska mudrost svakog kur’anskog harfa, od onog prvog, harfaba, pa do zadnjeg harfasin, uranjaju i upotpunjuju Poslanikovu, a.s., dušu koja postaje savršena onoliko koliko jedna ljudska duša uopće i može biti. Njegova duša jeste tipična ljudska, ali, s druge strane, ona je odnjegovana na takav

[5]način na koji nijedna druga nije odnjegovana. U tome i jeste bit uzoritosti Poslanika, a.s., u islamu.

U Allahovome Poslaniku imate uzor prekrasni-za onoga ko nade polaže u Allaha i u Dan posljednji, te ko zna često Allaha spomenuti.12

 

Od prvog do posljednjeg harfa, Poslanik, a.s., i Kur’an se nadaju kao potpuno dovoljni, potpuno „bas“ (baisin), svim svjetovima i preko njih se prosipa sveopća Božija milost i tako upotpunjuje Poslanikovo, a.s., poslanje. To je milost čiji najsavršeniji ovosvjetski odraz i ozbiljenje žive u Poslaniku, a.s., i njegovom srcu, koje jePrijestolje Milostivog, još od vremena kada ga je njegov Gospodar odgajao i njegovu ćud usavršio.

 

I tebe smo svjetovima poslali samo kao izraz milosti.13

 

Poslanik, a.s., jeste i prvo istinsko ostvarenje svakog Božijeg ajeta, pa se tako nadaje ne samo kao duh Kur’ana, nego i kao njegova prva prava manifestacija, ili čisti dah Kur’ana. On predstavlja preegzistentnu puninu božanske Objave. Mnogo prije prve materijalizacije i konkretizacije kur’anskih ajeta u mushafu, nakon što su se ulili u Poslanikov um i njegovo čisto srce, oni su sve moguće ozbiljenje doživjeli u njegovoj praksi i njegovom životu. On je prvi koji je u praksu proveo sve Božije ajete, od prvog do posljednjeg, i nakon njega to niko neće uspjeti u potpunosti ostvariti. On je, tako,živi Kur’an, jer je njegov duh nosilac i stalni primalac snažne kur’anske svjetlosti, ali je i prviživi Mushaf,jer je prva prava konkretizacija i aktualizacija božanskih poruka. Zbog svega navedenog, Muhammed, a.s., predstavlja vrlo bitnu, ako ne i najbitniju, kariku na salikovom, a tako i hafizovom, putu usavršavanja duše. I upravo zato duhovni rast svakog muslimanskog vjernika bezuslovno je utemeljen na tragu Poslanikova, a.s.,mišljenja,govorenjaičinjenja. Ovaj duhovni put nesumnjivo ozbiljuje božanski nadahnutu praksu Poslanika, a.s., kao jedinogImama, jer se samo u njegovom duhu božanska zapovijed osjeća kao kod kuće, i samo njegov duh poznaje njene zapovjedačke naume i skrovite duhovne perspektive. Stoga, ovaj duhovni put ima svoju praksu koja je, ustvari, preslikana poslanička praksa i svoj unutarnji doživljaj i svoje duhovno ozbiljenje, karakteristično za svakog putnika – salika. Izvan okvira ove prakse odnosno Poslanikovog, a.s., sunneta, praktično je nezamislivo muslimanu – duhovnom putniku tražiti načina da se duhovno uzdiže i usavršava. Unutarnji osjećaji i preobrazbe duhovnih putnika mogu biti različiti, ali praksa i način duhovnog hoda ostaju uvijek isti, Poslanikovi, a.s.

[6]

