Osmanski trend u bosanskom vilajetu: Rukopisi djela perzijske klasične književnosti

Književnost

Osmanski trend u bosanskom vilajetu: Rukopisi djela perzijske klasične književnosti

Divān-i Ḥāfiẓbr.1366 iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, ukrašen s pet minijatura, predstavlja jedan od najvrednijih rukopisa koji su do danas sačuvani u bosanskim bibliotekama. Iako je ovaj rukopis jedino djelo perzijske klasične poezije u Bosni i Hercegovini koje sadrži figurativne reprezentacije, autorica će ga koristiti kao dokaz da je do- maće stanovništvo ove bivše osmanske provincije bilo zainteresirano za perzijske rukopise, s i bez dekoracije.

Prvi dio članka bavi se ilustriranim perzijskim rukopisima u Osman- skom carstvu. Koncentrirajući se primarno na centar Carstva u 16. sto- ljeću, ukazuje na načine na koje su ilustrirani perzijski rukopisi dospjeli u Carstvo, ko su bili ljudi koji su ih čitali i sakupljali i zašto su to činili. Osim toga, članak analizira puteve kojima su osmanski sultani došli u posjed ovih rukopisa. Konačno, postavit će pitanje cirkulacije ilustri- ranih perzijskih rukopisa unutar Osmanskog carstva. U drugom dijelu članka fokus se pomjera iz centra na lokalni nivo: riječ je o Bosanskom vilajetu. Posvećen istraživanju fondova najpoznatijih privatnih i javnih biblioteka osmanske Bosne, naročito onih koje su sadržavale rukopise djela perzijske klasične književnosti, ovaj dio se fokusira na podatke koje pružaju pečati, kolofoni i dodatne inskripcije u samim rukopisima.

Ključne riječi: rukopisi, perzijska klasična književnost, privatne i jav- ne biblioteke, Osmansko carstvo, Bosanski vilajet

Rukopisi pisani na perzijskom jeziku, naročito oni ilumirani i ilustrirani (musavverimüzehheb1), zauzimali su specifično mjesto među rukopisima, koji su kružili Osmanskim carstvom između 16. i 19. stoljeća. Njihov broj, kao i broj komentara na perzijska djela,2 sačuvanih u bibliotekama, mu- zejima i arhivima diljem teritorije, koja je nekad pripadala Osmanlijama, sugerira da je znanje perzijskog, uključujući i pisanje na tom jeziku, bilo široko rasprostranjeno među obrazovanim slojem društva, ne samo u cen- tru Carstva, nego i u njegovim provincijama. Perzijski jezik je bio sastavni dio nastavnog programa u medresama; bio je jezik dvora a često i neopho- dan za državne službenike.3 Pa ipak, pripadnici osmanske obrazovane elite su ga prevashodno smatrali jezikom književnosti i misticizma. Osmanski pisci su mahom poznavali i cijenili perzijsku književnost, a naročito per- zijske klasične pjesnike4 Hakīm Abdul-Ķāsim Firdūsī Tūsīja (931-1020), poznatog kao Firdūsī; Cemāluddīn Abū Muḥammad Ilyas bin Yūsuf bin Mu‘ayyad Niẓamuddīna (1141-1202), poznatog kao Niẓamī, Abū ‘Abdullah Musarrifuddīn bin Muṣliḥuddīn Sa‘dī Shīrāzīja (1184-1283 ili 1291), pozna- tog kao Sa‘dī, Muḥammad bin Ťbrāhīm an–Nishabūrīja (1119-1193), po- znatog pod pseudonimom Fāriduddīn ‘Aṭṭār,Shamsuddīn Muḥammad Ḥāfiẓ Shīrāzīja (1325-1389) , poznatog kao Ḥāfiẓ i Nūruddīn ‘Abdurraḥmān bin Aḥmet Cāmīja (1414-1492), poznatog kao Cāmī, čija su im djela, koja se inače ubrajaju u najčešće ilustrirane perzijske rukopise, služila kao primjer za sopstvenu stvaralačku djelatnost.5 Sultani i članovi njihovih porodica, vojni, sudski i administrativni službenici, naučnici, pisci i drugi obrazovani pojedinci u centru ali i u provincijama Carstva bili su strastveni kolekcionari perzijskih rukopisa.6

