DOPRINOS PERZIJSKIH AUTORA RAZVOJU ARAPSKE LEKSIKOGRAFIJE

Utemeljivanje arapske grafike

Briga za čistotom arapskog jezika i nastojanje da se kao medij Objave sačuva izvorni jezik, doveli su i do razvoja arapske leksikografije. Dok se inicijalne aktivnosti arapske jezikoslovne znanosti mogu dovesti u vezu s ortografijom, a završne s gramatikom arapskog jezika, leksikografija je, u pravom smislu riječi, utemeljena u središnjoj fazi, s Al-Halilom b. Ahmadom al-Farahidijem (umro 175/791. godine) i njegovim rječnikomAl-`Ayn. Prije njega, ozbiljnijih pokušaja u toj oblasti nije ni bilo. Postojale su, tu i tamo, zbirke izraza i riječi, vezane uz određenu tematiku, kao što su botanika i slične grane nauke. Međutim, prvo ozbiljnije djelo iz oblasti leksikografije sastavio je Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi i zbog toga se on, s pravom, može smatrati i njenim začetnikom.1

Rječnici se međusobno razlikuju, shodno razlikama u njihovoj namjeni, metodologiji, građi itd. Kad je u pitanju njihova namjena, razlikujemo, npr., rječnike namijenjene onima koji tragaju za značenjima određenih izraza, te one koji nam nude izraze za nama potrebna značenja.

Razlike među rječnicima uočljive su i kad je u pitanju njihova građa. Naime, pored općih postoje i usko specijalizirani rječnici, odnosno rječnici koji su namijenjeni samo određenoj skupini istraživača. Tako, npr., razliku- jemo rječnike medicinskih izraza, rječnike izraza koji se koriste u tehničkim

1. „Činjenica je da su kompilatori arapskih rječnika, skoro od samog početka, imali za cilj bilježenje kompletne leksičke građe. Bili su skoro opsjednuti bogatstvom jezika i, u vezi s tim, jako matematički orijentisani. To je zapravo ono što ih diferencira od ranijih leksikografa iz reda drugih naroda, čiji je primarni cilj bilo pojašnjavanje rijetkih i kom- plikovanih riječi i izraza“ (John A. Haywood,Arabic lexicography, E. J. Brill, Leiden, 1965., str. 2.). U vezi s arapskim leksikografskim radom, javljale su se ponekad i ozbiljne zamjerke, o kojima rječito govori sljedeći navod: „Uprkos pohvalama koje su vrijednim arapskim leksikografima znali uputiti i neki orijentalisti, poput W. Fischera koji tvrdi da na svijetu nema naroda koji se može ponositi bogatstvom predmetne literature i tako davnim osjećanjem potrebe za očuvanjem cjelokupnog vokabulara kao što je bio slučaj s Arapima, prema ocjenama savremenih lingvista ovakvi rječnici nemaju naročitu vrijed- nost, osim što podsjećaju na nekad predan rad i čuvaju iznimno bogato leksičko blago. Nebilježenje vokala uz konsonante i grupisanje riječi prema zajedničkom korijenu i inače otežava pronalaženje date riječi u arapskim rječnicima. Posljedično, ovi monumentalni rječnici koji po svojim razmjerama i drugim kvalitetima nisu ni zadugo poslije svog vre- mena imali takmaca u svijetu, pokazali su se 'isto toliko nepraktičnim za svakodnevnu upotrebu kao što ih je bilo teško i komponovati'. Pošto obuhvataju ukupnost značenja, bez obraćanja pažnje njihovom zastarijevanju, bez razvrstavanja značenja po različitim oblastima iz kojih su crpljena, bez diferenciranja metaforičnih od doslovnih značenja, uz uvažavanje svih dijalekatskih boja i nijansi, oni mogu poslužiti samo kao baza izradi novih rječnika sa svedenijim značenjima jednog uistinu bogatog fonda riječi.“ (Mehmed Kico,Arapska jezikoslovna znanost: Općelingvistička utemeljenja i specifična određenja, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003, str. 90)

znanostima, rječnike geografskih pojmova, one koji sadrže leksiku prirodno- matematičkih znanosti itd.

