Perzijanac Ibnu-l Mouqaffa- prvi istaknuti prevodilac kod Arapa

 

Perzijanac Ibnu-l Mouqaffa- prvi istaknuti prevodilac kod Arapa

 

 

 

U dodirima različitih zajednica, prevodilac ima neprocjenjivo važnu ulogu u razmjeni kulturnih dobara i razvoju književnosti. Uvjeti da zna jezike među kojima posreduje, da baštini pluralnu kulturu, da je široko obrazovan i vješt u pisanju, uvjerljivo se potvrđuju i u slučaju Ibnu l- Muqaffa`a, prevodiocaKelile i Dimnena arapski jezik.

Bujanje tokova života u islamu Arape je zateklo na skromnoj razini prosvijećenosti. Suočili su se s potrebom da ovladaju raznim umijećima, posebno onima koja se tiču vještine ophođenja s pokorenim zajednica- ma, čijim pripadnicima je bilo teško drugome priznati vođstvo, jer su prethodno bili napredniji. U tome su svoju praktičnu i plodnu ulogu našli brojni Prezijanci, kao pripadnici nekad moćnije zajednice i napred- nije civilizacije.

Za Ibnu l-Muqaffa`ov književni opus, ispunjen mudrostima, nije teš- ko pretpostaviti da je bio plod širokoga općeg znanja, crpljenoga iz kultu- ra dviju zajednica u dodiru. Njegov primjer jasno govori o zaslugama vi- šejezički obrazovanih lica, uvjeravajući da život vrijednih pregalaca, koliko kod bio ispunjen zaslugama, nije pošteđen nerazumijevanja i saplitanja. Ključne riječi:prevođenje,vještina pisanja,prednjačenje u prevođe-

nju,popravljanje stila pisanja

 

 

Općepoznato je da je sadržina Kur’ana uzdigla arapski jezik na razinu medija kulture, u kojem se duhovno iskazuju različite etničke zajednice. Na- rodi iz susjedstva, koje su Arapi pobijedili na bojnom polju, nesmetano su se uključili u tokove duhovnog života novog društva, unoseći sa sobom kulturno naslijeđe i čuvajući sjećanje na prošlost. Iako često nisu skrivali ponos na nearapsko porijeklo, ti narodi su pristali na iskazivanje u okrilju arapskog jezika. Zato nije čudno što su u prvim stoljećima islamske države nearapsko porijeklo imali brojni nosioci raznih grana nauke i umjetnosti, a među njima istaknuto mjesto pripada i Ibnu l-Muqaffa`u, prevodiocu indijske zbirke po- učnih basniKelila i Dimna, „tvorcu najgipkije i najrazvijenije arapske proze iz drugog veka hidžre“.1

Posrednička uloga prevodilaca u dodirima različitih jezika, kultura i knji- ževnosti, ima nemjerljivu vrijednost u razmjeni kulturnih dobara i razvoju zajednica. Primjer Ibnu l-Muqaffa`a, prvoga istaknutog arapskog prevodi- oca, upečatljivo govori o intelektualnom liku pregaoca kojem je, u datim kulturno-historijskim uvjetima, mogla pripasti važna uloga u posredovanju među baštinicima različitih jezika. Neizostavni uvjeti da prevodilac zna dva jezika dovedena u prijevodni odnos, da je široko obrazovan i iskusan spisa- telj, da ima dara za kreativan rad i razvijen predosjećaj šta će odgovarati ukusu budućih korisnika njegovog rada, vrlo uvjerljivo se potvrđuju i u slučaju Ibnu l-Muqaffa`a, prevodiocaKelile i Dimne, čije se preizražavanje s pehlevijskog jezika na arapski smatra jednim od najstarijih potpunih pri- jevoda izvršenih u tome prijevodnom smjeru.

Pregalaštvo nadarenog prevodioca, kakav je bio Ibnu l-Muqaffa`, ne može se opisati samo ukazivanjem na zasluge, već bi osvrt trebao pružiti opis rada i sačiniti jasan prikaz kulturoloških prilika iz vremena u kojem je živio i djelovao, tim prije što se iz uvida u njegov život može steći pouzdan sud o načinu življenja zajednice i stremljenjima cjelokupne generacije.