U ovom radu sam, budući da je riječ o Bosni za vrijeme osmanske vladavine, koristi- la transliteracioni sistem osmansko-turskog jezika prema tabelama American Library Association – Library of Congressa (ALA–LC), vidi: http://www.loc.gov/catdir/cpso/roman. html. On je primijenjen na sva lična imena, kao i imena književnih djela, koja ne potiču iz Bosne i Hercegovine.
Francis Richard, Lecteurs ottomans de manuscripts persans du XVI e au XVIIIe siècle, REMMM 87 -88 (1999): str. 79–83, ovdje str. 81. Prema ovom autoru, među sačuvanim rukopisima nisu samo originalna perzijska djela, nego i komentari na perzijska djela na arapskom i osmansko-turskom jeziku.
Ibid., str. 80-81.
Hronološka definicijaklasične poezijepreuzeta: E.Yarshatera, Some Common Charac- teristics of Persian Poetry and Art, Studia Islamica 16 (1962): str. 61-71, ovdje str. 62. Prema njegovoj definiciji, perzijski klasični pjesnici su oni koji su živjeli između 10. i 15. stoljeća.
F. Richard, Lecteurs ottomans de manuscripts persans du XVI e au XVIIIe siècle, str. 80-81.
Lale Uluç, Ottoman book Collectors and Illustrated Sixteenth Century Shiraz Manus- cripts, REMMM 87-88 (1999): str. 85-107, ovdje str. 85 i Lale Uluç, Selling to the Court:

Jedan takav rukopis,Divān-i Ḥāfiẓ, izrađen u 16. stoljeću i ukrašen sa pet minijatura, nalazi se i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci7 u Sarajevu.8 Od otprilike 14.500 orijentalnih rukopisa, koliko se ukupno nalazilo9 u GHB bi- blioteci, Orijentalnom institutu i Bošnjačkom institutu u Sarajevu, a koji su bili osnovni izvori ovog istraživanja, ovaj divan je jedini primjerak perzijskog rukopisa, koji sadrži figurativne ilustracije.10 Ta činjenica navodi na pomi- sao da zbirke takvih skupocjenih perzijskih rukopisa u Bosanskom vilajetu nisu bile uobičajene, što i nije začuđujuće uzimajući u obzir da su pojedinci u ovoj osmanskoj provinciji, u usporedbi sa centrom Carstva, rjeđe bili u mogućnosti da priušte sebi takav luksuz kao što je posjedovanje predmeta, čija je prvobitna i osnovna svrha bila produhovljenje uživanjem u njihovoj ljepoti. Pa ipak, samo postojanje ovogDivān-i Ḥāfiẓasvjedoči o tome da su ilustrirani perzijski klasici našli svoj put do Bosanskog vilajeta. Pri tome se neminovno postavljaju sljedeća pitanja: Da li su postojale i druge zbirke sa takvim ili sličnim rukopisima? Ko su bili pojedinci, koji su ih čitali i saku- pljali, zašto su to činili? Gdje su ovi rukopisi nastali i kako su dospjeli do Bosne? Da li je perzijskim klasicima uopće pridavana tolika važnost kao što je to bio slučaj u centru Carstva? U potrazi za odgovorom na bar neka od ovih pitanja, čini se nezaobilaznim osvrnuti se na historiju dekoriranih, na- ročito ilustriranih perzijskih rukopisa u Osmanskom carstvu u vrijeme kada njihovo sakupljanje postaje popularno - u 16. stoljeću.

i

Imajući u vidu da brojni ilustrirani rukopisi ne sadrže nikakve ili nečit- ljive inskripcije, često je teško sa sigurnošću utvrditi mjesto njihovog pori- jekla. U nekim slučajevima je proces nastanka jednog rukopisa trajala i po stotinu godina, tako da je naprosto nemoguće identificirati sve umjetnike koji su sudjelovali u tom procesu. Dešavalo se i da su pojedine stranice i

Late Sixteenth-Century manuscripts Production in Shiraz, Muqarnas, Vol. 17 (2000): str. 73-96, ovdje str. 93, fn. 45.