Primijenjena metodologija i način raspoređivanja građe rječnika je tako- đer nešto što ih međusobno diferencira. Kad se radi o arapskom jeziku, u vezi s tim kriterijem razlikujemo nekoliko vrsta rječnika: fonetski organizira- ni rječnici, tj. rječnici u kojima su riječi raspoređene prema dubini artikula- cije korijenskih suglasnika; alfabetski organizirani rječnici prema posljednjim korijenskim suglasnicima, alfabetski organizirani rječnici prema početnim korijenskim suglasnicima itd.

Pažnju prvih arapskih leksikografa zaokupljao je upravo kriterij bilje- ženja riječi i sistematiziranja građe. Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi se, kao autor prvog općeg arapskog rječnika, odustajući od ideje da rječnik uredi prema uobičajenom alfabetskom nizu, odlučio za organizaciju djela prema fonetskom rasporedu alfabeta, odnosno alfabetu u kojem su slova poredana prema dubini artikulacije.2

Prema tom kriteriju, dakle, prema dubini artikulacije, na prvo mjesto dolazi suglasnikhamza, ali ga Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi svrstava među slabe suglasnike, zajedno sa suglasnicimawawiya’, namijenivši im mjesto u posljednjoj alfabetskoj skupini.

Po dubini artikulacije, sljedeći je suglasnikha’. Međutim, Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi odbacuje i taj suglasnik, budući da je to, kako sam kaže, tanak bezvučni glas koji predstavlja samo ispuštanje vazdušne struje kroz grlo te, kao takav, ne zaslužuje da bude predmet prvog poglavlja.

Nakon ova dva suglasnika, po dubini artikulacije slijede suglasnici `aynih.a’od kojih se Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi opredijelio za prvi – otuda i naslov njegovog djela – budući da je on zvučan, a suglasnikh.a’bezvučan.3 Tako njegov fonetski organizirani alfabet izgleda ovako: `ayn,h. a’,ha’,ha’,gayn/qaf,kaf/gim,šin,dad/sad,sin,za’/t.a’,dal,ta’/z.a’,dal,ta’/ra’,

lam,nun/ba’,fa’,mim/waw,hamza,ya’.

Poželjno je pažnju obratiti načinu na koji je Al-Halil b. Ahmad al-Farahi- di bilježio riječi. Kao prvo, svodio ih je na korijenske suglasnike, odbacujući afikse. Zatim ih je, uočivši da se sastoje od dva, tri, četiri ili pet suglasni- ka, raspoređivao na jedan logičko-matematički način, tako što je u svakom poglavlju, pod svakim slovom, bilježio prvo bilitere, zatim trilitere, potom kvadrilitere te, na kraju, kvinkvilitere, što, dakle, čini četiri potpoglavlja.

2. Neki kažu da su slova grupisana na toj osnovi zato što je fonetika, zahvaljujući čitanju Kur'ana koje je imalo značajnu ulogu u to doba, dobila na značaju (Nerkez Smailagić,Klasična kultura islama, II, Zagreb 1976., str. 369.).
3. Postoje i mišljenja prema kojima je i frekventnost glasova u praksi igrala značajnu ulo- gu u odabiru suglasnika koji će biti predmet prvog poglavlja, a samim uvidom u rječnik jasno se potvrđuje da je najveći broj riječi pod slovom`ayn.

Na kraju bi riječ svrstao pod onaj korijenski suglasnik koji je prvi po dubini artikulacije, te u ono potpoglavlje kojem po svome kvantitetu pripada.

