Kuran kao književnost

Kuran kao književnost

I

 

 

Godine 1890. Richard Moulton, autor djelaThe Literary Study of the Bible(Književno izučavanje Biblije), bio je u stanju opravdati potrebu za svojim djelom tako što je naglasio da je ‘’književnost’’, nasuprot ‘’književ- nostima’’ – grčke, jevrejske i njemačke – ‘’odvojen entitet’’, koji sa svojim ‘’temeljnim formama... kakve su epska, lirska i dramska’’, zaslužuje da bude izučavana u svojoj vlastitoj ravni i da bi takvo izučavanje donijelo novi pri- stup (IV-V). Također, 1987. godine Robert Alter i Frank Kermode, priređi- vačiThe Literary Guide to the Bible(Knjževnog vodiča za Bibliju), sa zado- voljstvom su govorili o dokazanoj uspješnosti književnog pristupa Bibliji (2), dodajući tome da postoji ‘’potreba, koju su osjetili klerikalni jednako kao i sekularni studenti, za ostvarenjem novog prilagođavanja Biblije, onakve ka- kva ona jeste, tj. kao književnosti visoke važnosti i snage’’(4). Kur’an je, kao i Biblija, priznato remek-djelo. Ali, nažalost, on još nije dosegao vrstu pažnje o kojoj govori Moulton u slučaju Biblije. I vjerovatno se neće desiti u skorijoj budućnosti da će neko biti u stanju govoriti, kao što to Alter i Kermode čine u odnosu na Bibliju, o značajnom dobitku na književnom polju uzimajući u obzir Kur’an. Možda će neko upitati, zar ne postoji, barem na arapskome jeziku, veliki broj djela koja se bave književnim kvalitetima Kur’ana? Na- ravno da takva djela postoje. Međutim većina takvih djela su, s obzirom na

 

 

1. Izvor:Religion and Literature20(1) (Spring 1988): 49-64. (Prijevod na bosanski jezik urađen je iz: Colin Turner, ed.:The Koran – Critical Concepts in Islam Studies, III, RoutledgeCurzonm, London and New York, 2004, 60-73.

svoju orijentaciju, premisivne i strukturalne naravi, djela teološkog više nego književnog kriticizma, a tipični primjer za to jeste djeloThe Inimitability of the Qur’an(Nemogućnost oponašanja Kur’ana), srednjovjekovnog učenjaka Abu Bakra al-Baqillanija (950-1013). Budući da je takvo stanje, izučavanje Kur’ana kao književnosti – i kao čiste književnosti – ne znači i drugačije stavljanje otiska na novo područje.

 

Puno značenje diskursa književnog izučavanja pretpostavlja da diskurs posjeduje izvijesni stepen jedinstva i koherencije. Kur’an se dijeli na 114 poglavlja (arapski:surahs), jasnih glavnih jedinica svetoga teksta. Poglav- lja su različite dužine, od 3 do 286 stavaka. Da ove jedinice posjeduju bilo kakvo jedinstvo ili koherenciju, nepoznat je pojam za većinu tradicionalnih muslimanskih učenjaka, prema kojima je svaka sura sastavljena od tako mnogo izoliranih stavaka ili pasaža.2 Ovo atomističko stanovište u vezi sa Kur’anom, za koje postoje historijski razlozi,3 bilo je glavna zapreka izuča- vanju Kur’ana kao književnosti. U tradicionalnim djelima, Kur’an se tumači kao nešto poput epitafa na grobu Mida Frigijskog: ‘’Nema razlike’’, kako So- krat objašnjava Phaedrusu: ‘’gdje dolazi poredak linija’’ (264c). Ovo ne krnji ova djela, jer ona imaju mnogo toga da ponude i uvijek moraju služiti kao polazna tačka književnog izučavanja Kur’ana. Ipak, istina je da pretpostavka logičke nepovezanosti skriva mnogo od književne izvrsnosti Kur’ana. Jedan važan način na koji se egzegeza dvadesetog stoljeća razlikuje od klasičnih

 

 

2. V.: M. A. Draz,Initiation au Koran, 89-90, gdje autor govori o nedostatku učenjaka u ovom smislu identificirajući neke od uzroka formiranja takvog gledišta. Trebalo bi dodati da su na Zapadu, autori kao što su Hartwig Hirschfelf, John Memil i drugi istaknuti au- tori, sistematska izučavanja bila unekoliko spriječena gledišem da je Kur'an nepovezano djelo.
3. Kur'an je sastavljen od objava, manjih ili većih, koje je Muhammed primao u periodu od dvadeset tri godine. Što se tiče pitanja ko je kompilirao objave u Kur'an kojeg danas imamo, većina muslimanskih učenjaka vjeruje da je Muhammed bio odgovoran, u naj- manju ruku, za raspored stavaka unutar pojedinih poglavlja, ako ne i za raspored samih poglavlja. Pitanje koje se potom pomalja jeste da li su poglavlja skupljena, ili je bila takva namjera, u bilo kakvom jedinstvu ili koherenciji. Veći dio muslimanskih učenjaka poricao je da su poglavlja tako skupljena ili da je to bila namjera. Dva razloga za ovo stanovište su slijedeća: prvi, Kur'an ne posjeduje hronološki poredak; zapravo, katkada se ne čini da se vodi računa o jednom takvom poretku, i drugi, dok su neka poglavlja oči- gledno dobro struktuirana, drugima, čini se, nedostaje cijela struktura. U nemogućnosti da otkriju, u kasnijim kategorijama, uzroke sličnosti koji se nahode u prvim poglavljima, učenjaci su, u interesu zadržavanja konzistente tačke gledišta, obznanili da Kur'anu, po pravilu, nedostaje koherencija. Pitanje inkoherencije podudarilo se sa odgovorom koji pretpostavlja da koherencija nije suštinska za deriviranje upute iz Kur'ana. Rrazumljivo je, u svakom slučaju, da je neko mogao započeti s drugom krajnošću i, uzimajući u obzir dobro struktuirana poglavlja kao polaznu tačku, načiniti određeni napor da iznađe metod i strukturu u ostalim poglavljima. Takvi pokušaji bili su poduzimani u prošlom (tj. XX stoljeću, nap. prev.) stoljeću.

egzegeza jeste taj što savremeni muslimanski učenjaci Kur’an promatraju kao nešto što posjeduje znatnu koherenciju. Ovaj razvoj, koji ovdje ne može biti diskutiran,4 sistematsko književno izučavanje Kur’ana čini i mogućim i imperativnim. Takvo izučavanje, ukoliko se sprovodi sa pravilno razvijenom metodologijom, za sve praktične ciljeve bit će novina po karakteru.