U daljem tekstu GHB biblioteka.
Ovaj rukopis je zaveden pod brojem 1366. U ovom članku se koristi kao primjer djela perzijske klasične književnosti sačuvanog na našim prostorima. Analiza samog rukopisa iz historijsko-umjetničke perspektive je predmet jednog drugog članka.
Ovdje se govori u prošlom vremenu jer je 5263 rukopisa, koji su se čuvali u Orijental- nom institutu u Sarajevu, izgorjelo tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Ruko- pisi su srećom katalogizirani prije rata, vidi bibliografiju.
Nije isključeno da se neki rukopisi sa figurativnim ilustracijama čuvaju u privatnim, pa čak i javnim kolekcijama u Bosni i Hercegovini, kojima u vrijeme istraživanja autorica nije imala pristup.

korice rukopisa bivale odstranjene ili izmijenjene, tako da je isti ostao lišen pečata ili kolofona, koje je izvorno posjedovao. Pa ipak, sa sigurnošću se može reći da ilustrirani rukopisi perzijske klasične književnosti, koji su do- spjeli do Osmanskog carstva, uz rijetke izuzetke, nisu nastajali u skriptoriju osmanskog sultana, gdje su se izrađivali skupocjeni osmanski rukopisi, koji se stilski vidno razlikuju od perzijskih.11 Većina njih poticala je iz Širaza, gdje su u drugoj polovini 16. stoljeća postojale slikarske radionice, koje su proizvodile rukopise na komercijalnoj osnovi.12 Ti rukopisi imaju sve uobi- čajene karakteristike skupocjenih rukopisa izrađenih u safavidskom periodu, no ono što ih čini posebnima je visok nivo kvaliteta: izrađeni od dragocjenih vrsta papira, velikog formata, sa dvostraničnim frontispisima i brojnim mi- nijaturama veličine cijele stranice, kao i dodatnom marginalnom floralnom i animalnom dekoracijom, te uvezani u lakirane korice slijedili su primjerkraljevskihrukopisa nastalih u dvorskim kitabhanama, namijenjenih šahu i članovima njegove porodice u vrijeme vladavine šaha Tahmaspa (1524-76).13 Pa ipak, njihove dublure su, nasuprot onima izkraljevskihrukopisa, izradene od kože, a nedostaje im i izvjesna precioznost, što omogućava da ih razliku- jemo jedne od drugih.14 Činjenica da je određeni broj njih čuvan u sultanskoj riznici15 govori da su sami sultani i članovi njihovih porodica16 posjedovali

L. Uluç, Ottoman Book Collectors and Illustrated Sixteenth Century Shiraz Manus- cripts, str. 101. Inače, ni samo postojanje slikarske radionice na dvoru u Istanbulu nije dokazano. Prema člankuA Note on the Location of the Royal Ottoman Painting Ateliersod Alan W. Fishera and Carol Garrett Fisher (Muqarnas, Vol. 3 (1985): str. 118-120, ovdje str. 118), postoje činjenice koje sugeriraju da ova radionica nije ni postojala. Autori članka pretpostavljaju da su rukopisi ili njihovi dijelovi izrađivani u gradskim radionica- ma a potom sakupljani i uvezivani na dvoru.
Ibid.
Lale Uluç, A Persian Epic, Perhaps for the Ottoman Sultan, Metropolitan Museum Journal, Vol. 27 (1994): str. 57-69., te Lale Uluç, Selling to the Court: Late Sixteenth- Century manuscripts Production in Shiraz, str. 73 i 91, fn. 4. Rukopisi izrađeni u vrijeme vladavine šaha Tahmaspa (1524-76) bili su slavni zbog njihovog nevjerovatnog kvaliteta i ljepote a širaski umjetnici su ih podražavali da bi im povećali vrijednost. Izrazkraljevski(royal) preuzet je iz potonjeg članka, koji definira rukopise kaokraljevskeukoliko nose pečat sa imenom vladara, naspramdvorskih(courtly) rukopisa, koji ne sadrže dokaze o vlasniku ali se se po svom stilu mogu pripisati safavidskoj dvorskoj radionici.
L. Uluç, Selling to the Court: Late Sixteenth-Century manuscripts Production in Shi- raz, str. 77-78 i 90. Osim toga, nedostatak kolofona sa imenom mecene u ovim rukopisima potkrjepljuje tezu da su izrađeni u komercijalne svrhe.
Filiz Çagman and Zeren Tanındı, Remarks on Some Manuscripts from the Topkapı Palace Treasury in the Context of Ottoman–Safavid Relations, Muqarnas, Vol. 13 (1996): str. 132–148, ovdje str. 132. Članak ne navodi tačan broj sačuvanih rukopisa ali se tvrdi da veliki dio njih potiče iz kolekcije biblioteke muzeja Topkapı Palate. Dalje, autori tvrde da određeni broj rukopisa, koji se danas čuvaju u Istanbulskoj Univerzitetskoj biblioteci i nekim drugim institucijama također potiče iz biblioteke muzeja Topkapı Palate.
Takav primjer je Niẓamījeva Ḥamsa, koja je pripadala Şah Sultan, kćerci Selima I.