Budući da je stasavao u vrijeme učestalih nereda, koji su obilježili pre- težni dio vladavine Omejevića, uglavnom zaokupljenih uspostavljanjem dr- žave i učvršćivanjem njenih temelja, Ibnu l-Muqaffa` je bio svjedok dugog ratovanja i umirivanja nereda. Kad su zašli u nabujale tokove života, Arapi zbog navedenih teškoća, nisu bili na visokoj razini prosvijećenosti. Osjećali su potrebu za ovladavanjem brojnim umijećima, posebno onima koja se tiču etike, poželjne za novopečenu vlastelu, da joj olakšava vješto postupanje s pokorenim zajednicama, čijim pripadnicima nije bilo jednostavno Arapima priznati vođstvo, budući da su im prethodili u napretku i slavi.

 

 

1. Francesco Gabrieli,Istorija arapske književnosti, S italijanskog preveli: Milana Piletić – Srđan Musić, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 11.

u

Nakon prvog razdoblja u islamu, ispunjenog osvajanjima i uspostav- ljanjem države, na red je došlo organizovanje duhovnog života zajednice. Međutim, ta zajednica se s učestalim nevoljama, proisteklim iz nesloge i sporova, suočavala sve do početka vladavine `Abdu l-Malika ibn Marwāna, koji ju je ujedinio i usaglasio ideje, te pomirio različita gledanja i raznovr- sna stremljenja.2 Za razliku od ranijeg razdoblja, zajednica je mir imala za vladavine`Abdu l-Malika i njegovih sinova Al-Walīda, Sulaymāna, Yazīda, Hišāma i `Abdu l-Malikovog bratića `Umara.3 To je bilo vrijeme kad su ri- jetki pripadnici zajednice pravili spletke. Međutim, na kraju tog razdoblja, upravo u vrijeme u kojem je živio Ibnu l-Muqaffa`, krenuli su napadi na Omejeviće. U mnogim krajevima države se širilo agitovanje za Abasoviće, a neki rubni dijelovi su se počeli i odvajati.

U nestabilnim političkim prilikama, kad su razmirice među vodećim arap- skim porodicama uzimale maha, neki Perzijanci nisu prezali da i pred vla- stelom odrecituju neku pjesmu, koja ističe slavu predaka, insistirajući na gospodstvu i prednjačenju, za šta su bivali opominjani ili kažnjavani. Dok su trajala nadmetanja arapskih porodica oko prestiža, postojali su povoljni uvjeti da otpočne prevođenje u sklopu kojeg su Perzijanci Arapima prenosili mudrosti i nauke zajednica iz bližega i daljeg okruženja. To je bilo i vrijeme pojavljivanja nearapskog šovinizma (šu`ūbiyya), kojim su neki sebi nastojali izboriti poziciju ispred Arapa, kao lideri već potvrđene zajednice.4 Pošto se kod Arapa, zaokupljenih prvenstveno političkim i zapovjednim predvođe- njem, uviđala sve veća potreba za znanjima, Perzijanci su se koristili prili- kom da im prevode pisana iskustva iz etike, medicine, zvjezdoznanstva i dr. Obrazovaniji od Arapa, istaknuti Perzijanci su svoje mjesto tražili prven- stveno u vodećim centrima nauke i kulture, kakvi su u Ibnu l-Muqaffa`ovo vrijeme bili Basra i Kufa.

Tokom 8. stoljeća, nakon što su Arapi osvojili Perziju i velika prostranstva bogatoga Vizantijskog carstva, Egipat i Sjevernu Afriku, na arapski jezik su prevedena mnoga značajna djela indijskih, grčkih i perzijskih mudraca. „Po- znati arapski književnik Abdulah ibn El-Mukafa, rodom Perzijanac, prevede na arapski jezikPančatantrui tako sačuva od zaborava ovo značajno knji- ževno djelo, jer su se tokom stoljeća i sanskritski original i pehlevijski prevod

 

 

2. On je četvrti omejevićki halifa. Prvi je počeo kovati vlastiti novac. Halifa je bio od 65. do 86. godine po Hidžri.
3. On je `Umar ibn `Abdu l-`Azīz, kojeg mnogi smatraju najpravednijim Marwānovim potomkom (Abū l-Farağ ` al-Iṣbahānī,Kitābu l-aġani, Bejrut, b.g.i., IX, str. 19).
4. Zapamćen je primjer Mulā Tayyima ibn Murre koji nije krio nearapski šovinizam. Imao je nekoliko šovinističkih pjesama, a njegovi poštovaoci su tvrdili da su nearapi bolji od Arapa (Muḥammad al-Marṣafī, op. cit. str. 33).

