Avicenna: Čovjek kojeg će historija pamtiti zauvijek

Abu Ali Sina, na Zapadu poznat kao Avicena, a također poznat i kao Šeik al-Ra'is, bio je ljekar, naučnik, filozof, astronom, pisac, matematičar i hemičar. Ovaj iranski naučnik rođen je 980. godine i postao je najistaknutiji naučnik svog stoljeća. Bio je izuzetan medicinski stručnjak, zbog čega je nazvan "Ocem medicine".

Među njegovim najpoznatijim djelima su:

• "Kanun" (Kanon medicine) – enciklopedijsko djelo o medicinskoj nauci,
• "Šifa" (Knjiga iscjeljenja) – filozofska enciklopedija,
• "Daneshnameh-je Alai" – djelo koje obuhvata logiku, metafiziku, prirodne nauke i matematiku.

Svoja djela stvorio je tokom Islamskog zlatnog doba.

Pravo (fikh) je učio kod Ismaila Zaheda, a logiku i geometriju od Abu Abdullaha Tabarija Natlija. Do desete godine u potpunosti je naučio Kur'an napamet i ovladao književnošću, geometrijom, matematikom i arapskom morfologijom. Kao dijete je također proučavao djela kao što su Euklidovi elementi, Porfirijevu knjigu Uvod u logiku i filozofiju, i Almagest Ptolomeja, pod nadzorom svojih učitelja.

Aristotelovu Metafiziku je pročitao više od 40 puta, ali je nije u potpunosti razumio. Međutim, kada je pročitao analizu tog djela od strane al-Farabija (Iqraz), uspio je pronaći odgovore koje je tražio.

U kratkom vremenskom periodu je proučio radove svih važnijih medicinskih naučnika prije njega i naučio medicinu u ranoj mladosti. Uspješno je izliječio vladara iz dinastije Samanida, Ismaila I, za što je bio nagrađen potpunim pristupom kraljevskoj biblioteci Samanida, što mu je značajno pomoglo u širenju znanja iz raznih naučnih oblasti.

Avicenina filozofska škola mišljenja

Avicenina filozofska škola mišljenja imala je ogroman utjecaj kako na islamsku filozofiju, tako i na tadašnju evropsku filozofiju srednjeg vijeka. Njegov filozofski pravac predstavlja spoj temeljnih elemenata Aristotelove filozofije i određenih aspekata neoplatonističke ideologije, povezanih s religijskim i islamskim pogledom na svijet. Ipak, Avicena je nesumnjivo bio snažan pobornik Aristotelovih ideja, nazivajući ga „učiteljem mudrosti i učiteljem svih filozofa“.

Međutim, može se tvrditi da Avicena nije slijepo slijedio Aristotela. On je kreativno raščlanjivao temeljna načela Aristotelove filozofije i nastojao razjasniti nejasnoće koje su je pratile. Otišao je i korak dalje – proširio je Aristotelove ideje i dodao nova znanja toj filozofiji. Namjera mu je bila da formira novu filozofsku školu mišljenja koristeći određene elemente Plotinove filozofije, kao i one iz neoplatonističkog pravca.

Ipak, sudbina je odlučila drugačije – njegova prerana smrt ostavila je te napore nedovršenim i bez konačnog rezultata. Avicena je svoju filozofiju nazivao „istočnjačkom mudrošću“ ili „istočnjačkom filozofijom“.

Od njegove smrti pa sve do danas, istraživači su izražavali različita mišljenja o njegovoj filozofiji. Italijanski orijentalist po imenu Nallino prvi je iznio svoje stavove o Aviceninoj filozofiji u članku pod nazivom „Avicenina istočnjačka filozofija“, koji je objavljen u italijanskom časopisu Eastern Studies Journal. Nallino tvrdi da je Avicena insistirao na pojmu „istočnjačke filozofije“ umjesto na „filozofiji iluminacije“.

Avicenina sudbina

Na zahtjev Ibn al-Khammara, Avicena je napisao svoje prvo filozofsko djelo u dobi od 21 godine i nazvao ga "al-Aruziah". Nakon smrti svog oca, odlučio je većinu svog vremena posvetiti javnoj službi i više puta je bio imenovan ministrom. Njegova utjecajna pozicija izazvala je zavist kod drugih, zbog čega je završio u zatvoru, ali je uspio pobjeći.

Nakon toga se preselio u Gorgan, gdje je posvetio vrijeme pisanju. U tom periodu njegov učenik, Abu Ubejd al-Džuzdžani, pomagao mu je u pisanju biografije. Avicena je potom prešao u Ray, gdje je značajno vrijeme proveo služeći Madžd al-Dawlu. Nakon toga putuje u Hamedan, gdje piše svoje poznato djelo "Kanon medicine".

Bio je učitelj mnogim učenjacima, među kojima su:

• Abu al-Hasan Bahmanjar bin Marzban,
• Abu Ubejd al-Džuzdžani,
• Abu Abdullah Masumi.

Avicena je također imao  debatu s Abu Saidom Abu al-Hairom, koja je postala veoma poznata.

Njegov književni opus obuhvata više od 20 knjiga, među kojima se ističu "Daneshnameh-je Alai" i "O nauci pulsa".

Avicena je preminuo 1037. godine u Hamedanu, gdje je i sahranjen. Na njegovom grobu podignut je spomenik hiljadu godina nakon njegovog rođenja, zahvaljujući Društvu za nacionalne spomenike Irana. Spomenik je registrovan kao nacionalni spomenik Irana 1997. godine i nalazi se u centralnom dijelu Hamedana.

Iranski nacionalni kalendar obilježava sjećanje na Avicenu tako što 23. august proglašava Nacionalnim danom doktora.