čitave zbirke ilustriranih perzijskih rukopisa. Pored toga, takvi rukopisi su, kao što je već spomenuto, pripadali i članovima osmanske elite.

Neke od privatnih biblioteka državnih službenika su bile prilično obimne: za velikog vezira i zeta Süleymana Veličanstvenog, Rüstem-pašu (umro 1561.) se kaže da je posjedovao biblioteku sa 5000 rukopisa; biblioteka Müeyyed- zāde ٔAbdurraḥmān-efendije iz Amasye (umro 1516.), pripadnika osmanske uleme, procjenjuje se na 7000 svezaka.17 Damad Ťbrāhīm-paša, veliki vezir i zet Aḥmeta III, posjedovao je oko 900 rukopisa, od kojih je znatan postotak bio perzijski; među njima je bilo i ilustriranih rukopisa.18 Slično je bilo i u slučaju Mehmet-paše, Bejler-bega Rumelije isultanskog prijateljaMurata III: od 33 rukopisa koji su mu oduzeti i stavljeni u sultansku riznicu je ot- prilike trećina njih bila na perzijskom jeziku, a od te trećine dvije trećine opisane su kao ilumirane i ilustrirane.19

Budući da su i na dvoru smatrani veoma skupocjenim, brojni perzijski rukopisi su završili u sultanskoj riznici. biblioteka muzeja Topkapı Palate, na primjer, posjeduje zbirku sa više od 200 ilustriranih primjeraka a najveći dio njih su prijepisi perzijskih klasika. Inskripcije polovine njih svjedoče o tome da su, prije no što su dospjeli u riznicu, bili u privatnome posjedu.20 Imajući u vidu da rukopisi, koji su se nekada nalazili na inventarnim listama riznice, danas pripadaju raznim bibliotekama21, broj onih koji su bili u sultanskom posjedu mora biti i znatno veći.

Načini na koji je osmanski dvor došao u posjed takvih rukopisa su bili različiti. Neki od njih su dospjeli u sultansku riznicu kao darovi, o čemu svje- doči nekolicina historijskih djela i minijatura u samim rukopisima. Budući da su darovi ionako bili sastavni dio procedure članova osmanske elite, koji su se trudili da održe međusobne privatne i političke veze, oni su bili oba- vezni da uručuju darove sultanu pri različitim prilikama (bajram, sunećenje sultanovih sinova i sl.). Pri tome su dekorirani perzijski rukopisi spadali u grupu predmeta, koji su smatrani dovoljno skupocjenim da bi se poklonili sultanu. Osim toga, ilustrirani rukopisi bivali su često i predmet safavidskih diplomatskih poklona osmanskom sultanu ili njegovim generalima, provin-

L.Uluç, Selling to the Court: Late Sixteenth-Century manuscripts Production in Shi- raz, str. 87.
L.Uluç, Ottoman book Collectors and Illustrated Sixteenth Century Shiraz Manus- cripts, str. 89.
Ibid., str. 90. Broj i vrsta rukopisa su vidljivi iz konfiskacionih spiskova.
Ibid., str. 85.
Vidi fn. 16.

