Globalna renesansa

Globalna renesansa

Jedan od problema koji se javlja vezano za klasičnu definiciju renesanse jeste taj što se slave dostignuća evropske civilizacije, a isključuju sva ostala. Nije slučajno da se period koji je svjedočio uvođenje terminarenesansau upotrebu podudarao s vremenom u kome je Evropa, agresivnije nego ikada, ispoljavala svoju imperijalnu dominaciju širom zemaljske kugle. Posljednih godina, alternativni pogledi na renesansu iz historijske, ekonomske i antro- pološke perspektive usložnili su ovu sliku i ponudili alternativne poglede, koji su od krucijalne važnosti za razumijevanje renesanse, a koje su mislioci iz devetnaestog stoljeća, poput Micheleta i Burckhardta, odbacivali kao ire- levantne. Ovo poglavlje smješta renesansu u jedan širi, internacionalni svijet. U njemu se pokazuje da su trgovina, finansijski tokovi, robe, pokroviteljstvo, osvajački sukobi i razmjena s različitim kulturama bili ključni elementi za renesansu. Koncetriranje na ove teme nudi različita razumijevanja pitanja šta je oblikovalo renesansu. To nas, također, navodi na to da počnemo raz- mišljati na način da stvaralaštvo renesanse nije ograničeno na slikarstvo, književnost, kiparstvo i arhitetekturu. Drugi načini umjetničkog izražavanja, kakvi su keramika, tekstil, obrada metala i namještaj, također su oblikovali

1. “A Global Renaissance”, poglavlje iz knjige: Jerry Brotton,The Renaissance: A Very Short Introductuion, Oxford University Press, New York, 2006., str. 19-38.

poglede i stavove ljudi, mada je mnogo od ovoga zanemareno, uništeno ili izgubljeno.

Druga poznata renesansna slika,2 koja potiče mnoga od ovih pitanja, jesteMolitva svetoga Marka u Aleksandriji,koju su naslikali Gentile i Giovanni Bellini, glavno umjetničko djelo u renesansoj kolekciji Pinacoteca di Brera u Milanu. Ova slika Bellinijevih prikazuje svetoga Marka, utemeljitelja Crkve u Aleksandriji, gdje je doživio i mučeničku smrt oko 75. godine, nakon čega je priznat za patrona Venecije. Na slici Marko stoji na propovijedaonici i drži propovijed grupi orijentalnih žena, uvijenih u bijele ogrtače. Iza Marka stoji grupa venecijanskih plemića, dok se ispred sveca nalazi neobična grupa koja ima orijentalni izgled, blago izmiješana s Evropljanima, koji su brojniji. Ta grupa uključuje egipatske Memluke, sjevernoafričke „Maure“, Osmanlije, Perzijance, Etiopljane i Tatare.

Drama akcije odvija se na donjoj trećini slike, dok ostatkom platna domi- nira dramatični krajolik Aleksandrije. Zasvođena Bizantijska bazilika, imagi- nativna rekreacija crkve svetoga Marka u Aleksandriji, dominira pozadinom. Na trgu su naslikani ljudi orijentalnog izgleda kako razgovaraju: neki su na konjima, a drugi vode kamile i žirafe. Kuće koje gledaju na trg ukrašene su egipatskim drvenim rešetkama i pločicama. Islamski tepisi i prostirke vise s prozora. Munare i stupovi, koji zatvaraju liniju horizonta, mješavina su aleksandrijskih znamenitosti i izuma samih Bellinijevih. Bazilika je eklek- tička mješavina elemenata Crkve svetog Marka u Veneciji i Aja Sofije u Konstantinopolju, dok tornjevi i stubovi u daljini odgovaraju nekim od alek- sandrijskih najpoznatijih znamenitosti od kojih su mnoge već bile imitirane u arhitekturi same Venecije.