zagubili“.5 Zaodjenuvši se arapskim ruhom, Al-Muqaffa`ovim prijevodom s pehlevijskog na arapski jezik, zbirka je krenula na trajan put prema Zapadu. Ustabilivši se u arapskom prijevodu, zbirka se pripremala za putovanje u druge kulture i jezike,6 a Ibnu l-Muqaffa`ov prijevod je korišten kao osnova sa sve prijevode u srednjem vijeku.

Prevođenje je na početku bilo svedeno na djela iz perzijske i indijske književnosti, s kojima su dodiri bili najneposredniji, a prenošenje s grčkog jezika je krenulo tek u vrijeme vladavine abasovićkih halifa Al-Mahdīja, Ar- Rašīda i Al-Ma’mūna.

 

i

Abū `Amr `Abdu l-Lāh Rūzbah ibnu l-Muqaffa`a je rođen od oca Dāḏūwayha al-Muqaffa`ā,7 Perzijanca koji je u istočnim pokrajinama arap- ske države bio visoki poreski činovnik, kod nekih omejevićkih namjesnika za vladavine halifa `Abdu l-Malika i Al-Walīda. Njegov sin Rūzbah je, nakon prihvatanja islama, uzeo ime `Abdu l-Lāh, a sa svega dvadeset godina života je, pod imenom `Abdu l-Lah ibnu l-Muqaffa`, bio poznat „kao izvanredan majstor stila i znalac arapskog jezika“.8

Kao dijete imućnoga poreskog činovnika, Ibnu l-Muqaffa` se nije odu- pirao želji za uspjehom i slavom. Budući da su Perzijanci baštinili slavnu drevnu civilizaciju, te bili prosvijećeni i privrženi nauci, nije neobično što je Ibnu l-Muqaffa` stasao u dodiru s naukom i kao javna ličnost se formirao pod njenim utjecajem. Međutim, u vremenima trajnih previranja, ni to ga, kao slobodoumnog pisca i oštroga kritičara, nije zaštitilo od osvete namje-

 

 

5. Besim Korkut,Bilješka, u:Kelila i Dimna.Stare indijske pripovijetke, Prijevod s arapskog jezika: Besim Korkut, Svjetlost, Sarajevo, 1953., str. 5. Indijska zbirka basniPančatantraje u prijevodu perzijskog liječnika Berzevejha na pehelvijski (srednjeper- zijski) jezik dobila nazivKelila i Dimna, prema imenima dvaju šakala, glavnih junaka prve pripovijetke, čiji je naslovLav i vo.
6. F. Gabrieli, op. cit. str. 160.
7. Neki hroničari tvrde da je tako nazvan zato što je, kao lice ovlašteno da ubire porez, bio „pružio ruku za materijalnim dobrima“, zbog čega mu je namjesnik Al-Ḥağğāğ dao „po prstima“, a od toga mu je ruka „utrnula“, odnosno, zgrčila se. Neki kažu da ga je ubiranjem poreza ovlastio Ḥālid ibn `Abdu l-Lāh al-Fasrī, a kaznio ga Yūsuf ibn

`Umar aṭ-Ṭaqafī, kad je kao namjesnik Iraka naslijedio Ḥālida. Iako neki prenosioci tvrde da data riječ dolazi na oblik participa aktivnog „al-muqaffi`u“, da bi svojim zna- čenjem imenovala onoga ko izrađuje korpe od palminog lišća (qifā`un), većina, ipak, zastupa prvi stav (vidjeti: Muḥammad al-Marṣafī,Tariku Kalīla wa Dīmna – Ḥayātu Ibni l-Muqaffa`i, u:Kalīla wa Dīmna, sastavio indijski filozof Bejdeba, s perzijskog na arapski jezik preveo: `Abdu l-Lāh ibnu l-Muqaffa`, Predgovor kritičkom izdanju napisao: Muḥammad al-Marṣafī, Bejrut, 1987., str. 26).