 

Sistematsko književno izučavanje Kur’ana trebalo bi se odvijati u skladu sa principima književnog kriticizma i neovisnih teoloških razmatranja. Pita- nje odnosa između teoloških i književnih aspekata svetoga teksta predstavlja jedan složen odnos. Ova dva aspekta su povezana, ali ne i integralna, što čini mogućim ili čak poželjnim da se izučavaju odvojeni jedan od drugoga. To da su oni povezani očigledno je iz činjenice da Kur’an koristi književne tehnike i mehanizme u predstavljanju svoje poruke: on kazuje kazivanja, navodi pa- rabole, koristi govorne figure i iscrtava karakterne skice, na primjer. A to da oni nisu integralno povezani, zahtijeva malo objašnjenje.

 

Kur’an tvrdi da je neoponašiv i izaziva svoje oponente da donesu djelo slično njemu (npr.: 2:23; 11:13; 17:88; 52:33-34). Neoponašivost je uslijedila poslije, da bi se, u suštini, protumačila u književnim terminima, a teolozi su vjerovanje u nenadmašnost Kur’ana smatrali dijelom muslimanske vjere. U svom historijskom izlaganju, doktrina o neoponašivosti učinila je književno izučavanje Kur’ana pomoćnim sredstvom teološkog aspekta svetoga teksta. Ali ova doktrina previđa krucijalnu činjenicu: kur’anski izazov bio je upućen ne vjernicima nego nevjernicima, i nije bio jednostavna obznana nevjernici- ma nego ih je utemeljeno pozvao da pažljivo istraže Kur’an i vide da li je on mogao biti, kao što su oni tvrdili da jeste, proizvod uma čovjeka koji ga je posjedovao. Ne obazirući se na to kakav zaključak neko može izvući u vezi sa pitanjem porijekla Kur’ana, može se ustvrditi da je osnovna pretpostavka izazova bila ta da izvrsnost i ljepota Kur’ana može biti priznata čak i od onih koji su izvan polja vjerovanja. I ako je to tako u ovom slučaju, onda bi bilo moguće ograditi književno izučavanje Kur’ana od njegova teološkog izučavanja.5

 

Za izvijesne ciljeve može biti čak nužno djelovanje takvog ograđivanja. Možda temeljna razlika između književnog i teološko-pravnog pristupa sve- tome tekstu jeste da ga prvi promatra u kontinuitetu, a drugi u diskontinu-

 

 

4. Argumente koji podržavaju stanovište po kojem se kur'anska poglavlja, zapravo cijeli Kur'an, označavaju kao nedvosmisleni uzorci koherencije vidi u mojoj knjizi,Coherence in the Qur'an, posebno strane 30-31 i poglavlja 3-4.
5. Da li je ovo odvajanje učenjeno stalnim (na način da se Kur'an jednostavno promatra kao književno djelo) ili povremenim (tako da se može vraćati istraživanju odnosa između ova dva aspekta) ne predstavlja krucijalni argument ovoga teksta.

itetu unutar teksta. Pod pretpostavkom kontinuiteta promatraju se veze i konekcije između stavaka i pasaža, i samo kada se neuspje pronaći bilo šta od toga, priznaje se da je takav tekst u diskontinuitetu. Međutim, tipičan muslimanski teolog ili pravnik istražuje teološki ili pravni sadržaj u Kur’anu, i gdjegod susretne takav sadržaj, usredsređuje se na njega, često zanemaru- jući kontekst. Ali postupajući tako, on riskira da napravi ozbiljnu grešku u interpretaciji. Razmotri stavke 56:77-80:

 

‘’On je, zaista, Kur’an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti - on je Objava od Gospodara svjetova’’.

 

