Važan korak ka gramatici perzijskog jezika za strance

Važan korak ka gramatici perzijskog jezika za strance

Dastūr-e zabān-e fārsī, Sāzmān-e motāle‘e wa tadwīn-e kotob-e ‘olūm-e ensānī-ye dānešgāhhā (Samt)/Markaz-e tahqīq wa touse‘e-ye ‘olūm-e ensānī, Tehrān, 1390. (2011.)

Tradicija pisanja gramatika među Irancima duga je skoro trinaest stolje- ća, a zanimljiva je toliko da bi se mogla prepričavati u obliku pripovijesti. Iako je najpoznatiji autor jedne arapske gramatike Iranac Sībaweih, svoje čuveno djelo jednostavnoga naslovaal-Kitābnapisao još u 8. stoljeću, na pojavu prve prave gramatike perzijskog jezika čekalo se sve do 19. stoljeća. Sve dotad, Iranci su uglavnom gramatički opis provodili na arapskom jezi- ku,  zbog posebnog mjesta i položaja koji arapski jezik uživa u orijentalno

- islamskoj kulturi općenito, a, moglo bi se kazati, među Irancima posebno. Kao što je u Evropi stoljećima latinski smatran jedinim jezikom dostojnim obuhvatnoga gramatičkog opisa, tako je arapski jezik među muslimanima, kao jezik Knjige, uvijek bio izazov svima koji su se htjeli dokazati u jeziko- slovlju, bez obzira na to jesu li Arapi ili pripadaju drugim narodima. Sto- ga su mnogi govornici drugih jezika stoljećima zanemarivali svoje maternje jezike, dok su se istovremeno bavili arapskim. Iranskim autorima pripada izuzetno mjesto u razvoju arapske gramatike, ali, u isto vrijeme, gramatički opis njihovog maternjega jezika je skoro u potpunosti izostao u klasičnom periodu, kada su nastala najznačajnija djela iz arapske gramatike. Postoje samo neki fragmentarni osvrti na gramatičke osobenosti perzijskog jezika, ponajviše za potrebe onih koji su se bavili poezijom na tom jeziku, ali ne iz stvarne potrebe da se opiše perzijski jezik. Najpoznatija među takvim djeli-

ma jeste knjiga pod naslovomal-Mu‘ğam fī ma‘āyīr aš‘ār al-‘Ağam(Rječnik o normama poezije Iranaca) autora Šamsa Qeisa iz 13. stoljeća.

Posebno je zanimljivo uporediti razvoj gramatike u klasičnom periodu i druge jezikoslovne discipline koja se uporedo s njom razvijala, a to je leksi- kografija. Gramatika i leksikografija bile su dvije najznačajnije jezikoslovne discipline, ali i discipline koje su se razvijale odvojeno jedna od druge. Tako je bila česta pojava da je neki autor bio vrhunski stručnjak u jednoj, a da nije dao nikakav doprinos u drugoj oblasti, iako su se mnogi leksikografi bavili gramatikom i mnogi gramatičari leksikografijom. Najzanimljivije u odnosu između ove dvije discipline dolazi kad se pogledaju iz perspektive perzijskog jezika. Naime, dok se na prvu cjelovitu gramatiku perzijskog jezika čeka više od jednog milenija, rječnici perzijskog jezika u velikom broju nastaju već od

9. stoljeća. Osim što je njihov broj veliki, ti rječnici su veoma raznovrsni i s različitim pristupima i metodama izrade i sakupljanja leksičke građe. Tako je u klasičnom periodu leksikografija bila prava nacionalna jezikoslovna dis- ciplina među Irancima, dok je gramatika još dugo ostala takozvana „arapska znanost“. Kuriozitet predstavlja i to da je prva perzijska gramatika nastala u Istanbulu. Samo djelo nosi naslovDastur-e soxan(Gramatika govora), autor mu je Mīrzā Habīb Esfahānī, a prvi put štampano je 1289. godine po Hidžri. To je bilo i prvi put da je za gramatičko djelo upotrijebljen perzijski nazivdastūrumjesto prethodno korištenog arapskog terminaqawā‘ed.Tako su se Iranci ponajviše proslavili na gramatičkom opisu jednog drugoga jezi- ka, a prva gramatika perzijskog pojavila se izvan granica njegovog govornog područja.

Za razliku od ranijih perioda, u 20. stoljeću nastaju desetine gramatika perzijskog jezika. Neke od njih – posebno one s početka stoljeća – bile su još uvijek pod evidentnim utjecajem gramatičkog opisa arapskog jezika, ali kako je vrijeme prolazilo, počele su nastajati i gramatike koje su se sve više oslobađale tog utjecaja. Može se reći da je danas gramatika perzijskog jezika, ponajprije zahvaljujući snažnom razvoju lingvistike i svijesti autora gramatičkih djela o značaju ove discipline za perzijski jezik, postala sasvim neovisna i potpuno izrasla lingvistička disciplina. To najbolje potvrđuje po- stojanje izvornih perzijskih termina za većinu gramatičkih kategorija. Mnogi od tih termina zamijenili su one prethodno preuzete iz arapskog jezika, ali je i znatan broj termina uveden po uzoru na gramatički opis nekih drugih jezika i u skladu s dostignućima nauke o jeziku.