8. B. Korkut, op. cit. str. 5.

snika Sufyāna ibn Mu`āwiye,9 koju je ispunio zbog navodnog krivovjerstva. U sklopu duhovnih aktivnosti, vođenih unutar etnički složene zajednice, svoj dar su razvijali brojni pjesnici, rapsodi, komentatori Kur’ana, hroničari, filolozi i leksikolozi, porijeklom Perzijanci. Za mladog Ibnu l-Muqaffa`u nije bilo ništa neobično da poželi dobro izučiti naslijeđe predaka i tome pridružiti usvajanje novih znanja, kako bi stekao prednosti, poželjne u približavanju vlasteli. U društvu u kojem je bilo dosta i nepismenih, Ibnu l-Muqaffa`u je bilo olakšano da u ovladavanju raznim naukama i vještinama dostigne zavidnu razinu.

U predislamskom dobu i prvim decenijama u islamu, kod Arapa nije po- stojala praksa kićenja i ukrašavanja pisama. Sklonosti pripadnika naroda su se svodile na brižno sastavljanje govora i pjesama, u čemu su uspjeli razviti posebne pravce. Ako je neko bio primoran na pisanje, takve potrebe i želje je mogao ispuniti unajmljivanjem nekoga ko se lijepo izražava, ko umije oslikati vladajuće prilike. Takve okolnosti su i Ibnu l-Muqaffa`u omogućile da namještenje dobije kao pisar nekih namjesnika, u okviru kojeg je mogao plodno razvijati svoje spisateljske i prevodilačke sklonosti.

Kad su postali civilizovani nakon nomadskog života u pustinji, kad su postali gospoda i vladari, čija moć se protezala na brojne zajednice i narode, a pomiješani s onima koji su bili vješti u pisanju, Arapi su i sami pisanje prihvatili kao način komuniciranja. Tako su popunjavali svoju leksiku i kitili je dodatnim značenjskim sadržajima. Pošto se ni Arapi, kasnije, nisu zado- voljavali time da sagovorniku u prepisci samo izraze potrebe sažetim riječi- ma, kako se ranije praktikovalo, dodatna značenja su riječima pridruživali s namjerom da uvjerljivije govore dok nešto zagovaraju ili za nešto mole, dok upozoravaju na nešto ili nešto s radošću nagovještavaju. Riječi su birali sa željom da utječu na raspoloženje sagovornika.10

 

 

9. Različiti izvori navode imena različitih namjesnika kod kojih je Ibnu l-Muqaffa` radio kao pisar, ali svi podvlače da je bio veoma plodan prozni spisatelj, najbolji prevodi- lac, te da je sa svega 32 godine života pogubljen po optužbi spomenutog namjesni- ka, na osnovu ukaza halife Ča`fara al-Manṣūura. Međutim, kao razlog pogubljenja, Carl Brockelmann navodi činjenicu da je Ibnu l-Muqaffa` kod sebe skrivao prijatelja

`Abdu l-Ḥamīda ibn Yaḥyāa, kad su ga vlasti proganjale zbog jednog prekršaja. Time je Ibnu l-Muqaffa` izazvao gnjev vlasti, usljed kojega je pogubljen uz spomenutu optužbu i ukaz (Kārl Brūkalmān,Tāriḫu l-adabi l-`arabiyyi, Prijevod s njemačkog:

`Abdu l-Ḥalīm an-Nağğar, III, Dāru l-ma`ārifi, Bejrut, 1977., str. 92-93).

10. Opravdano je ovdje Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, s njegovim pogledima na podsticanje razvoja vlastite književnosti, dovesti u vezu s istovrsnim potrebama Arapa nakon ostvarenih dodira s narodima iz susjedstva. Kad se zalaže za to da suna- rodnici, njegovi savremenici, pišu što više na svome maternjem jeziku, da sakupljaju narodno blago, pjesme, poslovice, običaje i ostale narodne umotvrine, da prevode sa stranih jezika, u svrhe bogaćenja vlastite kulture i vlastitoga književnog blaga, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak dijeli poglede umnih predstavnika različitih na- roda na razvoj vlastitoga književnog blaga u sličnim kulturno-historijskim prilikama