Na prvi pogled, slika kao da nudi predstavu kršćanskog mučenika kako drži propovijed skupini „nevjernika“, oslanjajući se na predstavu klasičnog svijeta, tako dragocjenu renesansnim misliocima i umjetnicima. Kada bi i bilo tako, to bi ipak kazivalo samo jednu stranu priče. Iako je Marko odje- ven kao stari Rimljanin, što odgovara činjenici da je živio u Aleksandriji prvoga stoljeća, odjeća prisutnih je, vidljivo, iz 15. stoljeća, kao i okolne zgrade. Bellinijevi prikazuju mješavinu zajednica i kultura u okviru scene koja istovremeno evocira katoličku crkvu i istočnjačku pijacu. Slikarstvo je kombinacija dvaju svjetova: savremenog i klasičnog. U isto vrijeme, kada evociraju svijet Aleksandrije iz 1. stoljeća i život svetog Marka, ova dvojica umjetnika također nastoje prikazati veze Venecije sa savremenom Aleksan- drijom kasnog petnaestog stoljeća. Zamoljeni da naslikaju priču o historiji

2. Autor u uvodnom poglavlju analizira slikuAmbasadoriHansa Hobleina.

sveca-zaštitnika Venecije, oni su naslikali svetoga Marka u savremenom am- bijentu, koji je bio prepoznatljiv za mnoge imućne i utjecajne Venecijance. To je prepoznatljiva odlika renesansne umjetnosti i književnosti: odijevanje savremenog svijeta u odjeću prošlosti, kako bi se razumjela sadašnjost.

Bellinijevi su bili fascinirani mitom i stvarnošću svijeta Istoka, na način koji se danas smatra evropskom renesansom. Njihova slika bavi se specifič- nom prirodom istočnog svijeta, posebno odjećom, arhitekturom i kulturom arapske Aleksandrije, jednog od dugogodišnjih venecijanskih trgovačkih par- tnera. Bellinijevi nisu odbacivali egipatske Mamluke, Osmanlije ili Perzi- jance kao barbare. Umjesto toga, oni su bili istinski svjesni da ove kulture posjeduju mnoge elemente koji su bili predmet želje u gradovima-država- ma u Evropi. To uključuje dragocjene robe, tehnička, naučna i umjetnička znanja i načine poslovanja koji su dolazili s Istoka. Slika svetoga Marka u Aleksandriji pokazuje kako evropska renesansa nije počela definirati sebe kroz opoziciju istoku već kroz ekstenzivnu i kompleksnu razmjenu ideja i materijanih dobara.

Savremenici Bellinijevih bili su eksplicitni kada su govorili o takvim raz- mjenama. Venecija je imala savršen položaj za trgovačkog posrednika, mogla je prihvatati robu s istočnih bazara i onda je transportirati na tržišta sje- verne Evrope. Pišući u isto vrijeme kada su Bellinijevi radili na svojoj slici svetog Marka, kanonik Petro Casola govori s ushićenjem o utjecaju koji je ovaj protok roba s istoka imao na samu Veneciju:

Doista se čini kao da se sav svijet sjatio ovdje i da je cijelo čovječanstvo svu svoju trgovačku moć koncentriralo ovdje... ko bi mogao izbrojati brojne prodavnice, tako dobro snadbjevene da izgledaju skoro kao skladišta, sa tako mnogo odjeće svakovrsne izrade – tapiserije, brokat, zavjese svakovrsnog izgleda, tepisi svih vrsta, tkanine svih boja i izrade, svila svake vrste; i toli- ka skladišta, puna začina, namirnica,lijekova i tako divnog voska. Te stvari ostavljaju posmatrača zapanjenim.