Nadalje je, mijenjajući raspored suglasnika, uz svaku riječ bilježio sve njene moguće kombinacije. Bilitere su se, tako, pojavljivale u dvije kombi- nacije:dašša/šadda, trilitere u šest:daraba/dabara/barada/badara/radaba/rabada, kvadrilitere u dvadeset i četiri:‘aqrab/‘abraq/‘aqbar/‘abqar/‘arqab/‘arbaq/qa’rab/qa’bar/qab’ar/qabra’/qar’ab/qar- ba’/ra’qab/ra’baq/raq’ab/raqba’/rabqa’/rab’aq/ba’qar/ba’raq/baq’ar/baqra’/bar’aq/barqa’, kvinkvilitere u stotinu i dvadeset, s tim da je odmah pravio razliku između riječi koje se upotrebljavaju (musta`malun) i onih koje se ne upotrebljavaju (muhmalun). To su rješenja koja su kasniji leksikografi, Abu `Ali al-Qali, Ibn Sida, Al-Azhari i drugi, u potpunosti ili djelimično primjenjivali u svojim djelima.4

Prilikom bilježenja riječi, Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi se, uglavnom, pozivao na primjere iz Kur’ana, hadisa, predislamske i rane islamske poezije te poslovica i izreka, dakle utvrđenih obrazaca koje su usvojili filolozi u pro- cesu standardiziranja arapskog jezika, pretpostavljajući da bilježe i sadrže čist i neiskvaren jezik.

Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi i njegovo djeloAl-`Aynizvršili su snažan utjecaj na arapsku leksikografiju u narednom periodu. Rješenja koja je on primijenio u svome djelu preuzeli su oni koji su se okušali na polju leksiko- grafije nakon njega. Njegovo djelo je bilo neka vrsta uzora i mjerila za druge leksikografe. Među onima koji su se ugledali na Al-Halila b. Ahmada al-Fa- rahidija, prije svih, treba spomenuti Abu `Alija al-Qalija (umro 356/966. godine) i njegovo djeloAl-Bari`, u kojem se hvali da je njime Al-Halilovo djelo,Al-`Ayn, nadmašio za oko 400 stranica, ili 5683 riječi.

Fonetski raspored alfabeta iz djelaAl-`Aynprimijenio je i Ibn Sida (umro 458/1065. godine), jedan od najpoznatijih filologa Španije, u svome djeluAl- Muhkam. I za njega tvrde da je djeloAl-`Aynnadmašio po broju ubilježenih riječi.

Al-Halila b. Ahmada al-Farahidija i njegovo djeloAl-`Aynoponašao je i Al-Azhari (umro 380/990. godine) u svome djeluTahzib al-luġau pogledu fonetskog rasporeda alfabeta i podjele riječi po kvantitetu na bilitere, trilite- re, kvadrilitere i kvinkvilitere.

DjeloAl-`Aynrezimirao je Al-Zubaydi (umro 379/989. godine) i sveo ga na ono što nalazimo u njegovome djeluMuhtasar al-`Ayn. Nije suvišno istaknuti da se mnogi korisnici ovih priručnika njegovoj skraćenoj verziji obraćaju radije već opširnom izvorniku, zbog toga što je jednostavniji i praktičniji za upotrebu.

4. Informacije o metodologiji primijenjenoj u rječnikuKitab al-`aynpreuzeli smo iz djela:

`Abdullah Darwiš,Al-Ma`ağim al-`arabiyya ma`a i`tina' hass bi mu`ğam al-`ayn li Al- Halil b. Ahmad, Matba`a al-risala, Kairo 1956.

Unekoliko drugačiji način uređivanja rječnika uveo je Ibn Durayd (umro 321/932. godine).5 Naime, on je u svome leksikonuAl-Šamhara, po uzoru na Al-Halila b. Ahmada al-Farahidija, uz svaku riječ bilježio i sve njene mogu- će kombinacije, ali se pri tome nije rukovodio fonetskim nego uobičajenim rasporedom alfabeta.6 On je posebno interesiranje pokazao za riječi koje su bile u svakodnevnoj upotrebi, mada je u zasebnom dijelu leksikona uključio i neke rijetke izraze.