Uzimajući u obzir konekst, ovi stavci iscrtavaju razliku između objave poslanika i inspiracije vračara. Arabljani su vjerovali da vračari imaju kon- trolu nad džinima koji im donose izvještaje sa neba, a jedna od optužbi pro- tiv Muhammeda bila je ta da je on vračar koji pretenduje da bude poslanik. Kur’an ovdje kazuje da je Muhammedova objava, za razliku od vračarave inspiracije, autentična. Ovo ističe dvije stvari, koje uopće nisu nepoznate studentu Kur’ana: 1) da Kur’an vodi porijeklo od iz ‘dobro čuvane Knjige’ (u 43:4 i drugdje ona se naziva ‘’Majka Knjige’’), tj. od Boga – implikacija je ta da Kur’an ima jedan neporočan izvor; 2) da anđeli, ‘’jedan čisti od njih’’, donosi Kur’an – implikacija je ta da posrednik putem kojeg se prenosi obja- va Muhammedu predstavlja dodatnu garanciju jednostavne prirode objave. Inspiracija vračara, s druge strane, nije ni čistoga porijekla niti osigurana od iskušenja nevaljalih džina. Zaključak je jasan: Muhammedova objava je od Boga. Ovo je, dakle, unutarnja logika navedenih stavaka. Međutim, pravni učenjaci nude drugačiju interpretaciju. Oni izdvajaju stavak 80: ‘’dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti’’, zanemarujući neposredni i širi kontekst; oni interpretiraju da ‘’oni koji su čisti’’ označava ‘’one koji su obredno/ritulano čisti’’, tako da predmetni stavak znači da samo ona osoba koja je u stanju obredne čistoće smije dohvatiti Kur’an. Kad se upita kakav odnos bi osam- deseti stavak imao sa stavcima prije i poslije njega, oni ne bi odgovorili, ali to njih najmanje zabrinjava: stavak govori o ‘’čistoći’’ i to je dovoljno jam- stvo pisanja velikog broja stranica u pravnim knjigama koje izlažu potrebu da se bude obredno čist prije dohvatanja Kur’ana. Ovo je možda ekstremni primjer ‘’pokretanja ljudskom rukom’’ svetoga teksta od strane pravno na- strojenih učenjaka, ali poenta je jasna: više traganje za kontinuitetom nego za diskontinuitetom u tekstu može spriječiti neke nesigurne interpretacije. Moulton je u pravu kada kaže: ‘’Historijsko i književno izučavanje imaju jednaku važnost, ali za prioritet u vremenskom poretku književni postupak ima prvi zahtjev’’ (VIII-IX). Zato, kako on dodaje, sveti tekst ‘’ne može biti

istinski interpretiran sve dok se ne pročita u svjetlu njegove tačne književne strukture’’ (IX).6

Šta bi neko trebao očekivati da pronađe u Kur’anu putem ‘’književnosti’’? Kratka usporedba sa Biblijom čini se neminovnom. Zato što je Kur’an sa- stavljen samo od Muhammedovih objava i što je period kompilacije Kur’ana prilično kratak, Kur’an ne posjeduje književnu varijantu Biblije. Ne postoje, npr., narodne pjesme u Kur’anu, nema elegija niti jadikovki, nema poslanič- kih rapsodija ili idiličkih poema, niti, naravno, akrostihova. S druge strane, Kur’an posjeduje bogat vlastiti književni reportoar. Osim toga što izvan- redno koristi jezik na nivou riječi i fraza, on sadrži i govorne figure, satiru i ironiju; koristi različite narativne i dramske tehnike; i predstavlja karaktere koji, uprkos rijetkog personalnog detalja koje za njih osigurava, slučajno nailaze kao žive figure. Za one koji mogu čitati Kur’an na arapskome jezku, sveprožimajući ritam koji, u sjedinjenju sa održivom upotrebom onoga što bi se moglo nazvati rimovanom prozom, mnogim surama daje jedno očara- vajuće dejstvo koje je nemoguće ponovo proizvesti. Postoji karakteristična jezgrovitost kur’anskoga jezika koja gradi neke kompleksne konstrukcije, ali koja je teško prenosiva u engleski bez nezgrapnosti. Postojanje prijevoda Kur’ana nameće daljnje ograničenje, jer oni propuštaju tako mnogo niskih i visokih iznijansiranosti originala da je detaljno proučavanje kur’anskog jezika i stila na njihovom temelju skoro nemoguće.7

 

Kur’an se bavi različitim predmetima u periodu više od dva desetlje- ća. Prirodno je onda da bi on trebao imati znatne stilske varijacije. Ipak, u izvijesnom smislu, Kur’an se izražava jedinstvom sadržaja i stila tako da priznaje sinhronijski pristup, posebno u proučavanju stanja sadašnjosti: prvo, historijsko je kao i teološko, kur’anska objava posredovana je putem jedne osobe, Muhammeda, i drugo, postoji opća saglasnost da je kompila- cija kur’anskoga teksta bila okončana, ili bila blizu okončanja, u kratkom periodu – za vrijeme Muhammedova života, prema nekim autoritetima. U ova dva zbira Kur’an posjeduje jedinstvo koje bi opravdalo da ga se uzme u njegovoj konačnoj formi kao polazna tačka književnog istraživanja. Na argument da mekkansko-medinska podjela kur’anskih sura priziva dijahro- nijski pristup budući da su mekkanske sure (objavljene od 610. do 622.) više

 

 

6. Eho Alterova i Kermodeova mišljenja, koji su napisali: ''Doista, književna analiza mora doći prva, jer ukoliko nemamo smisleno razumijevanje šta tekst čini ili kaže, onda on neće biti mnogo vrijedan u drugim aspektima'' (2).
7. Dajem svoj vlastiti prijevod citiranih kur'anskih stavaka. (U prevođenju kur'anskih navoda prevodilac se služi prijevodom Kur'ana na naš jezik od Besima Korkuta, nap. prev.).

poetične i retorična a one medinske (622-632.) više diskurzivne i praktične, može se odgovoriti time da su mnoga književna sredstva (kao što je elipsa) karakteristika kako medinskih jednako tako i mekkanskih sura. Istina je ipak da, općenito, mekkanske sure sa svojim većim narativnim i dramskim elementom bolje pristaju za takvo istraživanje.

 

 

II

 

 

 

Kur’an upotrebljava riječi precizno i spretno, a često tekst zadobiva svoje puno značenje tek nakon što se pažljivo iznova pročita. Na primjer, nestrplji- vi Junus uzdrmava tlo Ninive svojim stopalom i, ukrcavši se u lađu, odlazi. U suri 37:140 čitamo: ‘’I on pobježe na jednu lađu prepunu’’. Arapska riječ zapobjećijeabaqa, koja se specifično koristi za odbjeglog roba. Junus, na- ravno, nije rob. Ali on onda jeste – Božiji rob. Ova jedna riječ otkriva jedno cijelo novo značenje navedenog slučaja. Budući da je Božiji sluga, on nije trebao sam odlučiti o svom napuštanju poslanstva; trebao je sačekati Božiju naredbu. Zato njegovo ‘’odbjegavanje’’ nije jedostavan fizički akt o kojem se može izvijestiti kao o historijskom događaju; riječ je o aktu koji obiluje moralnim implikacijama.