Prema sufijskom nauku, postoje tri mukotrpna egzistencijalnoepistemološka stanja koja prolazi duhovni putnik, i to: samoutrnuće učenika u učitelju, samoutrnuće u primordijalnoj svjetlosti Poslanika, a.s. i konačno samoutrnuće u potpunom duhovnom i metafizičkom siromaštvu. Da bi duhovni putnik došao blizu ovoga stanja, neminovno mora proći putem srčane i umske spoznaje Poslanika, a.s., koja ne može postojati bez neizmjerne ljubavi. Kako svi sufijski mistici naučavaju, nema prave samospoznaje bez izvorne svijesti omuhammadanskoj duši. Hamadani veli: „Muhammadanska dušaje zbilja ogledala u kojem se ogleda zbilja Božanske Biti“. Naime, duhovni putnik na svom putu nastoji doseći duhovno stanje kada je zagledan u ogledalo srca svoga i najizravnije sučeljen s odrazommuhammadanske ljepoteu njemu, kada je sučeljen s mjestom u kome su se preklopila žižna središta svjetlosnih zraka, što dolaze s bezlična Lica Božijeg, reflektiraju se na ulaštenoj površini srčanoga ogledala, kako bi svoje dugino rasprsnuće zadobile na nježnim i prozirnim stijenkama ljudske duše.14 I, tako, svakim novim naučenim ajetom, proživljenim duboko u sebi, postepeno se glača ogledalo hafizove duše, pa on na kraju postaje poputuglačanog ogledalau kojem se ogleda Poslanik, a.s., kada biva najbliži Poslaniku, a.s., i njegov život postaje sve sličniji Poslanikovu, a.s., životu.

Prema islamskom tumačenju, Poslanik, a.s., predstavlja duhovno počelo i Potpunost kojoj su vjernici odvojeni dijelovi ili odsječci. Vjernik, a u našem slučaju duhovni putnik – hafiz, učeči Kur’an napamet i u isto vrijeme se što više ugledajući na Poslanika, a.s., ustvari iskazuje svoju težnju k vlastitoj potpunosti. S početne tačke gledišta, ugledati se na Poslanika, a.s., i donositi blagoslov na njega, odnosilo bi se naintermedijalnu postaju, odnosno naširenjekoje prati pročišćenje i koje prethodiujedinjenju; u tome je i bit hadisa koji kaže: „Nijedan čovjek neće susresti Boga, ako prvo nije susreo Poslanika.“

 

Učenje Kur’ana pred Allahom, dž. š.

 

Ne dosežu svi duhovni putnici hafizi iste stepene, niti duhovni put traje samo neko određeno vrijeme. Proputovati od jednog do drugog stepena traje veoma dugo, a mnogi od duhovnih putnika hafiza možda i ne dosegnu najviši stepen. Konačni stepen hafizovog duhovnog pregnuća ustvari predstavlja istinsko ozbiljenje i oživotvorenje najvišeg mogućeg stepena vjere u islamu, koji je Poslanik, a.s., označio kaoihsani za njega meleku Džibrilu, a.s., rekao

14Vidi: Rešid Hafizović, ‘Ayn Al-Qudat Hamadani i njegova mistička iskušenja, pogovor

u djelu: Einolqozat Hamadani, Priprave - Tamhīdāt, Kulturni centar Islamske Republike

Iran i Al-Hoda, Sarajevo, s.a., s perzijskog jezika preveo Namir Karahalilović, str. 291.

da je toda robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi.Na ovom stepenu se upotpunjuju sva dotadašnja pregnuća i dobivaju svoje potputo ostvarenje. O njemu se može govoriti, ali ga treba iskusiti, da bi se pouzdano znalo kakva su stanja duhovnog putnika u njemu, jer ga samo rijetki postižu. Tako o ovom stepenu možemo govoriti samo teoretski i na osnovu određenih predaja koje se prenose od Poslanika, a.s., i njegovih drugova, te od pobožnih ljudi, nadajući se da ćemo ispravno prosuditi i dotaći istinu. O njemu možemo govoriti i s pozicije onoga koji silno žudi da dosegne ovaj stepen, moleći Gospodara da mu se smiluje i pomogne mu.

