PERZIJSKO-HINDUSKA DJELA: NJIHOV DOSEG I ZNAČAJ

PERZIJSKO-HINDUSKA DJELA: NJIHOV DOSEG I ZNAČAJ

F. MUJTABAI

Glavnina literature koju su na perzijskom jeziku napisali hinduski i muslimanski autori o hinduskoj religijskoj misli i praksi, usprkos njezinom značaju za proučavatelje komparativne religije i one koji su

zainteresirani za hindusko-muslimanske kulturne relacije i vjerske unutarnje odnose, nije zadobila pozornost koju zaslužuje od modernih učenjaka.

Stotine rukopisa ovih djela leže na bibliotečkim policama Istoka i Zapada, na koje, gotovo ekskluzivno, ukazuju bibliotečki katalogizatori. Oni koji su pisali o srednjovjekovnoj Indiji, o kulturnoj historiji ovog razdoblja, ili o životima i djelima mogulskih kraljeva i prinčeva, zadovoljavali su se time da spomenu bibliotečke naslove ovih djela, bez ikakvog izravnog ukazivanja na njihove sadržaje. Međutim, da budem manje kategoričan, moram kazati da je nekolicina učenjaka, kao što su M. Shultz uJournal asiatique,2 i M.T. Bahār u svojemu djelu na perzijskom,Sabkshinasī, kao i u periodičnikuMihr,3 raspravljala zasluge i stilističke vrijednosti perzijskih verzijaMahābhārateiRāmāyane. Međutim, ove su studije u biti ograničene na područje književne kritike, i ne dotiču se religijskog značaja ovih djela, niti njihovog značaja za hindusko-muslimanski odnos.

Jedini izuzetak ovom općem iskazu jeste ono što je urađeno na Dārā Shikōhovim djelima ovog žanra, od kojih postoje kritička izdanja,4 kao i prijevodi5 i kratke, ili fragmentarne studije u zapadnjačkim jezicima.6

[1][2]

 ▪

 Na prvom mjestu, to je zahvaljujući činjenici da je Dārā Shikōh, pored toga što je istaknuti učenjak i pisac, bio jedna od najznačajnijih političkih figura mogulske Indije, te što su njegove književne aktivnosti bile dio – i u potpunom skladu – s njegovim političkim aspiracijama. Drugo, moramo primijetiti da su Dārāovi prijevodiUpanišada, koji su uvedeni u zapadnjački svijet već 1801. godine, bili od primarnog historijskog značaja kao prvi radovi koji su donijeli izravno znanje hinduske misli na Zapad i napravili dugotrajni utisak na um filozofa, kao što je Schopenhauer.7 Međutim, mjesto upanišada u historiji hinduske filozofije, kao i prava vrijednost Dārā Shikōhovog prijevoda, nipošto nisu manje značajni činioci u ovom spoju.

Razlog zašto su ova perzijsko-hinduska djela ostala zanemarena nije teško pronaći. Općenito, moderni Indijci nisu više srodni s perzijskim jezikom; mali broj učenjaka i lingvista, koji znaju ovaj jezik, više su zainteresirani za poeziju, historiografiju i lingvističke aspekte nego za hindusku religiju i filozofsku literaturu koja je proizvedena o njojzi. Zapadnjački proučavatelji islama ne osjećaju da perzijski prijevod, primjerice,Gīteleži unutar ovog područja. Proučavatelji hinduizma jednako tako ne smatraju probitačnim da ukazuju na perzijskuRāmāyanu, iliMahābhāratu, dok su dobra izdanja tekstova i pouzdanijih prijevoda dostupna.