 

Godine 622. Muhammed i njegovi sljedbenici emigrirali su iz Mekke u Medinu. Prije toga, Medina (doslovno: ‘’grad’’ – skraćenica za ‘’Poslanikov grad’’) je bila poznata kao Jethrib. U Kur’anu se ovaj grad stalno imenuje kao ‘’Medina’’ – izuzev u jednom slučaju (33:13), gdje se naziva Jethrib. U ovom slučaju, stavak izvještava kako je, za vrijeme jedne krize, određena grupa ljudi napustila redove muslimana obraćajući se svojim sunarodnjaci- ma (‘’O, stanovnici Jethriba!’’) da napuste islam zbog poraza. Upotrebom termina ‘’Jethrib’’ umjesto ‘’Medina’’ grafički se portretira mentalitet ovih dezertera: oni su bili uvjereni da je islam nestao i da grad ne bi trebao više biti ‘’Poslanikov grad’’ već da ga treba vratiti u njegov paganski status, ot- počinjući ponovo sa imenom ‘’Jethrib’’ (Islahi, V:200).

 

U jednom drugom primjeru, ‘’osnažiti nečija leđailiruku’’ je arapski idiom koji znači: ‘’pružiti nekome podršku’’. U 20:31 Musa moli Boga da imenuje Haruna kao njegova pomoćnika. Arapski doslovni prijevod glasio bi: ‘’Osnaži moja leđa njime!’’ Razlika između ‘’leđa’’ i ‘’ruke’’ u ova dva iskaza pojavljuje se kao neznatna, ali možda i nije. ‘’Osnažiti nečija leđa’’ znači osiguravanje ‘’s leđa’’, dok ‘’osnažiti nečiju ruku’’ znači osiguravanje ‘’mićiša’’. Shodno ovome, u prvom slučaju sugeriše se osiguravanje osobe A

 

putem podrške osobe B u situaciji kada će glavnu zadaću podnijeti osoba A, ali će osoba B, koja stoji blizu osobe A – ‘’za njegovim leđima’’ – možda biti pozvana da pomogne kada bude potrebno. ‘’Osnažiti nečiju ruku’’, s druge strane, sugerisalo bi osiguravanje osobe A putem podrške osobe B u situa- ciji kada će osoba B biti sasvim aktivan partner osobi A, ili će osoba B biti ‘’desna ruka’’ osobe A. Ako je ova analiza tačna, onda bi kur’anska upotreba oba ova idioma bila kontekstualno znakovita: Musa, svjestan da je glavna odgovornost za nošenje njegove misije upravo na njemu, ponizno moli: Osna- ži mojaleđapomoću Haruna! Njegova molitva više je nego uslišana: Mi ćemo osnažiti tvojurukupomoću njega.

 

 

 

 

Kur’anski jezik je učestalo slikovit, a između nekoliko sredstava koja to prikazuju nalaze se i: poređenje i sličnost. Poređenja se odnose na prirodne fenomene i egzistencijalne situacije Arabljana kojima su oni bili najbliži, ali čovjek ne mora biti Arabljanin da bi osjetio njihovu snagu. Bog je kaznio jedan narod tako što je na njih pustio ledeni vjetar koji je ‘’ljude dizao, kao da su palmina stabla iščupana’’ (54:20). Na Sudnji dan ljudi će izaći iz svojih grobova i raširit će se u svim pravcima, ‘’kao skakavci rasuti’’ (54:7). Nevjernici zaziru od Božije poruke, ‘’kao da su divlji magarci preplašeni, koji od onih koji ih progone bježe’’ (74:50:51). Oblik mjeseca prolazi kroz mnogo faza i, nakon što postane puni mjesec, ponovo postaje ‘’kao stari savijeni palmin prut’’ (36:39). Arabljani su mislili da planine ne mogu biti predmet promjene te su ih nazvali ‘’vječnim predmetima’’. Kada ih je Muhammed upozorio na Sudnji dan, kazujući im da će svijet biti uništen, oni su ga sar- kastično upitali: ‘’A šta je s planinama! Hoće li i one biti uništene?’’ Kur’an je odgovorio kazujući da će prividno nepokretne planine na taj Dan plutati ‘’kao šarena vuna iščupana’’ (101:5).

 

Sura 24:35-40 sadrži niz sličnosti, gdje se kontrastiraju vjernici i nevjer- nici. Kontrast se iscrtava u terminima svjetla i tmine. Stavak 35 ističe da se svjetlo Božanske upute daje onome ko u potpunosti sačuva prirodnu dobro- tu svoga srca. Sa već postojećim unutarnjim svjetlom, takva osoba spremna je da primi ‘’Božije svjetlo’’. Prirodna dobrota takve osobe ojačave se vje- rom; ona dolazi u posjed ‘’svjetla nad svjetlošću’’. Stavak glasi:

 

‘’Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istočnim ni zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama

svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna’’.

 

Udubina/niša jeste srce dobrog čovjeka, a u niši je svjetiljka koja gori sa svjetlom njegove unutarnje dobrote. Naglašen je visok stepen čistote i sjaja svjetlosti. Prvo, svjetiljka je zatvorena u kandilj tako da je stabilna i sja plamenom te je vjetar ne može ugasnuti. Drugo, kandilj nije prljav već čist i blistav. On je poput ‘’svijetleće zvijezde’’ tako da dobro odražava svjetlost. Treće, svjetiljka se ‘hrani’ maslinovim uljem koje je iscijeđeno iz drveta koje nije bilo zasađeno na rubu bašče – ‘’ni istočnim ni zapadnim’’ – već usred nje da bi, budući zaštićeno od elemenata gnjeva, dalo najčistiju formu ulja. Ulje je, zapravo, tako čisto da bi zasijalo i prije nego što dođe u kontakt sa va- trom. A kada ulje, ili unutarnja dobrota čovjeka, dođe u kontakst sa vatrom ili Božanskom uputom, rezultat je ‘’svjetlost nad svjetlošću’’. Posjedovanjem ovog ‘’dvostrukog svjetla’’ čovjek vidi kako su nebesa i Zemlja obasjani svje- tlošću i nalazi učitelja koji otključava svako znanje i razumijevanje, jer, kao što se na početku ovoga stavka kaže: Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje!