Značajan doprinos razvoju arapske leksikografije, posebno kad je u pi- tanju uvođenje novih načina uređivanja rječnika i sistematiziranja njihove građe, među njima i onog koji se primjenjuje u savremenoj arapskoj leksi- kografiji, dali su i sljedeći perzijski autori: Abu al-`Abbas al-Čawhari, Abu al-Qasim al-Zamahšari i Abu Tahir al-Firuzabadi

Leksikografski rad perzijskih autora

Kao nasljednici velike i napredne perzijske civilizacije, te baštinici boga- te znanstvene tradicije, Perzijanci su se, nakon primanja islama, vrlo brzo uključili u zbivanja na arapskoj kulturno-civilizacijskoj sceni. Motive i povo- de njihovog bavljenja arapskom jezikoslovnom znanošću i njenim disciplina- ma mogli bismo tražiti u njihovom nastojanju da se pokažu ravnim Arapima koji su se smatrali superiornijim od ostalih muslimanskih naroda, ili, pak, u njihovoj želji da se u potpunosti upoznaju s jezikom Objave i vjere čijim su sljedbenicima postali. Zapravo bi se spomenuti motivi i povodi mogli kriti u obje ponuđene pretpostavke.

U okvirima arapske jezikoslovne znanosti Perzijanci su veliki doprinos dali u gotovo svim njenim disciplinama. Sjetimo se samo Sibawayha i njego- vog djelaAl-Kitab, prvog cjelovitog pregleda gramatike arapskog jezika. I u leksikografiji, kao jednoj od njenih disciplina, perzijski autori su dali nemjer- ljiv doprinos. U tom smislu, na prvom mjestu ćemo spomenuti Al-Čawharija (umro 393/1002. god.).7

Prvo znanje Al-Čawhari je stekao pred svojim ujakom Abu Ibrahim Is- haq b. Ibrahim al-Farabijem (umro 350/961. godine), autorom djelaDiwan

5. Iz navedenih godina smrti gore pobrojanih arapskih leksikografa može se primijetiti da je Ibn Durayd bio najstariji među njima. Međutim, uprkos tome, te činjenici da je Ibn Durayd bio uveo novi i jednostavniji sistem uređivanja arapskih rječnika, ostali spomenu- ti autori su u svojim rječnicima nerado odstupali od Al-Halilove metodologije, koja je bila daleko složenija i kompliciranija. To samo govori koliko su Al-Halil b. Ahmad al-Farahidi i njegov rječnikKitab al-`aynbili cijenjeni kao autoriteti u arapskoj leksikografiji.
6. Muhammad b. Ibrahim al-Hamad,Fiqh al-luga: mafhumuhu, mawdu`atuhu, qadayahu, Dar Ibn Huzayma, Rijad 2005., str. 339.
7. U nekim izvorima, za Al-Čawharija se tvrdi da je bio turskog porijekla (Grupa autora,

The encyclopaedia of islam, II, E. J. Brill, Leiden 1991., str. 495.).

al-adab, arapskog leksikona koji je izvršio veliki utjecaj na Al-Čawharijev rječnikAl-Sihah. U potrazi za dodatnim znanjem kasnije je otputovao u Bagdad, gdje je učio od Abu Sa`ida al-Sirafija (umro 368/978. godine) i Abu `Alija al-Farisija (umro 377/987. godine), a slijedeći praksu ranijih leksikografa jedno vrijeme je boravio i među beduinima. Autor je jednog broja stihova, a napisao je i djelo iz oblasti sintakse,Muqaddima fi al-nahw, te jednu raspravu o metrici,`Arud al-waraqa, od kojih nijedno nije sačuva- no.8 Međutim, poznatim ga je učinio njegov leksikonTag al-luga wa sihah al-`arabiyya, poznatiji kaoAl-Sihah, koji predstavlja prekretnicu u razvoju arapske leksikografije.