Pisanje kod Arapa je u tom razdoblju bilo najupečatljivije označeno time što su tekstovi obuhvatali povezanost posljedice i uzroka, rezultata i djela, toka i izvora. Autor je u prosudbi tragao za uzrokom svakog problema. Svaki postupak čovjeka je povezivao s njegovim etičkim obilježjima. U to se može uvjeriti svako ko pročita nešto iz vladarskih protokola, a posebno iz savjeta halife upućenih dvorjanima i narodu. To je bio način ophođenja preuzet od Perzijanaca, kakav se jasno može naći u tekstovima njihove književnosti, pa i u Berzevejhovom predgovoruKelili i Dimni. Arapi su od Perzijanaca preuze- li jednostavno izražavanje i slobodno redanje riječi. Ako se pogledaju govori halifa, vidjet će se da su im dijelovi međusobno usklađeni, da odgovaraju zahtjevima visokog stila, dok se, u susretu s Ibnu l-Muqaffa`ovim tekstom, uočava prelaz na nešto jednostavnije i jasnije, uprkos odgovornom biranju značenja i osvježavanju sklopova.

 

 

 

Arapska država je u Ibnu l-Muqaffa`ovo vrijeme bila prostrana i nudila je različite mogućnosti upošljavanja. Pošto je znatan broj Arapa bio nepismen, a rijetki bili vični pisanju, pokorenim Perzijancima je bilo omogućeno da se nastave baviti naukom i sličnim vještinama, a oni ukazanu priliku nisu propuštali. Tako ih se jedan znatan broj uključio u djelatnosti povezane s vladavinom i upravljanjem, kao što su poslovi pisara i nadziranja materijal- nih dobara. U tome su se mnogi isticali. Među prvim istaknutim pisarima perzijskog roda, koji je razvijao i sklonosti stilskog sastavljanja pisama, bio je Perzijanac `Abdu l-Ḥamīd ibn Yaḥyā, sekretar posljednjega omejevićkog halife, koji je zapamćen po vrijednojposlanici,posvećenoj pisarskoj vještini.11 Upravo su ti pisari organizovali duhovni život i ugled države uzdizali u po- sljednjim decenijama omejevićke i cjelokupnim tokom abasovićke vladavine, da bi se neki proslavili i u njegovanju umjetničke proze.

Slavu svih zaslužnih pisara spisatelja nadvisio je Ibnu l-Muqaffa`, koji je u praksi objedinjavao različite nauke i umjetnosti, a kojeg mnogi markiraju kao rodonačelnika arapske umjetničke proze i prvoga istaknutog prevodioca.12

 

 

(Vidjeti: Munib Maglajlić,Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak – djelo i vrijeme, u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak,Narodno blago, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 48).

11. F. Gabrieli, op. cit. str. 114.
12. Među prevodiocima, Ibnu l-Muqaffa`ovim savremenicima, koji su, također, prevo- dili s perzijskog na arapski jezik, spominju se Muḥammad ibn Čahm al-Baramakī, Zāduwayhi ibn Šāhawayh al-Iṣfahānī, Muḥammad ibn Bahrām ibn Mihyar al-Iṣfahānī, Hišam ibnu l-Qasim al-Isfahani, i drugi, samo što je rad svih ostao u sjenci prijevoda Ibnu l-Muqaffa`a (vidjeti: K. Brūkalmān, op. cit. str. 102).

U jednome od potpunijih pregleda arapske književnosti, Ibnu l-Muqaffa` je uvršten u red spisatelja pisara, među kojima je, u dobi stvaralačke zrelosti, zauzimao jedno od najistaknutijih mjesta u ranome abasovićkom razdoblju.13 Posebno se isticao u dvjema vještinama u sklopu pisarske djelatnosti, a to su prevođenje i lijepo sastavljanje savjetodavnih pisama koja se tiču obraćanja vlastele podanicima i iskazivanja poslušnosti podanika vladarima.14

Među posebnim Ibnu l-Muqaffa`ovima obilježjima ističe se svođenje ri- movane proze na manju mjeru, s uvjerenjem da se pisac ne mora njome koristiti, da za nju ne bi trebalo žrtvovati značenje riječi, da ne bi trebalo zbog nje zapadati u zamršenosti, već slobodnije izlagati misao i izražavati se nesputan obrascima. Kad se čitaju poglavlja Ibnu l-Muqaffa`ovih djela, u njima se ne može naći usiljene rimovane proze, niti prenapregnute monori- me. Iako je u njegovim književnim djelima prevladavao slobodan stil, pisma upućivana utjecajnim ljudima, ipak, nisu mogla biti pošteđena rimovane proze.15 Ibnu l-Muqaffa`ovo obilježje je i spretna tvorba riječi kojima ne manjkaju jedrina i značenjska punina. To je obilježje pisca koji želi služiti i masama i vlasteli, tako da ni od koga ne bude odbačen, a u njegovom slučaju je usavršavano putem prevođenja.