 

Dok stavak 35 opisuje stanje vjernika, stavak 40 govori o stanju nevjerni- ka. Ovdje ne postoji svjetlo već samo tmina:

 

‘’...ili su (njihova stanja) kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati’’.

 

Kao i u stavku 35, tako i u stavku 40 progresivni detalji povećavaju dej- stvo. Oštar kontrast između svjetla i tmnine teško bi mogao biti imaginaran.

 

Mnoga druga sredstva, pored poređenja i sličnosti, koriste se u Kur’anu. Postoje, npr.: inverzija, u kojoj se sekvenca događaja namjerno mijenja ili invertira; zeugma, u kojoj jedan glagol vrši radnju za dvoje; anafora, u kojoj niz stavaka počinje sa istim riječima dajući tako jako dejstvo i što vodi ka vrhunskoj tačci; epenteza, u kojoj su srednji vokali riječi duži; i paraleli- zam, sa svojih nekoliko tipova. S druge strane, značajna je upotreba parova pridjeva ili participa8 čiji se odnos nekoliko tipova temelji na pridjevima ili participima.

 

U suri 68:10 govori se o osobi koja jehallaf mahin.Hallafje ‘’okorjeli da- valac zakletve’’, amahinje ‘’osnovni, temeljni ili onaj ko zaslužuje prijezir’’. Upotreba ove dvije riječi jedne do druge implicira da onaj ko daje zakletvu,

 

 

8. Upotreba više od dva pridjeva ili participa nije frekventna, ali, zbog jednostavnosti, ova rasprava je ograničena na njihovu upotrebu u paru.

pravu ili krivu, to čini zato što mu nedostaje samopoštovanje i plaši se da će njegovoj riječi nedostajati povjerenja sve dok je ne potvrdi zakletvom. Dru- gim riječima kazano, odnos uzrok-posljedica temelji se na dvije riječi: osoba jehallafzato što jemahin.

 

Mnogi stavci govore o Bogu kao‘aziz-u (moćnom) ihakim-u (mudrom). ‘’Onaj koji je moćan’’ često zloupotrebljava svoju ovlast. Riječ ‘’mudar’’ u ovoj konstrukciji osigurava pretpostavku da Bog Svoju moć ne koristi nasu- mice. Govoreći suprotno, mudrost može biti neupotrebljiva ako joj nedostaje moć za sprovođenje mudrog plana. Ali Bog se ne muči unutar ovoga ogra- ničenja jer, pored toga što je mudar, On je, također, i moćan. Ovo se može vidjeti po tome što postoji odnos komplementarnosti između‘azizihakim. Načini ovog odnosa, dajući daljne profinjenosti značenju, također su prisut- ni. U suri 8:10, gdje se govori o jednoj od Muhammedovih bitaka koju je vojevao, kazuje se da pobjeda dolazi samo od Boga; stavak završava iskazom da je Bog moćan i mudar. Značenje je u tome da Bog daje pobjedu, ali ako se vjernici u toku borbe povuku, onda to ne znači da njihova vjera u Boga treba biti uzdrmana, zapravo, oni to trebaju razumjeti na način da je u tome neko dobro, jer Bog nije samo moćan, On je i mudar. U sura 29:42 prijeti se idolopoklonicima i kaže se da je On moćan i mudar. Ovaj stavak znači da Bog, ako On to doista želi, odmah može kazniti idolopoklonike, jer je On moćan, ali, ako im On produžuje rok, onda je to u skladu sa principom kojeg je, budući da je On mudar, upostavio; naime, ljudima se daje mogućnost da poprave svoj način života i da tako izbjegnu kaznu.

 

i

Zar homor nije protjeran iz svetoga teksta? Sigurno je da ne postoji mno- go primjera humora u Kur’anu. Ipak, on se dotiče ovdje ili ondje. Tokom jednog putovanja Musa, umoran, traži od svog mladog saputnika da donese hranu koju se ponijeli sa sobom. Hrana se sastoji od jedne ribe, ali veoma čudno, ona je prije nekog vremena skočila u vodu i iščezla. Mladić se koleba da to kaže Musau, jer on, po svoj prilici, ne bi povjeravao u tu priču. Mladić ipak to čini, a Musa zna da je nestanak ribe bio znak dat od Boga: tačno na mjestu gdje je riba nestala, Musa je našao određenu uputu. Ali on to mora objasniti i onda izjavljuje dužu rečenicu (18:63) u kojoj više apologira nego što objašnjava kako je riba nestala. Komično djelovanje narasta onda kada zapažamo da Musa u potpunosti zanemaruje apologiju i požuruje da se vrati na označeno mjesto.

Nešto satire u Kur’anu iskazano je na jasniji način. Imućnim grješnicima, kada na budućem svijetu budu kažnjeni, kazat će se: “Kušajte (oganj), ta vi ste (bili), uistinu, ‘moćni’ i ‘poštovani’ (na dunjaluku)’’ (44:49). U drugim situacijama satira ima umjereniji ton, ali ne i manje oštar. Ibrahim, kada je našao svoju priliku, razbija idole u hramu. Ali, zapažajući da se njima nudi hrana, odlučuje da iskoristi svoje vrijeme. ‘’Zar ne želite jesti?’’ pita ih on s ozbiljnim podsmjehivanjem (37:91). Kada ne dobiva odgovor, pretvara se da se ljuti zbog toga (stavak 92): ‘’Šta vam je što ne govorite?” Humor i satira se miješaju kada Ibrahim, nakon uništenja svih idola u hramu, osim jednog, i na pitanje čuvara hrama, poriče da je on uništio idole riječima: ‘’To je uči- nio ovaj najveći od njih, pitajte ihako umiju da govore– reče on’’ (21:63). Poenta se usmjerava na početni položaj a idolopoklonici se brukaju.