Za većinu učenjakaAl-Sihahje bio leksikografski autoritetpar exellence. Tome u prilog govori činjenica da je Al-Čawharijev rječnik, iako se u me- đuvremenu pojavio Al-Zamahšarijev leksikonAsas al-balagau kojem je bio primijenjen novi i jednostavniji sistem uređivanja, često prerađivan, skra- ćivan ili proširivan, što je rezultiralo sastavljanjem rječnika kao što je Ibn Manzurov (umro 711/1311. godine)Lisan al-`arab, Al-Firuzabadijev (umro 817/1415. godine)Al-Qamus al-muhit, te Al-Zubaydijev (umro 1205/1790. godine)Tağ al-`arus. Sva tri spomenuta rječnika uređena su kao i Al- ČawharijevAl-Sihahprema posljednjem korijenskom suglasniku.

Kad za Al-Čawharijev rječnik kažemo da je predstavljao prekretnicu u razvoju arapske leksikografije, tu na prvom mjestu mislimo na sljedeće: Lek- sikografima prije njega je, u uređivanju rječnika, uzor bio uglavnom Al-Halil

b. Ahmad i njegov rječnikKitab al-`ayn. Rukovodili su se, dakle, fonetskim rasporedom alfabeta u kojem su ishodišta glasova igrala najvažniju ulogu. Kod Al-Čawharija je došlo do svojevrsnog zaokreta. Naime, on se rukovodio uobičajenim rasporedom alfabeta, te se, prilikom raspoređivanja leksičke građe, ravnao prema posljednjem korijenskom suglasniku. Tako je njegov rječnik imao rimovanu formu.

Motivirimovanog sistemauređivanja rječnika najčešće se dovode u vezu s nastojanjem leksikografa da na taj način olakšaju posao onima koji su se bavili pisanjem poezije ili rimovane proze. Osim toga, kao motiv nekada se kandidira i to da su takvi rječnici bili rezultat konstantne zaokupljenosti gramatičara poezijom u kontekstu njihovih lingvističkih istraživanja.9 Razlog bi mogao biti i lingvističke prirode, tj. činjenica da završeci riječi u arap- skom jeziku rjeđe bivaju pod utjecajem gramatičkih dodataka nego njihovi počeci, odnosno da su gramatički dodaci u arapskom jeziku češće prefiksi nego sufiksi.10

8. Op.cit., str. 496.
9. Kees Versteegh,Landmarks in Linguistic Thought, III, The Arabic Linguistic Tradition, Routledge, London - New York 1997., str. 23.
10. Muhammad b. Ibrahim al-Hamad,Fiqh al-luga..., str. 347-348.

U nekim izvorima se u vezi s tim navodi da je Al-Čawhari u tome zapravo bio pod utjecajem iste prakse u indijskoj sanskritskoj leksikografiji.11

Međutim, neki autori dovode u sumnju tvrdnju samog Al-Čawharija, iznesenu u kratkom predgovoru, prema kojoj je u svome rječniku primije- nio potpuno novi sistem uređivanja. Naime, oni tvrde da je njegov sistem uređivanja rječnika samo kombinacija različitih rješenja njegovih prethodni- ka. Tako je, prema njihovom mišljenju, način raspoređivanja leksičke građe prema posljednjem korijenskom suglasniku već bio viđen u rječniku njego- vog ujaka i učitelja Al-Farabija, koji je, kako je ranije rečeno, izvršio veliki utjecaj na Al-Čawharija i njegov rječnikAl-Sihah, te leksikonuAl-TaqfiyaAbu Bišra al-Bandaligija (umro 284/897. godine).12 Prema mišljenju nekih autora, i uobičajeni raspored alfabeta, za razliku od onog Al-Halilovog fo- netskog, kojeg su se držali neki njegovi prethodnici i savremenici, već je bio primjenjivan prije njega i njegovog rječnikaAl-Sihah.13