Trgovina ovim robama između Istoka i Zapada odvijala se u području Mediterana stoljećima, ali je njen obim porastao potkraj krstaških pohoda. Od 14. stoljeća Venecija se borila protiv takmaca, poput Đenove i Firence, da uspostavi dominaciju nad trgovačkim prometom koji je išao iz Crvenog mora i Indijskog okeana i svoje odredište nalazio u Aleksandriji. Venecija i Đenova imale su konzule i trgovačke ispostave u Aleksandriji, Damasku, Halepu i drugdje. Dok Evropa uglavnom izvozi robe, kao što su tekstil, drvo, staklo, sapun, papir, bakar, so, srebro i zlato, za to vrijeme sklona je

uvoziti luksuzne i visoko vrijedne robe. To su robe u rasponu od začina (crni biber, muškatni oraščić, klinčić i cimet), do pamuka, svile, satena, baršuna, tulipana, sandalovine, porculana, konja, rabarbare, dragog kamenja, kao i živopisnih boja za tekstil i slikanje. Njihov utjecaj na kulturu i potrošnju zajednica od Venecije do Londona bio je postupan, ali posvemašan.

Svaka sfera života bila je pod utjecajem, od prehrane do slikarstva. Kako se domaća privreda mijenjala s priljevima egzotičnih roba, tako su se mije- njale i umjetnost i kultura. Paleta slikara, kao što su Bellinijevi, također je proširena, dodavanjem pigmenata, poput lapis lazuli (ultramarin), cinobera i cinabarita. Svi su uvezeni s Istoka preko Venecije, i obogatili su renesansne slike svojim karakterističnim jarko plavim i crvenim tonovima. Vjerni de- talji, kojima slika sv. Marka, što su je uradili Bellinijevi, reproducira svilu, baršun, muslin, pamuk, keramiku, tepihe, čak i stoku, govore o tome da su Bellinijevi bili svjesni kako je razmjena s Istokom transformirala poglede, mirise i okuse zapadnog svijeta, kao što govori i o sposobnosti umjetnika da to reproduciraju.

Istočni bazari u Kairu, Halepu i Damasku također su odgovorni za obli- kovanje arhitekture renesansne Venecije. Mletački povjesničar umjetnosti Giuseppe Fiocco opisao je Veneciju kao „kolosalnisuq“, a noviji povjesničari arhitekture primijetili su koliko se obilježja ovog grada temelje na izravnim oponašanjima istočnog dizajna i dekora. Trg Rialto, sa svojim linearnim gra- đevinama, raspoređenim paralelno s glavnim arterijama, upadljivo je sličan izgledu sirijskog najznačajnijeg trgovačkog grada Halepa. Prozori, lukovi i ukrasne fasade Duždove palače i Palazzo Ducale crpe svoju inspiraciju iz džamija, bazara i palača u gradovima poput Kaira, Akre i Tabriza, gdje su mletački trgovci trgovali stoljećima. Venecija je bila najvažniji renesansni grad, ne samo zbog toga što je objedinjavala trgovinu i estetski luksuz, već i zbog svoga divljenja prema istočnim kulturama, kao i zbog njihova opo- našanja.

i

Jedna od značajki renesanse jeste novi način ispoljavanja bogatstva i, s tim u vezi, novi način potrošnje luksuzne robe. Privredni i politički povje- sničari vodili su žestoke rasprave o razlozima koji su doveli do promjene u potražnji i potrošnji od 14. stoljeća nadalje. Vjerovanje u procvat koji je donio duh renesanse u čudnoj je suprotnosti s općim uvjerenjem da je 14. i

15. stoljeće doživjelo razdoblje duboke privredne krize. Cijene roba su opale, a naknade za rad također. Utjecaj epidemije crne kuge iz 1348. godine samo je intenzivirao te probleme. Međutim, jedna od čestih posljedica raširene bolesti i smrti, baš kao i rata, jeste radikalna društvena promjena i preokret.