Posebnim obilježjima se pridružuje i sklonost leksičkoj konciznosti, uz osiguravanje punine značenja. Opisivanje stila se, s obzirom na konciznost ili opširnost, lahkoću ili neobičnost, razlikuje u skladu s vremenom i civilizacij- skim prilikama, zato što dobivaju dodatne značenjske sadržaje, s uporištem u specifičnostima vladajućih prilika. Ibnu l-Muqaffa`ovo izražavanje je saže- to u poređenju s, npr., Al-Čāḥiẓovim izražavanjem, ali je opširno i obimno u poređenju s izražavanjem Al-Hağğāğa ibn Yūsufa.

Obilježje njegovog stila je i rijetka upotreba sinonima, što je karakteri- stika zagovornika konciznosti. Dok Al-Čāḥiẓ nije mogao odoljeti redanju sinonima, te je za jedan izraz tražio i po desetak riječi sličnog značenja, Ibnu l-Muqaffa` je bio čvrsto opredijeljen da značenje zaodijeva ruhom različitih

 

 

13. Čūrğī Zaydān,Tāriḫu ādābi l-luġati l-`arabiyyati, I, Drugo izdanje, Dāru Maktabati l-ḥayāti, Bejrut, 1978., str. 438-441.
14. Jedan od začetnika žanra literature kojom se savjetuju vladari (marāyā l-umarā'i) kod Arapa bio je u Ibnu l-Muqaffa`. On je autor i djela slične vrste, pod naslovomPoslanica o prijateljima(Risālatu ṣ-ṣaḥābati), napisanog za halifu Al-Manṣūra, u kojem mu preporučije primjenu principa vlasti kakvi se praktikuju u Perziji. (Antony Black,The history of Islamic political tought: from the Prophet of the present, Ro- tledge, New York, 2001., str. 22). Taj žanr je kasnije našao pristalice i među veoma istaknutim misliocima, kao što su bili Al-Čāḥiẓ, Abū l-`Alā' Sālim, Al-Māwārdī, Al- Fārābī, Aṭ-Ṭurṭūšī, Al-Ġazālī, Ibn Ḫaldūn i drugi, a među Bošnjacima u književnosti na arapskom jeziku Ḥasan Kafi s djelomUṣūlu l ḥikami fi niẓāmi l-`ālamii Muhamed Prozorac djelomMinhāğu n-niẓāmi fi dīni l-islāmi.
15. Č. Zaydān, op. cit. 484-485.

boja, da se ne razmeće riječima i da ne pretjeruje s istoznačnim izrazima, osim kad je to poželjno radi preciziranja značenja.

 

To su neka dominantna obilježja Ibnu l-Muqaffa`ovog proznog pisanja, a ona jasno govore o mjestu pisca u toj vrsti umjetničkog djelovanja.

 

 

 

 

Kao prevodilac, Ibnu l-Muqaffa` je posebnu pažnju poklonio prevođe- nju djelaKelila i Dimna, o etici vladara i lijepim karakternim obilježjima ljudi, koje je indijski filozof Bejdeba, prije oko dva milenija, napisao kralju Depšelimu, okrutnome i samovoljnom vladaru Indije, koji je vladao nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Bejdeba je djelo napisao sa ciljem da poprav- lja ljudske osobine. Savjete je upućivao na usta životinja, po običajima bra- hmanskih Hindusa u drevnim vremenima, koji su mudrost upućenu jezikom životinja prihvatali, uvjereni da se duše premještaju iz jednog tijela u drugo. Iako se pouzdano zna da osnovu priča čine usmena kazivanja različitih za- jednica u dodiru, prevladava mišljenje da većina kazivanja, zabilježenih uKelili i Dimni,ima porijeklo iz Indije, gdje su bila sabrana i zabilježena pod naslovomPančatantra.16