 

Kur’an je prilično bogat u ironiji.9 U iskušenju Adema i Have u bašči Edena, satana im sugeriše da ih voće zabranjenog drveta može pretvoriti u meleke, ali Bog ne želi da oni postanu meleci i, otuda, zabrana jedenja sa ovoga drveta (7:20). Ironično, meleci su se poklonili čovjeku i priznali nje- govu supremaciju, tako da bi čovjekov pokušaj da postane melek učinio ga manjim a ne većim.

 

U jednom primjeru iz Ibrahimova života, on koristi ironiju kako bi opovr- gao svoj idolopoklonički narod. Prema Kur’anu, Ibrahimov narod obožavao je nebeska tijela. Obožavanje nebeskih tijela predstavlja, između drugih stvari, oslonac za stajalište da im je njihova pretjerana blještavilost dodi- jelila status božanstva. U suri 6:74-79 Ibrahim pokazuje neodrživost ovog stanovišta dokazujući time da nebeska tijela ne samo da se pojavljuju i sjaju nego i zalaze; otuda se ‘’gubi’’ njihova blještavilost. Međutim on izabire novi metod da istakne svoje gledište. Pasaž glasi:

 

‘’I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!”A kad ugleda Mjesec kako izla- zi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, bit ću sigurno jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate!’’

 

Čovjek može vidjeti kako Ibrahim primjerom pokazuje svom narodu ko- risteći ironiju da bi sistematski sasjekao temelj na kome počiva vjerovanje tog naroda.

 

 

9. V.: ''Irony in the Qur'an'', A Study of Surah 12'', (u pripremi),Journal of the Ameri- can Academy of Religion.

i

Igra riječi uključena je u upotebi riječmisru 2:61. Kao neodređena ime- nica, riječmisrznači ‘’grad’’; kao diptot znači ‘’Egipat’’. Izraelćani, čim su napustili Egipat, već su su zamorili neugodnog života pustinje i prisjećali se svoga života u Egiptu. Stavak glasi: ‘’Idite ugrad, imat ćete ono što traži- te!” U stavku jemisrneodređeno, ali igra riječi je očigledna: Ako želite da uživate u lahkom i ugodnom životu, onda idite ponovo u vaš životu Egipat(Islahi, I:61). ‘’Imat ćete ono što tražite!” je prilično dvosmisleno. Šta su Izraelćanistvarnotražili? Dobru hranu koju su jeli u Egiptu ili ropski život? Naravno, oni se ne bi odlučili za ropstvo, ali onda se moraju prisjetiti da je težak život u stanju slobode bolji od ugodne egzistencije u stanju ropstva.

 

U drugom primjeru dvosmislenosti, Muhammedovi mekkanski oponenti optužili su ga za izmišljanje Kur’ana, kojeg on izražava kao da je Božiji go- vor. U suri 11:13 oni se izazivaju da donesu deset poglavlja sličnih Kur’anu, i onda se dodaje riječmuftarayat, koja znači ‘’izmišljen’’. U ovom kontekstu, riječ daje dva različita ali jednako primjenljiva značenja: a) ako vi uspješno načinite diskurs sličan Kur’anu, onda ćete dokazati da Muhammed izmišlja Kur’an, dakle, naprijed i pokušajte!; b) diskurs kojivinačinite bit će izmi- šljen, dakle, naprijed i izmislite!

 

 

 

Započet ćemo sa jednim grafičkim prikazom. Tema Sudnjeg dana zauzi- ma mnoge pasaže koji bi potpali pod ovu kategoriju. Kataklizmične promje- ne dogodit će se na Strašni dan (82:1-5):

 

‘’Kada se nebo rascjepi,

i kada zvijezde popadaju,

i kada se mora jedna u druga uliju, i kada se grobovi ispreturaju –

svako će saznati šta je pripremio, a šta je propustio’’.

 

Ponovo: ‘’Čitava Zemlja će na Sudnjem danu u Ruci Njegovoj biti, a ne- besa će u Desnici Njegovoj smotana ostati’’ (39:76). A postoji i opsjedajuća slikazaqqum-a (37:62), ‘’prokletog drveta’’ (17:60), koje će izrasti u Dže- hennemu/Paklu: ‘’To je drvo koje će usred Džehennema rasti; plod će mu poput glava šejtanskih biti’’ (37:64:65).

Čitalac Kur’ana zapazit će da Kur’an obično ne kazuje potpuno kazivanje na jednome mjestu već se različiti dijelovi pojavljuju u različitim surama. Ovo može izazvati zbunjenost. Muđutim, prihvata se ideja sure kao jedin- stva; kur’ansko pripovijedanje pojavljuje se u novom svjetlu. Kur’an nikada ne kazuje kazivanje zarad njega samoga već ga koristi da istakne ono šta se dogodilo, bilo to u jednoj suri ili u njezinom dijelu. Kao pravilo, razmatranje tematskog jedinstva određuje koji dio kazivanja će biti kazan u kojoj suri. Drugim riječima kazano, kazivanje ispričano u datoj suri kao da je speci- fikum sure; pojava logičke nepovezanosti Kur’ana, u ovom slučaju, skriva jednu pažljivo uređenu tehniku pripovijedanja.