Takav je bio slučaj u Evropi u razdoblju nakon kuge. Kao i bolest, i rat je opustošio regiju. Muslimansko-kršćanski sukob u Španiji i Sjevernoj Afri- ci (1291-1341.), ali i Đenovljansko-mletački ratovi (1291-1299., 1350-1355., 1378-1381.), i Stogodišnji rat, koji se vodio diljem sjevernog dijela Evrope (1336-1453.), poremetili su trgovinu i poljoprivredu, stvarajući novi oblik inflacije i deflacije. Jedna od posljedica svega ovoga - smrti, bolesti i ratova- nja - bila je okretanje urbanom življenju i akumuliranje bogatstva u rukama malobrojne, ali imućne elite.

Kao i u većini povijesnih razdoblja, neki ljudi doživljavaju krizu i naza- dak, dok drugi vide priliku i sreću. Države, kao što je Venecija, iskoristile su rastuću potražnju za luksuznim proizvodima i razvile nove načine prijevoza većih količina robe. Njihove starije galije, uski brodovi s veslima, bivaju postepeno zamijenjene snažnim lađama sa zaobljenim dnom i jarbolom, ili kogama koje su korištene za prijevoz kabaste robe, poput drveta, žita, soli, ribe i željeza između luka na evropskom sjeveru. Ove koge mogle su prevoziti više od 300 „barela“ robe (jedan „barel“ iznosio je 900 litara), što je tri puta više od tereta koji su mogle nositi starije galije. Do kraja 15. stoljeća razvi- jena je karavela sa tri jarbola, i to na temelju arapskog dizajna. Prevozila je do 400 barela robe, a bila je znatno brža od koge.

Kakogod je količina i brzina distribucije robe povećana, isto tako se i način poslovanja promijenio. Problem uravnoteženja uvoza i izvoza, kako osnovnih tako i luksuznih međunarodnih roba, izračunavanje kredita, dobiti i kamatne stope, danas nam zvuči tako poznato, pa je lahko zaključiti zašto se renesansa često naziva rodnim mjestom modernog kapitalizma. Isto tako, kršćanski evropski trgovci trgovali su egzotičnim istočnim robama i uveli arapski i islamski način poslovanja koji se ogledao u izlaganjima na baza- rima i trgovačkim centrima diljem Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Perzije.

U 13. stoljeću, pisanski trgovac Leonardo Pisan, poznat kao Fibonacci, iskoristio je to što je u trgovanju bio oslonjen na arapske načine obračuna dobiti i gubitka za uvođenje Hindu-arapskih cifara u evropsku trgovinu. Fibonacci objašnjava prirodu Hindu-arapskih brojeva od 0 do 9, korištenje decimalne tačke, te njihove primjene u praktičnim trgovačkim problemima. On pritom uključuje sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, izračun mjera, kao i naturalne razmjene, izračunavanje kamate, te izračunavanje razmjene valuta. Mada se ovo danas može činiti jednostavnim, vrijedi imati na umu da su sabiranje (+), oduzimanje (-), i množenje (×) bile nepoznate operacije u Evropi prije 15. stoljeća.

Vrsta arapske trgovačke prakse, koju je Fibonacci posudio, oslanjala se na ranija arapska postignuća u matematici i geometriji. Naprimjer, osnovni principi algebre preuzeti su iz onoga što su Arapi nazivali „rekonstruiranjem“ (al-džabr). Oko 825. godine perzijski astronom Muhamed Abu Džaʻfar Ibn Musa al-Howarezmi napisao je knjigu koja je uključivala aritmetička pravila za dekadni pozicioni brojni sistem, a koja je nosila naslovKitab al-džabr wa al-muqabala(Knjiga o rekonstruiranju i jednačenju). Njegovo latinizirano ime poslužilo je kao termin za imenovanje daljnjih proučavanja jednog od temelja moderne matematike: algoritma.