Prema nekim izvorima, Al-Čawhari je za svoga života uspio završiti dio rječnika do suglasnikadad, dok je preostali dio posla, prema njegovim nesre- đenim bilješkama, uradio njegov učenik Ibrahim b. Sahl al-Warraq, kojem se zapravo i pripisuju u rječnikuAl-Sihahevidentne greške i propusti. Me- đutim, s obzirom na to da takvih grešaka ima i u dijelu rječnika za koji svi tvrde da je uradio Al-Čawhari, nameće se zaključak da ga je on ipak uspio privesti kraju, te da je dovođenje grešaka u vezu s njegovim učenikom Al- Warraqom zapravo način da se sačuva njegova dobra reputacija. Vjerovatno iz istog razloga, slične tvrdnje nalazimo i u vezi s Al-Halilovim rječnikomKitab al-`ayn.14

Al-Čawharijev rječnikAl-Sihahstoljećima je bio najšire zastupljeni leksi- kon, sve dok se nije pojavio Al-Firuzabadijev rječnikAl-Qamus al-muhitkoji je zauzeo njegovo mjesto.15

Abu Tahir al-Firuzabadi je rođen u jednom mjestu blizu Širaza. Znanje je počeo stjecati još od osme godine života. Učio je u Širazu, Bagdadu i Da- masku, a nakon toga je boravio uglavnom u Jerusalemu, Mekki i Jemenu. Umro je u Jemenu 817/1415. godine.16

11. The encyclopaedia..., ibid.
12. Muhammad b. Ibrahim al-Hamad,Fiqh al-luga..., str. 348.
13. The encyclopaedia..., ibid.
14. Op.cit., str. 496-497.
15. Kad je u pitanju Al-Čawharijev kraj života, prenosi se da je umro nakon što je slučaj- no pao s krova svoje kuće ili, pak, jedne stare džamije, odnosno, nakon što je, u napadu ludila, s istog objekta pokušao da poleti s dva drvena krila pričvršćena za njegovo tijelo (Op. cit., str. 496.). Tako se u historiji prvi zabilježeni čovjekov pokušaj da poleti vezuje upravo za Al-Čawharija.
16. Op.cit., str. 926.

Mnogo je knjiga čitao, a djela koja je napisao tiču se tefsira, hadisa i historije, s tim da se u oblasti leksikografije pokazao najvještijim. U lek- sikografiji je imao velike ambicije. Naime, želio je sastaviti rječnik od 60, odnosno, prema nekim predajama, 100 tomova, pod naslovomAl-Lami` al-mu`allam al-`ugab al-gami` bayna al-Muhkam wa al-`Ubab.17 Međutim, nakon što je završio peti tom,18 odustao je od namjere da uradi ono što je prvenstveno bio naumio, te je odlučio da sastavi sažetu knjigu kojom će se istraživači moći jednostavno koristiti. Nazvao ju jeAl-Qamus al-muhit.19

Iako je u međuvremenu Al-Zamahšari bio sastavio rječnik, organizirajući ga prema uobičajenom rasporedu alfabeta i raspoređujući leksičku građu prema prvom korijenskom suglasniku, Al-Firuzabadijev rječnik je urađen u rimovanoj formi poput Al-Čawharijevog leksikonaAl-Sihah, dakle prema posljednjem korijenskom suglasniku. U nastojanju da postigne konciznost i sažetost, te da olakša posao istraživačima, bio je jako ekonomičan u svojim definicijama (pojašnjenjima), te je uveo niz skraćenica, kao što je, npr., su- glasnikmim(od riječima`ruf) za označavanje riječi iz svakodnevne upotre- be koje nije potrebno posebno objašnjavati, ili suglasnikğim(od riječiğam`) za označavanje množine itd.20 Neke od tih skraćenica još uvijek se koriste u savremenim arapskim rječnicima.

Al-Firuzabadijev rječnikAl-Qamus al-muhitpostao je vrlo popularan, što posebno ilustrira činjenica da je riječqamus(okean) postala jedan od termina za rječnik u arapskom jeziku.

Značajne novine u arapskoj leksikografiji unio je još jedan Perzijanac, Abu Qasim al-Zamahšari (umro 538/1144. godine). Jedan je od istaknutih učenjaka svoga vremena koji su dali veliki doprinos u oblasti lingvističkih znanosti, kao što je gramatika i leksikografija, te oblasti teologije i kur’anske egzegeze.

