Mirdamad, utemeljitelj nove islamske filozofske misli

Mir Mohammad Baqir ibn Mohammad Hosseini Astrabadi, popularno poznat kao Mirdamad, bio je veliki iranski filozof koji je živio u safavidsko doba. Bio je jedan od glavnih učitelja Mulle Sadre, utemeljitelja transcendentalne teozofije, i poznat je kao "Mo'allim Thalith" (treći učitelj). Mirdamad se smatra jednim od muslimanskih filozofa koji su utjecali na formiranje Transcendentalne teozofije Mule Sadre.

 

Mirdamad je bio stručnjak u mnogim znanostima, uključujući filozofiju, teologiju, prirodne znanosti, matematiku i pravo i njegova načela. Bio je porijeklom iz Astrabada (današnji Gorgan), ali je živio u Isfahanu. Bio je vrlo blizak prijatelj šeika Baha'ija i imao je veliki položaj na dvorovima šaha Abbasa I i šaha Safija iz dinastije Safavida. Bio je jedan od učenika Sayyid Nur al-Din Alija ibn Abi al-Hassana Mousavija, šeika Hosseina Amelia i šeika Abdula Alija ibn Mohaqqeq Thanija u područjima kao što su historija i rijal (biografska procjena). Studirao je logiku i filozofiju kod Amira Fakhr al-Din Samakija, učenika Amira Ghiyas al-Din Mansoura Shirazija, i bavio se filozofskim debatama. Tijekom svog života, Mirdamad je obrazovao neke izvanredne učenjake kao što su Qutbuddin Ashkuri Aref, Mullah Sadra, Mullahsan Faiz Kashani i Mullah Abdul Razzaq Lahiji.

 

Mirdamadova djela

 

Mirdamad je bio vrlo sofisticiran pisac i stoga nije lako razumjeti njegova djela. Također je poznat po asketskom i gnostičkom životu. Priča se da 40 godina nije legao da se odmori. Svake večeri je recitirao polovinu Časnog Kur'ana i ta povezanost s Božjim riječima bila je uzrok njegovog uspjeha u oživljavanju "Hikmat-e Yamani" (Filozofija Jemena). On je tu filozofiju svjesno razlikovao od grčke filozofije. Prvu je pripisao mudrosti koja proizlazi iz prosvjetljenja i nadahnuća, a potonju je pripisao racionalističkom znanju.

 

Među njegova 134 poznata djela mogu se spomenuti “Taqwim al-Iman” (Kalendari vjere), “Kitab Qabasat al-Ilahiyah” (Knjiga božanskog žara ognjenog potpaljivanja), “Kitab al-Jadhawat” (Knjiga Duhovne atrakcije) i “Sirat al-Mustaqim” (Pravi put).

 

Mirdamadova filozofija

 

Izutsu (japanski islamski učenjak i istraživač Časnog Kur'ana) vjeruje da se Mirdamadova filozofija oslanja i na racionalno zaključivanje i na mističnu intuiciju. Mirdamad je bio sljedbenik islamske peripatetičke tradicije i misticizma, bio je pod utjecajem Sohervardija i stoga je postojala veza između njegove filozofije i misticizma. Mirdamad je razriješio kontroverzu o stvorenosti ili nestvorenosti svijeta u vremenu predloživši teoriju "Hhuduth-e Dahri" (Atemporalno podrijetlo). Mirdamad je razmatrao sljedeća tri područja postojanja: Sarmad ili Vječnost, što se odnosi na istinu koja se ne mijenja, točnije odnosi se na odnos između varijable i konstante. Ispod ovog svijeta, koji je jedini potpuno vječan, nalazi se Dahr, koji povezuje nepromjenjivo s promjenjivim. Ispod Dahra je vrijeme, koje pokazuje odnos između promjenjivih objekata. Ovaj svijet nije stvoren prije vremena u smislu da se ne može reći da je postojalo nešto poput vremena prije stvaranja.

 

Mirdamadova smrt

 

Mirdamad je preminuo 1040. godine nove ere, oko 10 godina nakon smrti šejha Bahaija, kada je bio na hodočašću svetim svetištima u današnjem Iraku. Šah Safi i druge ličnosti Safavida održali su mu dženazu i prema njegovoj oporuci sahranili su ga u gradu Najafu i pored svetišta Imama Alija (AS).