Fibonaccijeve nove metode usvojene su u trgovačkim centrima u Veneciji, Firenci i Đenovi. Ti su centri shvatili da su im potrebni novi načini praćenja sve složenijih međunarodnih poslovnih transakcija. Plaćanje roba često je obavljano srebrenim ili zlatnim polugama, ali kako je prodaja rasla i kako je više od dvije osobe bivalo uključeno u svaki poslovni dogovor, ispostavilo se da treba tražiti nove načine trgovanja. Jedna od najznačajnijih novina koja je uvedena jeste mjenica, najraniji primjer papirnog novca. Mjenica je pre- dak modernog čeka, koji vodi porijeklo iz srednjovjekovnog arapskog pojmasakk. Kada napišete ček vi se pozivate na vašu kreditnu sposobnost u banci. Vaša banka će isplatiti iznos čeka kada imalac čeka zatraži isplatu. Trgovac iz 14. stoljeća na sličan način će platiti za pošiljke robe papirnom mjenicom, koju je izdala neka imućna trgovačka porodica, koja će isplatiti račun kada joj se pokaže mjenica na određeni datum kasnije ili nakon isporuke robe. Trgovačke porodice, koje jamče takve transakcije putem papira, uskoro se pretvaraju u bankare. Trgovac koji se pretvorio u bankara ostvarivao je do- bit na tim transakcijama naplatom kamata na osnovu vremena koje je bilo određeno za naplatu i manipulacijom tečajevima različitih međunarodnih valuta.

Srednjovjekovna crkva još uvijek zabranjuje lihvarenje, definirano kao zaračunavanje kamate na pozajmicu. Vjerski propisi, i kršćanstva i islama, zabranjuju lihvarenje, ali u praksi obje kulture nalaze rupe kako bi se pove- ćala finansijska dobit. Trgovački bankari su mogli prikrivati zaračunavanje kamate tako što su nominalno pozajmljivali novac u jednoj valuti, a zatim tražili da im se u drugoj valuti vrati. U taj proces bio je ugrađen povoljni- ji tečaj koji je dozvoljavao da trgovački bankar ostvari povoljniju stopu u odnosu na početnu vrijednost. Bankar je nadalje držao novac trgovaca kao

„depozit“, a zauzvrat je, u vidu „kredita“ sa zaračunatom većom vrijednosti, drugim trgovcima nudio da prihvate njihove mjenice kao oblik platežnog sredstva u vrijednosti koja je na mjenicama naznačena. Drugo rješenje bilo je da se zaposle židovski trgovci, koji će voditi kreditne transakcije i djelovati kao komercijalni posrednici između sljedbenika dviju religija, iz jednostav-

nog razloga što su Židovi bili slobodni od bilo koje službene vjerske zabrane koja se odnosila na lihvarenje. Iz ove povijesne slučajnosti izrodio se antise- mitski stereotip o Židovima i njihovoj pretpostavljenoj predisponiranosti za međunarodne finansije, kao izravan proizvod spomenute kršćanske i musli- manske hipokrizije.

Rastuće bogatstvo i status trgovačkih bankara postavili su temelje za političku moć i umjetničke novine, karakteristične za evropski humanizam. Porodica Medici, koja je dominirala politikom i kulturom Firence tokom 15. stoljeća, počela je kao porodica trgovaca bankara. Godine 1397. Giovanni di Bicci de’ Medici osnovao je Medici banku u Firenci, koja ubrzo usavršava sistem dvojnog knjigovodstva i računovodstva, depozita, bankovnih tran- sfera, pomorskog osiguranja i cirkulacije mjenica. Medici banka je postala

„Božji bankar“, jer se preko nje odvijao promet papinskih sredstava u cijeloj Evropi. Godine 1429. godine, firentinski učenjak i humanist kancelar Poggio Bracciolini tvrdi da je „novac potreban da služi kao tetive države“, te da je

„vrlo koristan, za opće blagostanje i za građanski život“. Razmatrajući utje- caj trgovine na gradove, on je našao da se s pravom mogu slaviti „mnoge veličanstvene kuće, krasne vile, crkve, kolonade i bolnice koje su izgrađene u našem vremenu, novcem koji dolazi od Medicija.“