Ovo je stepen kada hafiz uči Kur’an i duboko u svakom atomu svoga bića, u svakom, pa i najskrivenijem, kutku svoga srca osjeti Božije prisustvo. Nakon što je prošao razna duhovna predvorja i prethodno, koliko god je mogao, ugledajući se na Poslanika, a.s., i nadahnjujući se njegovim duhom, koji je sami i čisti duh Kur’ana, hafiz sada ulazi u predvorja u kojima počinje istinsko doticanje i slušanje Kur’ana, koji jesohbetnjegovog Gospodara i u kojima od jednog do drugog predvorja upija svu moguću slast imana. Ovo je stepen na kojem se doseže vrhunac duhovnog puta na Ovom svijetu i priprema za nastavak puta na Drugom svijetu koji traje vječno. To je stepen posebnih stanja -al-ahwal al-hassa.Na njemu svaki stadij, koji je prošao duhovni putnik, mnogo jače se proživljava i mnogo je jasniji. Tako, naprimjer, tewba je najiskrenija i najčišća upravo na ovom stepenu. Ona postaje stalni osjećaj koji neprekidno traje u srcu i duši duhovnog putnika, iz prostog razloga što on više i ne može, niti želi, da se odrekne tako divnog osjećaja stalnog pokajanja i stalne i neprekidne svijesti da skrušeno i ponizno stoji pred veličanstvenim i nikada spoznatljivim Gospodarom i Njegovim Uzvišenim Licem i neprestano iz svoga srca Njemu šalje uzdahe ljubavi i pokajanja. Ako se prije kajao zbog grijeha i propusta, sada stalno živi s dubokom sviješću o Božijoj blizini i žalom što on, siromah, nema šta da da Allahu, jer Allahu ništa nije potrebno, a Allah njega stalno obilato daruje. On se tada sa strahom usuđuje reći da on voli Uzvišenog Allaha i jedinu utjehu da ne griješi i da ovako sićušno biće može zaista voljeti Allaha nalazi upravo u Njegovom obećanju, koje kazuje:Pravovjerni! Budu li se neki vaši od vjere odmetnuli, Allah će sigurno dovesti ljude koje će voljeti i koji će Njega voljeti.15On se više ne može nigdje okrenuti, a da ne osjeti Božije prisustvo i da ne osjeti da stoji pred Njegovim Licem. On potpuno ozbiljuje, onoliko i onako kako to može jedno malo ljudsko biće, ajet u kojem Bog kaže:

15Sura Al-Ma'ida, ajet 54.

Istok i Zapad Allahov je, i zato – kuda god se okrenete, tamo i Lik Allahov je, jer Allah je Sveopći i Sveznajući je.16

Ovo stanje u koje dolazi duhovni putnik je stanje kada srce „puca“ pred Allahovim Dželalom (Ğalal) i topi se od ljubavi pred Njegovim Džemalom (Ğamal). To je stanje pucanja srcataqatu‘ al-qalb,o kojem Ibn al-Qayyim al-Ğawziyya govori u svom poznatom djeluMedaridžu-s-Salikin(Madariğ alSalikin), u poglavlju o ispravnom pokajanju. On kaže: „Ispravno pokajanje jeste pokajanje skrušenog srca, ispunjenog strahom i žalom, srca koje puca od straha zbog veličine učinjenog grijeha. Ovako Ibn Ujejna tumači ajet:

Zdanje koje su sagradili stalno će sumnju u srca njihova unositi – sve dok im srca ne popucaju, a Allah je Sveznajući i Premudri.17 On smatra, nastavlja Ibn al-Qayyim, da se u ovom ajetu misli na pucanje srca prilikom pokajanja, a nema sumnje da veliki strah od teške kazne čini srce skrušenim i poniznim, te ga tjera na kajanje. Ovo je bit pokajanja...“18

Duhovni putnik hafiz, koji se nalazi na ovom stepenu, svojim duhovnim pregalaštvom doseže nivo onih kojikada dopadnu grijeha ili sami sebi nasilje učine, sjete se Allaha pa za svoje grijehe zatraže oprosta – jer, ko će grijehe oprostiti osim Allaha! – a ne istrajavaju svjesno na svojim djelima.19

To je isti onaj nivo spomenut u slijedećem ajetu:Oni koji izbjegavaju velike grijehe i bludne radnje, osim grijeha sitnih; Gospodar tvoj će neizmjerno praštati...20 Na ovom stepenu duhovni putnik hafiz se u potpunosti čuva velikih grijeha i ne zapada u njih. Njegov „veliki grijeh“ sada postaje nešto što je drugima sitno, poput opravdanog izostanka sa sabah–namaza, kada nenamjerno prespava i ne uspije stići u džamiju. Njemu je ovakav propust veliki kao planina, on ne može da se pomiri sa tim da je, iako opravdano, propustio da u džematu klanja rani sabah. Dok hoda ka džamiji, svjestan da neće stići da klanja za imamom u džematu, ulicom se prolamaju uzdasi iz njegove duše i njegovog srca, uzdasi žala za zajedničkim sohbetom s Gospodarom svih svjetova. Dželaluddin Rumi kazuje slijedeću vrlo zanimljivu pripovijest: „Neki čovjek je tek ulazio u džamiju dok su drugi izlazili. Pitao se čovjek: ‘Šta se desilo? Zašto ljudi izlaze iz džamije prije, a ja ne stigoh da klanjam?’ Rekao mu je jedan koji je već obavio namaz: ‘Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, obavljao je namaz u džematu, iznio suštine namaza u džematu, pa se udaljio’. U tom momentu onaj čovjek duboko uzdahnu, da se primijetila para u vazduhu, osjećao se miris iz njegova srca. Reče mu jedan