 

Među surama koje kazuju kazivanje o Ibrahimu jesu sure: 6, 21, 51 i 60.10 U svakoj od ovih sura kazuje se različiti dio Ibrahimova kazivanja. Sura 6 uglavnom je adresirana na idolopoklonike Mekke i kriticizam idolotarijskih figura ima prominentno mjesto u njoj. Početni stavak sure, npr., kaže: ‘’Hva- ljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjedanačuju!’’ Sada mekkanski idolopoklonici Ibrahima uzimaju kao svog pretka. Dakle, sura 6 iz Ibrahimova života (stavci 74-83) odabire slučaj u kojem se on prikazuje kao neko ko demantira svoj idolotarijski narod. Veza između slučaja i teme sure je očigledna: sura i slučaj zajedno ističu da Mekkelije, ako žele da slije- de Ibrahima, moraju napustiti svoju idolotariju i obožavati jednog istinskog Boga.

 

Teza sure 21 jeste ta da je poraz Mekkelija od strane muslimana nemi- novan. Stavak 18, npr., kaže: ‘’Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane’’. Stavak 44 je eksplicitniji i kao da govori o nepokolebljivom dolasku muslimanske vjere iz njezinog sjedišta u Medini ka Mekki: ‘’A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu (Mekku) dolazimo i da je s krajeva nje- zinih umanjujemo?’’ Dio izabran iz Ibrahimova kazivanja (stavci 51-70) za ovo poglavlje govori o tome kako je Ibrahim polupao idole koje je obožavao njegov narod. Predstavljeno lupanje označava poraz idolotarije, i trebalo bi upamtiti da je, prilikom osvajanja Mekke, Muhammed naredio da svi likovi u hramu Kabe budu uništeni. Drugim riječima, Ibrahimova akcija u navede- noj suri preslikava se u Muhammedovu akciju u kasnijoj historiji.

 

Tema 51. sure predstavlja nagradu za čednost i kaznu za zlo na onome svijetu. Stavak 6 obznanjuje temu: ‘’Nagrada i kazna sigurno će biti!’’ Slučaj govori iz Ibrahimovog (i Lutovog) života (stavci 24-34) ilustrirajući temu: Ibrahim će biti nagrađen sinom u poznim godinama, a Lutov narod bit će uništen zbog svoga zla; otuda sistem nagrada-kazna na ovom svijetu služi

 

 

10. Diskusija ovog primjera preuzeta je od Islahija.

kao tačka sistema nagrada-kazna koji će se primjenjivati na budućem svije- tu.

 

Sura 60 naglašava potrebu muslimana da prekinu odnos sa Mekkelijama, u čijoj sredini oni žive već duže vrijeme. Ova tema iskazuje se u početnom stavku, koji muslimanima propisuje da ne uzimaju ‘’Moje i svoje neprijetelje za prijatelje’’, i, u zaključku stavka, u kojem se na drugačiji način iskazuje takvo mišljenje. Ibrahim se spominje u stavcima 4-6, koji ga prikazuju kao uzora muslimanima: on je prekinuo sa svojim narodom kada je ovaj, kasni- je, postao agresivan prema njemu. Lekcija je jasna: muslimani se isto tako moraju ograditi od Mekkelija. Kao i u surama 6, 21, i 51, slučaj o kojem se govori u 60. suri nalazimo da je specifikum te sure.

 

Premda Kur’an obično opisuje samo dio kazivanja iz jednog određenog vremena, dio dat na bilo kojem drugom mjestu obično ga već sadrži. Kazi- vanje o Ademu kazano u 2:30-39, npr., po sebi je potpuno, kao i kazivanje o Ibrahimu i Lutu u 11:69-83. Ali će jedan dio kazivanja biti kazan u jednoj suri što doprinosi ukupnoj temi te sure, a u slučaju da je riječ o nekoliko kazivanja, i ona će biti kombinirana u jednoj suri. Sure 18, 21 i 25 sadrže neke očigledne primjere.

 

Uprkos onome što je rečeno u vezi sa pripovijednom tehnikom Kur’ana, ne bi se trebalo pomisliti da ne postoji kontinuirano kazivanje u Kur’anu. Sura 12, ‘’Jusuf’’, predstavlja najduže neprekinuto kazivanje u Kur’anu. U objavljenoj studiji o ovoj suri11 pokušao sam da pokažem da ona ima je- dinstven nacrt i da je taj nacrt organiziran po analogiji retoričkog sredstva ‘’involucije i evolucije’’: prvi dio kazivanja formira seriju tenzija koje se rje- šavaju obrnutim redoslijedom u drugom dijelu.

 

 

 

Jedna od odlika kur’anskog stila jeste da on praktično ne poklanja pažnju dramskom dijalogu. Kratka studija kur’anskog dijaloga otkriva da njegov obično jednostavni tekst sadrži duboke uvide u djelovanje ljudskog uma i motiva ponad ljudskog ponašanja. Ibrahimovi dijalozi su posebno pogodni za jednu takvu studiju. Ovdje ćemo se ograničiti na nekoliko napomena u vezi sa dijalogom između Musaa i Faraona u 26:16. Ovo je jedan brz dijalog u kojem se karakter Musaa kontrastira sa karakterom Faraona. Lukavi Fara- on, u početku ofanzivan, ubrzo doživljava porazno povlačenje pred neumo-

 

 

11. V.: ''The Qur'anic Story of Joseph:Plot, Themes, and Characters, Muslim World, 76, 1986, 1-15.

ljivom samopouzdanošću Musaa; njegova ćud mijenja se iz podsmjehujuće obzirnosti i snishodljive satire i izrugivanja ka izrazu frustracije i indignacije. Interesentna odlika dijaloga je ta što Faraon neprestano mijenja svoje stano- vište, dok Musa stoji na poziciji koju iskazuje na početku i samo je pojačava slijedećim opaskama.