Međunarodna trgovina i nova financijska praksa oblikovali su ono što se proizvodilo i ono što se konzumiralo tokom 14. i 15. stoljeća. Godine 1453. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske je završen. Jedan od rezultata mira bio je intenziviranje trgovine između sjeverne i južne Evrope. Na dru- gom kraju, Evropa je 1453. godine svjedočila još jedan jednako važan doga- đaj. To je bila godina u kojoj je islamsko Osmansko carstvo konačno osvojilo Carigrad. Pad Carigrada pred osmanskim snagama signalizirao je odlučujući pomak na planu međunarodne političke moći. To je potvrdilo Osmanlije kao jedno od najmoćnijih carstava u Evropi, i kao sudionika u oblikovanju kasnije umjetnosti i kulture renesanse.

U proljeće 1453. više od 100.000 vojnika opsjedalo je Carigrad, a u maju sultan Mehmed II osvojio je grad. Kao glavni grad Bizantskog carstva, Cari- grad je bio jednom od posljednjih veza između svijeta klasičnog Rima i Itali- je petnaestog stoljeća. Ta veza djelovala je kao kanal za ponovno otkrivanje mnogih učenja klasične kulture, zahvaljujući u početku pokroviteljstvu sul- tana Mehmeda. Njegova bliskost političkim ambicijama i kulturnim ukusima njegovih italijanskih kolega podstaklo ga je da uzme u službu italijanske humaniste, koji su „svakodnevno čitali sultanu djela antičkih povjesničara,

kao što su Laertius, Herodot, Livije i Quintus Curtius, te ljetopise papa i langobardskih vladara“. Ako renesansa uključuje ponovno rađanje klasičnih ideala, onda je Mehmed bio jedan od njenih protagonista. Njegova bibliote- ka, čiji najveći dio se i danas čuva u Topkapi Saraju u Istanbulu, nadmašila je biblioteke Medicija i Sforzae u Italiji, a uključivala je prijepise Ptolome- jeveGeografije, HomeroveIlijadei drugih tekstova na grčkom, hebrejskom i arapskom jeziku. On je eksplicitno upoređivao svoje imperijalne uspjehe s onima Aleksandra Velikog i vidio sebe kao novog cara, koji je kadar osvojiti Rim i ujediniti tri velike religije knjige (kršćanstvo, islam i judaizam).

Poput mnogih drugih renesansnih lidera s aspiracijama na carsku vlast, Mehmed koristi učenje, umjetnost i arhitekturu, kako bi istakao svoje aspi- racije za postizanjem apsolutne političke vlasti. On je krenuo u ambiciozan projekat izgradnje koji je uključivao naseljavanje grada židovskim i kršćan- skim trgovacima i obrtnicima, i osnivanje Velikog bazara, koji je unaprijed etablirao grad kao međunarodni trgovački centar. Uz to, preimenovao je grad u Istanbul. On je obnovio crkvu Aja Sofija, pretvarajući je u prvu sul- tansku džamiju Istanbula, istovremeno zaposlivši italijanske arhitekte, kako bi pomogli u izgradnji njegove nove carske palače Topkapi Saraj. Novi inter- nacionalni arhitektonski idiom oslanja se na klasični, islamski i savremene italijanske stilove, sa ciljem da se proizvede ono što će jedan osmanlijski ko- mentator nazvati „palača koja će zasjeniti sve i biti čudesna u odnosu na sve prethodne palače, s obzirom na izgled, veličinu, troškove i ljupkost“. Ovaj in- ternacionalni renesansni stil bio je prepoznatljiv podjednako i muslimanima i kršćanima, što potvrđuje mletački ambasador, koji je pohvalio Topkapi kao

„najljepšu, najprikladniju, i najčudesniju [palaču] na svijetu”. Poput mnogih renesansnih građevina i artefakata, Topkapi je bila istovremeno i izvorno stvaralačko djelo i objekat s izrazitom političkom ulogom. Te dvije pobude, što su stajale iza ove građevine, bile su nerazdvojne – što je prepoznatljiva osobina renesanse.