Možda su u pravu; međutim, važno pitanje koje ovdje treba da konstatiramo jeste činjenica da vrijednost ovih djela i prijevoda ne leži unutar granica takovrsnih razmatranja. Ovi prijevodi mogu biti netačni u nekim slučajevima,8 i možda ne uspijevaju da budu pravični prema hinduskom vjerovanju; ali, u cjelini, oni su tačni i vjerni u otkrivanju stajališta o izvjesnom broju obrazovanih muslimana prema hinduizmu i odražavaju njihovo razumijevanje hinduskog vjerovanja i ideala. Da bismo proučavali hindusko-muslimanski dijalog u medievalnom razdoblju, mislim, ne možemo pronaći pouzdanije izvore. Ova djela predočuju jasne primjere o tome kako se duhovne vrijednosti islama i hinduizma mogu upoznati, te kako možemo pokušati da objasnimo, razumijemo i cijenimo drugog.

Međutim, moramo imati na umu da je tek nedavno ova literatura počela da se zanemaruje. Čak i tijekom 18. i 19. stoljeća, dok je perzijski još uvijek uživao status jezika kulture i adiministracije u Indiji, ova su djela privlačila veliku pozornost obrazovanih članova obiju grupacija. Veliki broj tekstova koji su prevedeni (a mnogi od njih više puta),9 te obilje kopija koju su napravili od svake od njih muslimanski i hinduski prepisivači, ukazuje na

gen des Mogulaprinzen Dārā Shikōh, Marburg, 1962. Ovo djelo sadrži njemački prijevod Prašnopanišad.

[3]opsežno kolanje ovih perzijsko-hinduskih djela među obrazovanim ljudima u Indiji – hindusima i muslimanima jednako. Trebalo bi da primijetimo da je ova literatura, kao što su Dārā Shikōh, Nizām al-Dīn Pānīpatī, Abu’l Fadl i Badā’unī priznali,10 bila uglavnom proizvod suradnje hinduskih pandita i muslimanskim učenjaka.

Očita je činjenica da ova djela, koja su napisali i uvelike prepisivali obrazovani hindui i muslimani, njihovi hinduski čitatelji nisu smatrali kao nešto strano njihovom vjerovanju. Zapravo, pažljivo ispitivanje rukopisa ovih djela će otkriti da su najveći broj njih prepisali hinduski prepisivači i da su, kao što ćemo vidjeti na opisnoj listi koju ovdje navodimo, veliki broj ovih perzijsko-hinduskih djela napisali, preveli, ili skratili hinduski učenjaci. Anquetil Duperron, koji je preveo upanišade s perzijskog na latinski jezik, ne bi predstavio svoje djelo svijetu kaoTheologica et Philosophica Indicada nije prepoznato kao takvo u Indiji. S obzirom na činjenicu da je poznavanje sanskrita bilo privilegij dodijeljen samo maloj grupaciji pandita i brāhmana, uopće nije nerazborito vjerovati da broj obrazovanih hinduija koji su čitali njihove religijske knjige na perzijskom, nije bio mali. Inače, ne bi se mogla adekvatno objasniti činjenica da postoje barem 24 različite perzijske verzije Rāmā-yane, 11 Bhagvat-purāna, 8 Bhagavad-gītā, 6 Mahābhārata (vidjeti popis ispod), koje su napisali hinduski i muslimanski učenjaci, kao ni činjenica da postoji toliki broj njihovih kopija u javnim i privatnim bibliotekama. Dr. S. ‘Abdullah je u svojemu vrijednom djeluAdabiyāt-i fārsī mēn hindū’on kā hissa(Delhi, 1942.) pokazao da su hindui bili jednako kompetentni u upotrebi perzijskog jezika o književnosti i na kulturološkoj razini, te da je hinduski doprinos perzijskoj učenosti bio znatan, i u kvalitetu i u kvantitetu.

Literatura nije nastajala sama od sebe, niti je to bila prolazna literarna moda tog vremena da se piše na perzijskom o hinduskim religijskim vjerovanjima i praksama. Ona je bila motivirana idejom o stvaranju uzajamnog razumijevanja između hinduija i muslimana u Indiji. Ideju su anticipirali ljudi, poput Al-Bīrūnīja, čije je pionirsko djeloIndijanajraniji ozbiljni pokušaj uvođenja hinduske kulture u muslimanski svijet; Sultan Zain

[4]

al-’