[7]od onih koji su izlazili iz džamije: ‘Pokloni ti meni taj uzdah, a je poklanjam tebi moj namaz.’ Čovjek reče: ‘Poklanjam ti uzdah, a primam tvoj namaz.’ Onaj čovjek uze uzdah koji je bio sačinjen od stotinu skrušenih molbi. Kada je došla noć, javi mu se glas u snu i reče: ‘Ti si kupio dragulj života i lijek za dušu. S plamenom toga uzdaha, s iskrenošću takvog kajanja i kao posljedica skrušene dove primljen je namaz svih koji ste ga obavili.’“21

Na koncu, akosaliksufija nakon pređenog duhovnog puta postiže najviši stepen zikra i torikruzikru-l-qalb(zikr srca), onda hafiz na ovom stepenu postižehifzu-l-qalb– hifz srca, kao najviši stepen hifza. A, kako jeKur’anvrhunac zikra, ustvari i samZikr, jer ga Allah, dž. š., tako naziva u suriAl-Hiğru 9. ajetu, onda i hafiz, poput salika, postiže i najviši stepen zikra. Kako je ovajZikrjedini počašćen Božijom svevremenom zaštitom, jer:Zaista, Mi smo Ti Koji su Opomenu-Kur’an(Zikr) dostavili i Mi pouzdano čuvamo ga!22,tako hafiz, svojim čuvanjem i svojom brigom o Kur’anu, biva počašćen od Boga darovanim, pa makar i simboličnim učešćem u zaštiti Božije Riječi. Iako Bogu ne treba nikakvo sredstvo da bi sačuvao Kur’an, On iz Svoje beskrajne milosti upravo hafiza čini svojevrsnim sredstvom pomoću kojega štiti Svoju Riječ. Tako hafizova briga o Kur’anu postaje čast i Bogom zadata sveta dužnost. Štaviše, on se, baš zbog toga što nosi čitav Kur’an u sebi, stavlja zajedno s Kur’anom u hlad Božije zaštite i poput Kur’ana i on postajemahfuz-sačuvan. Dakle, on je u isto vrijeme ihafizimahfuz, i čuvar i čuvani. Ovaj stepen samo rijetki postižu, samo ustrajni koji su u sebi i u svom životu oživjeli sve poruke Dragog Boga i Božijeg Poslanika, a.s. Oni tada postaju uistinuživi Kur’an, postaju nosioci Božijeg bajraka i plemići Poslanikovog, a.s., ummeta (zajednice).

[8]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LITERATURA

1. Behdžet, Ahmed,Allah. Islamsko poimanje i vjerovanje, El-Kalem, Sarajevo, 1990.

2. El-Dževzijje, Ibn Qajjim,Na putu ka Allahu, Bookline, Sarajevo, 2005.

3. El-Gazali, Ebu Hamid,Ihja’ ulumid-din, tom II, kitab VIII, s arapskog preveo Salih Čolaković, Libris, Sarajevo, 2005.

4. Hafizović, Rešid,‘Ayn Al-Qudat Hamadani i njegova mistička iskušenja, pogovor u djelu: Einolqozat Hamadani,Priprave - Tamhīdāt, Kulturni centar

Islamske Republike Iran i Al-Hoda, Sarajevo, s.a., s perzijskog jezika preveo

Namir Karahalilović, str. 291.

Summary:

About the phases of Hafez’s journey from the first memorized verse to the recitation of the Qur’an before the Master of all the worlds

Qur’an as a phenomenon is indeed the book which is lived and experienced. To live the Qur’an means to work in compliance with its guidelines and to respect its rulings, and to experience it means to be deeply touched by God’s Light embedded in the verses and, at the same time, to be able to reach the highest spheres in the spiritual quest towards God’s Love. The article attempts to present the phenomenon of recitation of the Qur’an as a certain spiritual journey towards the higher spheres of our servitude to God, and, finally, to God’s Love. It also attempts to encourage people to approach the Qur’an and its teachings in a subtle way, thus avoiding a purely mechanical recitation of the Qur’an.