Ovakvo internacionalno natjecanje između istočnih i zapadnih država i carstava podstiče rađanje cijele nove generacije renesansnih mislilaca, pisaca i umjetnika. Mnogi nude svoje usluge Mehmedu, uključujući venecijanskog slikara Gentilea Bellinija koji je naslikao portret Mehmeda, što još uvijek visi u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Bellini se vratio u Veneciju s darovi- ma od Mehmeda, i „lancem kovanim u turskom stilu, koji je težio koliko 250 zlatnih kruna“. Na sliciPropovijed svetog Marka u Aleksandriji, u podnož- ju propovjedaonice Marka, nalazi se Gentileov autoportret, oko čijeg vrata visi lanac, koji mu je poklonio Mehmed. Bellini ponosno prikazuje plodove Mehmedova pokroviteljstva i koristi svoja iskustva u Istanbulu da doda eg- zotične detalje u svoj prikaz Aleksandrije.

Ove razmjene brzo su utjecale na stil onoga što danas nazivamo rene- sansna umjetnost. Kada je italijanski umjetnik Costanzo Da Moysis također otišao u Istanbul raditi za Mehmeda, njegove slike i crteži oslanjali su se na umjetničke konvencije perzijske i osmanske umjetnosti. Crtež urađen perom i gvašom koji se pripisuje Costanou, nazvanPisar koji sjedi, znalački je pri- kaz osmanskog pisara, upotpunjen ispisom na perzijskom jeziku u gornjem desnom uglu. Upotreba svijetlih boja i mukotrpna briga za detalje odjeće, položaja tijela i dizajna, pokazuje da je Costanzo usvojio različita načela kineskog, perzijskog i osmanskog umjetničkog stila. Razmjena utjecaja može se vidjeti u reprezentativnoj kopiji Costanzovog crteža, koja se pripisuje per- zijskom slikaru Bahzadu iz petnaestog stoljeća, i koju nazivajuPortret slika- ra u turskom odijelu, napravljena nekoliko godina nakon Costanzovog crteža. Bahzad uči od svoga italijanskog savremenika. Dok suptilno mijenja pisara u slikara, pokazuje da je pod utjecajem upravo onog portreta koji je izvorno nacrtao Costanzo. Svaki umjetnik oslanja se na estetske inovacije drugih, tako da je nemoguće reći koja je slika pouzdano “zapadna” ili “istočna”.

Stupanjem na prijesto sultana Sulejmana Veličanstvenog 1520. godine intenzivirana je umjetnička i diplomatska razmjena. Sulejman je naručio velike tapiserije od flamanskih tkalaca, nakit od mletačkih zlatara, kao i carsku krunu koju je nosio za opsade Beča 1532. godine, a angažirao je i velikog osmanskog arhitektu Kodža Mimara Sinana da izgradi niz palača, džamija i mostova, kao izazov građevinama njegovih italijanskih suparnika. Sinan se oslanjao na tursko-islamsku arhitektonsku tradiciju, kao i bizantsko nasljeđe, što je rezultiralo time da velike crkva Aja Sofija u ranom 16. stolje- ću utječe na arhitekturu niza džamija u Istanbulu, sa zasvođenim središnjim dijelom. Kada je papa Julije II zaposlio arhitekte Donata Bramantea, a kasnije Michelangela na ponovnoj izgradnji Bazilike Svetog Petra u Rimu, dizajn koji su primijenili oslanjao se na planove Aja Sofije, sa njenim polu- kupolama i minaretima, kao i na planove Sinanovih džamija i dvoraca. I osmanlijski i italijanski arhitekti natjecali su se u obnovi i ponovnoj izgrad- nji svojih carskih gradova, oslanjajući se pritom na zajedničku intelektualnu i estetsku tradiciju.