Najznačajnije njegovo djelo iz arapske gramatike jeAl-Mufassal fi al-nahwkoje se od drugih djela iz te oblasti razlikuje, na prvom mjestu, po načinu raspoređivanja gramatičke građe. Naime, umjesto dotadašnjeg načina njenog raspoređivanja prema podjeli na sintaksu, morfologiju i fonetiku, Al-Zamahšari se opredijelio za način raspoređivanja prema podjeli riječi na imena, glagole i partikule,21 a to je metodologija koju su slijedili i autori

17. Kao što se iz samog naslova može naslutiti, njegov leksikon je uglavnom kompilacija Ibn Sidinog rječnikaAl-Muhkami Al-Saganijevog rječnikaAl-`Ubab, za koje je on sma- trao da su najbolje što je u toj oblasti napisano.
18. U nekim izvorima stoji da je zapravo uspio uraditi samo dva toma koja su sadržavala respektabilan broj od 60 hiljada bilješki (Kees Versteegh,Landmarks in Linguistic Tho- ught..., str. 24.).
19. Muhammad b. Ibrahim al-Hamad,Fiqh al-luga..., str. 362.
20. Op. cit., str. 362-363.
21. The encyclopaedia..., str. 433.

gramatika arapskog jezika na Zapadu, pa tako i kod nas. Sjetimo se samo gramatike arapskog jezika od Šaćira Sikirića, Muhameda Pašića i Mehmeda Handžića.

U tom djelu Al-Zamahšari je uglavnom citirao ranije autore, na prvom mjestu, Sibawayha, Al-Ahfaš al-Awsata, Al-Halila b. Ahmada i Al-Mubarra- da, dok je rijetko iznosio vlastite stavove.22

Od njegovih drugih ostvarenja iz oblasti gramatike spomenut ćemo djelo iz sintakseAl-Mufrad wa al-mu’allaf fi al-nahw, djelo o gramatičkim po- lemikama i diskusijamaAl-Ahagi al-nahwiyya, komentar Šanfarinog djelaLamiyya al-`arabpod naslovomA`gab al-`agab, a sastavio je i kolekciju od 3500 arapskih poslovica itd.

Kad je u pitanju arapska leksikografija, Al-Zamahšari je sastavio rječnikAsas al-balagau kojem je predstavio novu metodologiju uređivanja rječni- ka, raspoređujući leksičku građu prema uobičajenom rasporedu alfabeta i ravnajući se pri tome prvim korijenskim suglasnikom, a to je metodologija kojom se rukovode i savremeni arapski leksikografi.

Živio je u vremenu rimovane proze čije je jedno od najbitnijih obilježja upotreba riječi u metaforičkom značenju. Zato je u svome rječniku uz svaku riječ bilježio njeno osnovno i metaforičko značenje (haqiqaimagaz). Isto tako, njega su riječi interesirale kao dio konstrukcija, a ne kao izolirane značenjske jedinice. Zato u njegovom rječniku možemo naći mnoge složene konstrukcije, ilustrativne primjere, koje je preuzimao iz Kur’ana, hadisa, poezije i poslovica, a kako bi izbjegao preopširnost, odlučio je da ne bilježi sve iz jednog korijena izvedene oblike, te da izostavi rijetke riječi, posebno kvadrilitere i kvinkvilitere. Zato njegov rječnik nije od velike pomoći u razu- mijevanju stare arapske poezije.23

Osim ovog rječnika, Al-Zamahšari je sastavio i dvojezični arapsko-perzij- ski rječnik,Muqaddima al-`arab, kao i listu hadiskih izrazaAl-Fa’iq fi garib al-hadis, te jedan geografski leksikon pod naslovomKitab al-amkina.24

22. Šawqi Dayf,Al-Madaris al-nahwiyya, Četvrto izdanje, Dar al-ma`arif, Kairo 1979., str. 284.
23. John A. Haywood,Arabic lexicography..., str. 106-107.
24. The encyclopaedia..., str. 434.