 

Dijalog započinje Musaovom obznanom da je on poslanik poslat od ‘’Gospodara svjetova’’ i zahtjevom da Faraon dopusti Izraelćanima da idu sa njime. Faraon prijazno podsjeća Musaa na odgoj koji je on primio u Fa- raonovoj palači i, također, podsjećajući Musaa da je kriv za ubistvo jednog Kopta, nedvosmileno mu prijeti (stavak 19). Musa odgovara da je njegovo ubistvo Kopta bio nesretan slučaj. Što se tiče odgoja u Faraonovoj palači, on to priznaje kao naklonost Faraona, ali mu izričito kaže da on zbog toga ne može podjarmljivati Izraelićane (stavak 19). Stiješnjen ovim oštrim od- govorom, Faraon čini drugi potez, pitajući Musaa u jasnom satiričkom tonu: “A ko je Gospodar svjetova?” (stavak 24). Musaov odgovor kratko ističe: “Gospodar nebesa i Zemlje’’. Faraon, koji tvrdi da je vrhovni gospodar, osje- ća udar ovoga odgovora. Istovremeno, osjeća da neki njegovi dvorjani mogu biti neumjesno impresionirani Musaovom odvažnošću i, u pokušaju da ismije Musaa, obraća se svojm dvorjanima: “Čujete li?” (stavak 25). Nauplašeno, Musa pojačava napad: “Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka”. Moć utiskivanja/ostavljanja tragova prisutna je u nasljednoj religiji Egipta, i Faraon, dok sada simulira samokontrolu, pokazuje vidljiv znak nestrplje- nja. Svojim dvorjanima sugerira da je Musa lud (stavak 27) nadajući se da nametne iznenadni kraj diskusije. Musa opušteno odgovara i dodaje: “Gospodar istoka i zapada’’. Ovo je posljednja slamka. Faraon prijeti da će zatvoriti Musaa (stavak 29): “Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz do- nio?” – pita Musa. Faraon mora da pristane, zbog svojih dvorjana koji mogu biti intrigirani Musaovom ponudom, a radilo bi se o nesmotrenost Faraona ako bi zanemario volju Dvora. Također, moglo bi mu se dogoditi da, ako Musa pokaže čudo, onda bi on (Faraon) bio u stanju da ga odbije kao jeftini trik. Po bilo koju cijenu, Faraon pristaje, vjerovatno, preko volje. Dok Musa izvodi svoje čudo, Faraon je zbunjen, ali se ubrzo povlači, zapažući da je Musa najbolji izobraženi vračar. Ali nešto se mora učiniti sa ovim vračarem da on ne izvede dobar program. Dvorjani savjetuju da se pozovu službeni vračari i da se oni takmiče sa Musaom. Nema potrebe za kazivanjem ostatka kazivanja, iz navedenih analiza dovoljno je jasno da kur’anski dijalog može biti zahvalno polje istražvanja.

 

 

Prmatrano iz teološke tačke gledišta, kur’anski karakteri pojavljuju se kao misaona utjelovljenja karakterističnih osobina više negoli osoba od krvi i mesa za koje vjerujem da su takva. Očigledni kandidati za istraživanje kur’anskih karakterizacija bili bi poslanici, posebno likovi poput Ibrahima i Musaa. Ovdje ću ograničiti svoja zapažanja na kur’ansku tehniku predstav- ljanja znamenitih karaktera u nekoliko crta – slika. Jedna takva slika nalazi se u 74:18-25.12 Kontekst pred nas postavlja tipično bogatog vođu Mekke koji je zabrinut zbog širenja Muhammedove poruke u ovom gradu. On je u opasnosti da izgubi svoje sljedbenike, osim ako uvjeri svoje sljedbenike da je Kur’an Muhammedov vlastiti govor lažno pripisan Bogu. Kako će on ostvariti svoj cilj? Našavši se u društvu svojih sljedbenika, koji se na njega ugledaju u odgovoru na Muhammedovu poruku, on započinje igru. Njegov um je, naravno, prirodan, ali on ne želi da ostavi utisak kako on odbija po- ruku bez da o njoj ozbiljno promisli. Tako on razmišlja o poruci i pokazuje se da donosi pažljivu procjenu (stavak 18). U usputno spomenutoj primjedbi (stavak 19-20), Kur’an sugerira da on vrši formalnu pripremu. Ali njegovi sljedbenici, koji nisu u stanju da prozriju njegovu igru, oduševljeni su pa- žljivim razmišljenjem koje je on posvetio cijelom pitanju. Potom, ozbiljan mislilac kao on, javlja se, da bi odmjerio ideju koja mu se upravo javila u njegovom umu. Ali ne, on o njoj mora još razmisliti, i tako mršti čelo, ne zaboravljajući da iskrivi izgled svoga lica (stavak 22). On samo što nije do- nio svoju presudu i njegovi sljedbenici zabrinuto iščekuju taj trenutak. Šta on čini? Pitanje brzog iskaza? To ne bi bilo razborito. On se polahko okreće uokolo, čini korak unazad, i daje svoju presudu: Kur’an nije Božanskog po- rijekla; on je najelokventniji diskurs koji, poput magije, ima opčaravajuće dejstvo na svoje slušatelje. Ovo je potpun portret i prikazuje samo nekoliko kratkih ajeta.

 

 

III

 

Ovaj kratki pregled izostavio je mnoge književne odlike Kur’ana, kao što su: simetrične strukture, elipsa, implicitne prijelazne veze, usputne ekstenzi- je, upotreba motiv-riječi, upotreba pasiva da se iskažu iznijansirana znače- nja, perifraze i zakletve. Međutim, nadam se da sam uspio u sugeriranju da je Kur’an širok kamenolom koji pobuđuje pažnju književnih znanstvenika.

 

 

 

 

12. Rasprava koja slijedi preuzeta je od Islahija (8:51-53).