Takva razmjena i suparništavo ukazuju na to je da nije bilo jasne geograf- ske i političke barijere između Istoka i Zapada u doba renesanse. Tek mnogo kasnije, u 19. stoljeću, javilo se vjerovanje u apsolutnu kulturnu i političku razdvojenost islamskog istoka i kršćanskog zapada, koje je zaklanjalo pogled na postojanje slobodne trgovačke razmjene i razmjene ideja između ovih dviju kultura. Dvije strane su često bile u vjerskom i vojnom sukobu. Među- tim, činjenica je da se materijalna i trgovačka razmjena između njih odvijala uprkos tim sukobima, stvarajući plodno okruženje za kulturna postignuća

na obje strane. Njihova zajednička osporavana kulturna baština, nastala u klasičnoj prošlosti, dovela je do novih postignuća, koja danas prepoznajemo kao karakteristiku renesanse.

Umjesto da prekine kulturne kontakte između Istoka i Zapada, nakon što je počelo kontrolirati Carigrad, Osmansko carstvo jednostavno je uvelo porez. Naime, osmanske vlasti oporezuju kopnene trgovačke rute u Perziji, srednjoj Aziji i Kini, što samo stvara nove načine poslovanja. Kraj Stogodiš- njeg rata potiče veću trgovinu između sjeverne i južne Evrope i jača potra- žnja za egzotičnim robama s Istoka. To uvećava opseg trgovinske razmjene i, istovremeno, podstiče kršćanske evropske države da traže načine kako izbjeći velike poreze. Roba koja je dolazila s krajnjeg istoka plaćana je u evropskim zlatnim i srebrenim polugama. Kako su rudnici zlata u srednjoj Evropi po- čeli presahnjivati, a porezi se počeli povećavati, bili su potrebni novi izvori prihoda, što je za neposrednu posljedicu imalo porast istraživanja i otkrića. Stoljećima je zlato dolazilo u Evropu preko sjeverne Afrike i trans-saharskim karavanskim putevima. Zlato iz rudnika u Sudanu dopremano je ovim pute- vima do Tunisa, Kaira i Aleksandrije, gdje su ga italijanski trgovci uzimali u zamjenu za evropske robe. Od početka 15. stoljeća portugalska kruna i trgovci počeli su razmišljati o tome kako bi se prekomorski putevi uz afričku obalu mogli iskoristiti da se do zlata i začina dođe na njihovom izvoru, zao- bilazeći poreze koji su bili uvedeni na kopnenim trgovačkim putevima kroz osmanske teritorije. Takav ambiciozni projekat podrazumijevao je organi- zaciju i kapital. Do sredine 15. stoljeća njemački, firentinski, đenovljanski i mletački trgovci sponzorirali su putovanja portugalskih moreplovaca niz obalu zapadne Afrike, nudeći pri tome portugalskom kralju postotak svih prihoda.

Međutim, nije samo zlato dolazilo u Evropu preko ovih afričkih trgovač- kih ruta. Putujući kroz kraljevstvo, čiji vladar se zvao Budomil u južnom Senegalu, venecijanski trgovac Alvise Cadamosto trguje i daje sedam konja

„koji su me skupa koštali kada sam ih kupovao oko tri stotine dukata“ za stotinu robova. Za Mlećanina to je bio isplativ posao, na temelju prihvaće- nog tečaja od devet do četrnaest robova za jednog konja (procjenjuje se da je u ovom trenutku Venecija imala populaciju od preko 3.000 robova). Pišući 1446. godine, Cadamosto procjenjuje da je 1.000 robova bivalo isporučeno iz Arguina svake godine. Odvođeni su u Lisabon i prodavani u cijeloj Evropi. Ova trgovina predstavlja jednu od najmračnijih strana evropske renesanse i predstavlja početak trans-atlantske trgovine robljem, koja će donijeti bije-