Običaji i tradicije plemena Arasbaran, plemićkih i vrijednih obitelji

Arasbaran, koji se prije zvao "Qaradagh", regija je površine veće od 9.000 četvornih kilometara i obuhvaća područja triju okruga: Kalybar, Varzaghan i Ahar u provinciji Istočni Azerbajdžan. Rijeka Aras na sjeveru ove regije, koja je granica između Irana i Republike Nahčivan te Armenije i Azerbajdžana, definira sjevernu granicu Arasbarana. Okrug Harris na jugu, provincija Ardabil na istoku i okrug Marand na zapadu su ostale granice ove regije.

Arasbaranska nomadska kultura 

Arasbaranska plemena se sastoje od šest velikih plemena: Chalibanlu, Haj Alilu, Mohammad Khanlu, Hosseinkellu, Hassan Biglu i Qarachorlu. Ta plemena su šijitska i govore turkijski, a neka od njih su se sada naselila u određenim područjima, ali nomadski život nekih arasbaranskih plemena i dalje se nastavlja. Arasbaranska plemena igrala su aktivnu ulogu u iranskoj povijesti, posebno u ustavnim događajima. Prema statistikama, populacija fiksnih nomada u regiji Arasbaran iznosi 1600 kućanstava (oko 8300 ljudi), a populacija nomadskih nomada iznosi više od tri tisuće kućanstava (17 tisuća ljudi). Nomadski nomadi provode osam mjeseci u godini u ruralnim područjima i stižu u ljetne regije početkom lipnja (sredinom lipnja). Ova plemena imaju drevne običaje i povijest.

Običaji i tradicije Muharema 

Vjerovanje plemena Arasbaran u šijitsku religiju podiglo je status žalosti tijekom mjeseca muharema i godišnjice mučeništva Huseina ibn Alija, trećeg vođe šijita, među njima. Obično starješine svakog plemena odrede mjesto za okupljanje u žalosti, gdje polažu zastavu žalosti na tlo. Običaj je među plemenima da svatko tko ima potrebu ili zavjet veže obojenu tkaninu za ovu zastavu i dolazi do zastave svaki dan kako bi je promatrao. Tri puta dnevno, sjećanje na tragediju i žalost odvija se na mjestu uređenom za žalost. Ponekad vlasnik mjesta određenog za žalost svaki dan kolje ovcu i njezino meso dodjeljuje za prehranu ljudi. Ovo djelo se među plemenima naziva "Ihsan" ili "Kharj". Običaj je među nomadima da se zastava ne uklanja s mjesta čak ni nakon završetka razdoblja žalosti, već da se ostavi na miru. Čak i nakon migracije, znanje ostaje na svom mjestu i ne pomiče se osim ako ga prirodni čimbenici, poput vjetra i snijega, ne odbace.

Bračni običaji u plemenima Arasbaran 

Brak među plemenima ima političke aspekte i više je od pukog vjerskog i društvenog običaja. Različite obitelji i loze zbližavaju se jedna drugoj kroz brakove koji se sklapaju među njima. U nomadskoj kulturi, ne ženiti se i ne odobrava se. Zbog nomadskog načina života, na nomadski brak utječu razni čimbenici i obično se odvija unutar obitelji, pri čemu se mnogi rođaci među nomadima međusobno vjenčavaju. Obično žene obavljaju početne pripreme u međusobnom dogovoru, zatim se održava ceremonija nazvana "prosidba", u kojoj starješine obitelji, koje se nazivaju "elchi", predlažu brak. Odbijanje Elčijeve ponude smatra se uvredom. Nakon što Elči iznese prosidbu, otac mladoženje šalje tepih ili određenu svotu novca ili stoke kao cijenu za mladenku (na turskom se zove "bašlik") obitelji mladenke. Ovo je znak odavanja počasti i poštovanja mladenke. Djevojka sa sobom donosi miraz koji se uglavnom sastoji od tepiha i prostirki, posteljine i ručno tkanih predmeta. Moguće je da je djevojka sama izradila ove predmete prije udaje. Sin također ima stoku, koju koristi kao kapital za svoj rad i egzistenciju.

Običaji smrti i žalovanja plemena Arasbaran

 Kada pojedinac umre, svi članovi plemena prisustvuju njegovom ili njezinom sprovodu. Pokop se obavlja prema vjerskim pravilima, a nakon što se pokojnik okupa, tijelo se pokriva pokrovom. Ako na mjestu zaustavljanja postoji groblje, pokojnik se tamo pokapa; inače se tijelo konjem prevozi do najbližeg naselja kako bi se tamo pokopalo na groblju. Kako bi odali počast pokojniku, muškarci se okupljaju u jednom paviljonu i uče Kuran, dok žene tuguju u drugom paviljonu. U grupi žena, jedna osoba recitira pjesme o tragediji, a ostale plaču kad čuju te pjesme. Običaj je među plemenima da ljudi koji sudjeluju u ceremonijama žalosti sa sobom donose žive životinje ili određene prehrambene artikle kao oblik umirenja kako bi sudjelovali u troškovima održavanja ceremonije žalosti. Običaj je da se, ako je zakazana proslava ili vjenčanje, odgodi barem do četrdesetog dana nakon smrti pokojnika.