cijalnim guvernerima i raznim službenicima.22 Postoje pisani, pa čak i vizu- alni izvori u obliku minijatura, koji svjedoče o poklanjanju rukopisa osman- skom sultanu. Takav primjer jeHronikaSeyyida Luqmāna, koja spominje da je Toqmaq Khān, safavidski ambasador u Istanbulu, poklonio sultanu FirdūsījevuŞahnāmuviše od šezdeset divana različitih pjesnika. Ťbrāhīm ÇavuşevaKitab-i Gancina-i Fath-i Ganca, opet, sadrži spisak darova, koje su Safavidi poslali osmanskom sultanu, a među njima i knjige. Povrh svega, jedna minijatura LuqmānoveŞahinşahnāmeprikazuje spomentog Toqmaq Khāna kako predaje darove sultanu 1576. godine, između ostalog i rukopise. Slično tome, jedna druga prikazuje Ťbrāhīm Khāna, drugog safavidskog am- basadora u Osmanskom carstvu, kako sultanu pruža dar u obliku rukopisa 1582. godine.23

Zatim, pored historijskih djela, te inskripcija i minijatura u samim ru- kopisima, najviše podataka o njima nam pružaju dvorski dokumenti poputhesap defterleri(knjige računa),mukhallefat kayıtları(popisi konfiskacija) ihediye defterleri(knjige darova), kao i posebni spiskovi rukopisa sa naslo- vima individualnih djela, koji omogućavaju uvid u njihovu količinu, žanr i porijeklo.24 Mukhallefat kayıtları,koji sadrže detaljne spiskove konfiscirane imovine, svjedoče o veoma zanimljivoj naklonosti države prema skupocje- nim rukopisima. Prema ondašnjem zakonu se vojnim i administrativnim službenicima, koji su se kao državni uposlenici na ilegalan način domogli bogatstva, još za života oduzimala imovina. Konfiskacija imovine državnih službenika nakon njihove smrti je, smatrajući se sultanovim vlasništvom, također bila uobičajena. Spominju se čak i konfiskacije pod „misterioznim okolnostima“, pri čemu su djela privatnih biblioteka proglašavanalažnima, zbog čega vlasnicima nije bilo dozvoljeno da ih uvakufe; umjesto toga, pri- svajala bi ih država.25 Ova činjenica podržava pretpostavku da su sultani, pored pripadnika osmanske obrazovane elite, bili zainteresirani za kolekcije perzijskih rukopisa. Podatak da, iako je postojao običaj da se konfiscirana imovina koristi za potrebe džihada26, skupocjeni rukopisi nisu prodavani da

22L.Uluç, Ottoman book Collectors and Illustrated Sixteenth Century Shiraz Manus- cripts, str. 96.

23Ibid., str. 91-93.

24Ibid., str. 87.

L.Uluç, Ottoman book Collectors and Illustrated Sixteenth Century Shiraz Manus- cripts, str. 88-89. Po autoru, procedura konfiskacije nalagala je sultanovim službenicima da izaberu vrijedne predmete i donesu ih u palatu. Ovi predmeti su bili označeni slovom

„mim“ (osm. mühim - „bitan“), na osnovu čega se može zaključiti koji predmeti su bili smatrani skupocjenima, te zbog toga poželjnima u slučaju konfiskacije. Ostatak imovine ostavljan je porodici ili prodavan.

26Ibid., str. 88.

bi bili usmjereni u fond za džihad, nego čuvani u riznici, što znači da konfi- skacija rukopisa nije bila puka pohlepa, i da ih kolekcionari, uključujući sul- tane, nisu sakupljali samo zbog njihove tržišne vrijednosti ili zato što su bili podobni kao pokloni; ilustrirani perzijski rukopisi su dospijevali u osmanske biblioteke i zbog njihovog spiritualnog značaja, i na kraju krajeva, zbog nji- hove izvanredne, teško izrecive ljepote.