Priče su nastajale uglavnom u dvorskom okruženju, a zabilježene su je- zikom čije razumijevanje uvjetuje određenu razinu obrazovanja ili životnog iskustva. Prema podacima, iznesenim uz neka priređivana izdanja, priče su bile namijenjene obrazovanju dvorjana. Jedna od brojnih verzija, ispisanih na sanskrtu, dospjela je u Perziju. Po nalogu kralja Husreva Enuširvana (6. stoljeće) iz dinastije Sasanida, filozofski obrazovan liječnik Berzevejh je tekst preveo na plehlevijski jezik. Taj prijevod je došao do Arapa, a `Abdu l-Lah ibnu l-Muqaffa` je upravo na osnovu njega sačinio arapski prijevod.17

Prevodilac `Abdu l-Lāh ibnu l-Muqaffa` je bio veoma nadaren, prodah- nut prefinjenim ukusom. Kad je pristupio prevođenju djela, do izražaja su došle njegova slobodoumnost, rječitost, kreativnost i smjelost da sadržaje basni prilagođava očekivanjima čitalaca muslimana, da bi kroz te zahvate

„razvijao neke vlastite ideje koje je izlagao u svojim originalnim djelima“,18 prije svih uAl-Adabu l-kabīruiAl-Adabu ṣ-ṣağīru, ispunjenim poučnim ra- spravama. S njegovim spretnim izražavanjem i lepršavim stilom su se od-

 

 

16. Muḥammad al-Marṣafī,Tāriḫu Kalīla wa Dīmna – Tamhīdun, u:Kalīla wa Dīmna, Sastavio indijski filozof, S perzijskog na arapski jezik preveo: `Abdu l-Lāh ibnu l- Muqaffa`, Predgovor kritičkom izdanju napisao: Muḥammad al-Marṣafī, Bejrut, 1987., str. 9-10.
17. Radoslav Katičić,Boristenu u Pohode, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 225.
18. Esad Duraković,Svjetska riznica basni, u:Kelila i Dimna, Prijevod s arapskog jezika: Besim Korkut, Svjetlost, Sarajevo, 1997., str. 6.

mjeravali oni koji su dolazili nakon njega, jer se uspješnim smatrao onaj ko ga je mogao oponašati u stilu i jeziku. `Abdu l-Lah ibnu l-Muqaffa` je svoj prijevod objavio s uvodnim poglavljem, pod naslovomPredstavljanje knji- ge, u kojem je, uz opis djela, istaknuo važnost uma i nauke, potkrjepljujući primjerima dobar stil izvornog djela. Posebno je preporučivao da se djelo čita i razmatra. U nekim kasnijim izdanjima njegovog prijevoda, pojavljuje se šest poglavlja koja nisu postojala u indijskom, pehlevijskom i sirijanskom prijevodu, a to su:Predgovor knjizinapisan rukom Bahnuda ibn Sahwana,19 zatim poglavlje BerzevejhovoPredstavljanje knjige, poglavljeIstraga protiv Dimne, poglavljePustinjak i gost, poglavljeČaplja i patka, poglavljeGolub lisica i čaplja. Neka od tih poglavlja se više ne nalaze ni u izdanjima prevo- đenim s arapskog jezika.20

Historičari tvrde da je Ibnu l-Muqaffa` preveo i jedno djelo iz logike. Šta god da je istina u vezi s tim, zubu vremena je odoljelo i u krugu ra- zličitih zajednica dobro prihvaćeno samo djeloKelila i Dimna. Gubljenje djela iz logike moglo bi se dovesti u vezu s dvjema pretpostavkama: s Ibnu l-Muqaffa`ovom naklonjenošću prevođenju književnih sadržaja, te s dobrim prihvaćanjem tih sadržaja od strane vlastele u arapskoj državi, uz manje interesovanje za naučne sadržaje, koje je vrhunac dostiglo u vrijeme halifa Ar-Rašīda i Al-Ma’mūna.

Kao najbolje uporište prvoj pretpostavci mogu se uzeti društvene prilike koje su vladale u muslimanskoj zajednici u vrijeme ispunjeno ratnim pohodi- ma, strahovladom nekih halifa, samovoljom namjesnika, potrebama običnog svijeta za poučavanjem u samozaštiti, te pomanjkanjem iskustva vladara i namjesnika u vještom ophođenju s potčinjenima. Po tome seKelila i Dimnapotvrdila kao potreba vremena u kojem je prevedena, kao plod uma koji ljudi nisu mogli da ne čitaju i ne prepričavaju.