Dakle, skupocjeni perzijski rukopisi, posebno djela perzijske klasične knji- ževnosti, kružili su Osmanskim carstvom, čak i nakon što je njihova proi- zvodnja u Perziji počela opadati u prvoj polovini 17. stoljeća.27 FirdūsījevaŞahnāma, NiẓamījevaḤamsa,Divān-i Ḥāfiẓ, te djela Sa‘dīja, Cāmīja i ‘Aṭṭāra su najbrojniji među njima.28 Kupljeni ili poklonjeni vladaru, članovi- ma njegove porodice i državnim službenicima, postajali su sastavni dio pri- vatnih zbirki, da bi kasnije ponovno bili poklanjani, uvakufljeni ili prodavani na slobodnom tržištu. Istanbul je bio bitan centar tržišta knjigama, gdje su sultanovi uposlenici ali i drugi pojedinci kupovali rukopise. Čak su i stranci mogli doći u posjed skupocjenih perzijskih rukopisa, među kojima su amba- sadori francuskog kralja.29 Određen broj ovih rukopisa dospio je u sultansku riznicu, nekad i putem konfiskacije privatne imovine. Drugi dio je uvakufljen u biblioteke raznih medresa i drugih religijsko-obrazovnih ustanova, dok se treći dio njih pak selio zajedno sa vlasnicima, koje je služba vodila u razne krajeve Carstva. To objašnjava, između ostalog, zašto skupocjene perzijske rukopise nalazimo u mnogim bibliotekama diljem teritorija, koji je nekad pripadao Osmanskom carstvu.

u

Kao što je već spomenuto, ni Bosna i Hercegovina ne predstavlja izuze- tak.Divān-i Ḥāfiẓbr. 1366 iz GHB biblioteke je, doduše, jedini za sada po- znati ilustrirani primjerak; međutim, proučavanje fondova privatnih i javnih biblioteka30, koje potiču iz osmanskih vremena, dokazuje da rukopisi djela

Ibid., str. 102-105. Prema Uluç, porast proizvodnje širaskih ilustriranih rukopisa po- činje s bitkom Osmanlija i Safavida kod Çaldirana 1514. godine i doseže svoj vrhunac za vrijeme aktivnih sukoba ove dvije države u periodima između 1534. i 1555., te 1578. i 1590.godine. Zanimljivo je da, po autoru, nijedan ilustrirani širaski rukopis u istanbul- skim bibliotekama nije datiran nakon 1602. godine.
Ibid., str. 85-107. Autorica je došla do ovog zaključka proučavajući već objavljen ma- terijal o ovoj temi i na osnovu sopstvenog istraživanja u Arhivu muzeja Topkapı Palate.
F. Richard, Lecteurs ottomans de manuscripts persans du XVI e au XVIII e siècle, str. 80.
Pojam javna biblioteka se odnosi na biblioteku koja nije pripadala privatnoj imovini, za razliku od privatne biblioteke. Vidi Nadia Al-Bagdadi. From Heaven to Dust: Meta-

klasične perzijske književnosti bez ilustracija31 nisu predstavljali rijetkost. Perzijski jezik je bio, kao i u drugim dijelovima Osmanskog carstva, uvr- šten u nastavni program mnogih medresa u Bosni i Hercegovini: Atmejdan (Misrina) medresa u Sarajevu i Elči Ibrahim-pašina u Travniku,32 samo su neke od njih.33 Činjenica da je i u Bosanskom vilajetu sultan imenovao pri- padnike administrativne elite i da su morali proći kroz manje-više sličan način obrazovanja da bi postali državni službenici, govori u prilog tome da su oni morali poznavati perzijski jezik. Pored toga, sufijske tekije, naročito one Mevlevijskog reda, bile su centri širenja znanja perzijskog jezika i knji- ževnosti.34 Da li to znači da je, i pored znatno slabijeg materijalnog stanja, i u Bosanskom vilajetu postojala klijentela za ovu vrstutrenda, koja se javlja u Osmanskom carstvu od 16.stoljeća?

Kao i u centru Carstva, i u Bosni su pripadnici vojne i administrativne elite bili vlasnici privatnih biblioteka. Hadži Mehmet-paša Kukavicina (vezir do 1759.) i ‘