Druga pretpostavka ima ishodište u tome što je Ibnu l-Muqaffa`, kako ističu historičari, djelo iz logike s perzijskog jezika preveo nakon što je ono na perzijski prevedeno s grčkog jezika. Tako je on sadržinu djela, preuze- tu s perzijskog prijevoda, na arapski jezik prenio s nejasnim značenjima i nerazgovijetnim porukama, što je otežavalo razumijevanje. Zato je kasnije prevođenje s grčkoga na arapski, bez posredovanja perzijskog jezika, uz bolju upućenost prevodilaca u naravi date nauke, bilo jasnije i bliže razumijeva- nju. Posljedično, čitaoci su se priklonili drugim djelima iz logike i filozofije, a Al-Muqaffa`ov prijevod je bio prepušten zaboravu i nestanku.

Iako se iz netom izloženog vide motivi njegovog zanimanja i za druge vrste naučnog djelovanja, mimo prevođenjaKelile i Dimne, nije teško uočiti

 

 

19. Poznat po imenu `Ali ibnu š-Šāh al-Fārisī.
20. M. Al-Marṣafī, op, cit. str. 15.

da je to djelo na Ibnu l-Muqaffa`a i savremenike izvršilo najsnažniji utjecaj i da su ga najviše oponašali u svome pisanju.

Kako god bilo, kao dobrom znalcu perzijskog jezika, Ibnu l-Muqaffa`u su, osim književnosti i filologije, preokupacija bile i druge nauke koje su Arapi tada upoznavali. Ako se među prevodiocima iz najranijih vremena ističu Ciceron, Horacije, Kvintilijan, Katul i drugi, nije teško primijetiti da su se na samom početku književnog prevođenja, kao istaknuti prevodioci, pojavljivali dobri pisci. Ta tendencija se, kao svojevrsna tradicija, potvrđuje i u Ibnu l-Muqaffa`ovom slučaju, a, u izvjesnom smislu, nastavlja se sve do naših dana.21 „Prevodilac može uspješno uticati na širenje znanja (...) čitaoca u oblasti inostrane kulture i samim tim olakšati put onima koji će doći iza njega ...“.22

Prema svemu izloženom, svođenje Ibnu l-Muqaffa`ovog rada samo na prevođenje bilo bi dovoljno da mu osigura visoko mjesto među zaslužnim akterima razvoja nauke kod Arapa.

 

 

 

Iz naprijed izloženoga, može se vidjeti razlika između pisaca iz vreme- na dviju vladavina, omejevićke i abasovićke. Pisac iz razdoblja omejevićke vladavine nije znao mnogo mimo predaje vezane uz pjesništvo, govorništvo i pojave koje su pratile zbivanja u krugu arapskih plemena. Njihove preoku- pacije nisu išle izvan ispitivanja predaje hadisa i raspravljanja o sadržajima Kur’ana, njegovanog u sklopu razvijanja izvorne arapske predajne tradicije.

Dotle je pisac iz doba abasovićke vladavine, s pretrpljenim utjecajima iz strane kulture, objedinjavao sve svojstveno prethodniku iz omejevićkog doba, dodajući i ono što je sa sobom donijela civilizacija, zajedno s naukama koje je pokrenuo novi tok života, te filozofijom i mudrostima preuzetim od drugih zajednica. U kreativnom radu abasovićkog književnika nije bilo jed- nostavnoga, urođenog skladanja pjesme, niti opisivanja pustinje, kao što se moglo vidjeti u radu omejevićkoga književnika.

U razlikovnim obilježjima abasovićkih književnika znatan udio su imali utjecaji prevođenja. Dok se pred omejevićkim književnikom sve jasno po- kazivalo u jednostavnoj i ujednačenoj formi, uprkos različitim okolnostima, u abasovićko vrijeme je, u dinamičnijim kretanjima i tokovima razvoja, sve postajalo složenije i sklono bržem mijenjanju. Tako je i prevođenje Ibnu l-Muqaffa`a jednostavnije i jasnije od prevođenja, npr., Al-Čāḥiẓa, jer je

 

 

21. Mehmed Kico,Ogledi u poetici prevođenja – u svjetlu iskustava o arapskome jeziku, El-Kalem – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2009., str. 77.
22. Jirži Levi,Umjetnost prevođenja, Prijevod: Bogdan L. Dabić, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 83.