Na osnovu kazanog, može se pretpostaviti da nije baš jednostavno uhva- titi se u koštac i napisati gramatiku perzijskog jezika. Uprkos postojanju re- lativno velikog broja gramatika, treba potcrtati da nije postojala jedna koja bi bila namijenjena prvobitno strancima koji uče perzijski jezik. Potreba za takvom gramatikom nedvojbeno postoji, jer perzijski jezik, s preko stotinu miliona nativnih govornika i golemom pisanom baštinom na njemu, danas

u svijetu ima ogroman značaj. Možda nimalo manji poticaj za učenje per- zijskog jezika od baštine na njemu ne predstavlja ni interes za savremenim društvima koja komuniciraju na tom jeziku, kao i aktualna politička i eko- nomska situacija u svijetu. S tim u vezi,Gramatika perzijskog jezikaautora

A. Wafāyīya jeste tekst koji u određenoj mjeri odgovara na potrebe onih koji uče perzijski jezik. Posrijedi je veoma kratko djelo, od svega 126 stranica, aGramatikase sastoji od uvoda i sedam poglavlja, te popisa najviše korištene literature na samom kraju. Namjera knjige jeste kratkim i jasnim objašnje- njima, te korištenjem veoma jednostavnih primjera, dati doprinos u učenju perzijskog jezika (str. 3). Na samome početku autor navodi kako je tekst nastao iz višegodišnjeg iskustva podučavanja gramatike, kako sa studentima u Iranu, tako i s mnogima kojima je perzijski strani jezik. Na osnovu toga, ali najprije zbog karaktera knjige i pristupa gramatičkom opisu, ovu gramatiku okarakterizirat ćemo kao edukativnu, bez obzira na to što je tako ne naziva sam autor.

Poglavlja u ovoj knjizi nisu striktno podijeljena u skladu s nivoima lingvi- stičke analize, što je razlikuje od većine drugih gramatika perzijskog jezika, ali njen edukativni karakter u potpunosti opravdava takav pristup. U Uvodu (str. 5-10) autor kratko objašnjava razliku između pisanog i govornog jezi- ka, daje kratak pregled triju etapa u historijskom razvoju perzijskog jezika, ukazuje na značaj perzijskog jezika, daje definiciju gramatike, te, napokon, tabelarni prikaz glasova perzijskog jezika, zajedno s njihovom latiničnom transkripcijom. Saznanja, iako veoma koncizna, mogu biti od koristi stranci- ma s prosječnim predznanjem perzijskog jezika.

Prvo poglavlje (11-26) odnosi se na osnovnejedinice i nivoe lingvističke analize(wāhedhā-ye zabān), u kojem su – ponovo veoma kratko i uprošteno – definirani osnovni pojmovi, od fonema, preko morfema, leksema i sintagme, do rečenice. Definiciju svakog od ovih termina prate adekvatni primjeri, a za neke od njih navedena je i dalja klasifikacija. U dijelu koji se odnosi na re- čenicu objašnjena je razlika između prostih i složenih rečenica, definirani su osnovni rečenični dijelovi, a potom je dat kratak osvrt na slaganje subjekta i predikata u perzijskom jeziku. Budući da slaganje subjekta i predikata u perzijskom funkcionira na drukčijim principima, barem u odnosu na većinu indo-evropskih jezika, razmatranje tog problema na samom početku knjige pokazuje kako je autor prepoznao potrebu da se nešto opširnije objasni ono što bi strancima trebalo objasniti.

Predmet drugog poglavlja (27-52) jesteglagolska sintagma(gorūh-e fe‘lī). U ovom poglavlju navedene su i kratko opisane osnovne kategorije koje se odnose na glagol, kao što su glagolsko vrijeme, način, struktura i upotreba glagola u rečenici. Treba dodati da nije zanemarena pozicija glagola u re- čenici i njegov odnos s riječima koje su s njim povezane. U ovom poglavlju, autoru bi se možda mogla uputiti jedna kritika, koja se odnosi na redoslijed

potpoglavlja. Naime, prvo su opisana sva glagolska vremena i način njihove tvorbe, potom je objašnjena razlika između prijelaznih i neprijelaznih gla- gola, zatim kratko objašnjena tvorba aktiva i pasiva i razlika među njima, potom glagolski način, a tek poslije svega toga autor objašnjava strukturu glagola u perzijskom jeziku. Svojevrsnu metodološku zbrku još više naglaša- va to što se raščlanjivanjem glagola na osnovu i afikse autor bavi na samom kraju poglavlja. Ako se prisjetimo da je posrijedi gramatika edukativnoga karaktera, bilo bi mnogo bolje da je struktura glagola objašnjena na samome početku, a da je sve ostalo slijedilo iza toga.

Da je to samo previd autora pokazuje činjenica da ista metodološka ne- konzistentnost nije ponovljena u najdužem, trećem poglavlju (53-94), koje se baviimeničkom sintagmom(gorūh-e esmī). U tom je poglavlju autor prvo obradioimenice(esm), zatimpridjeve(sefat), pa se potom bavio imeničkom sintagmom. Dva podnaslova u ovom poglavlju zaslužuju posebnu pažnju i pohvalu, ako se posmatraju iz perspektive onih koji uče perzijski kao strani jezik. Prvi se odnosi na pokazatelje koji pomažu pri prepoznavanju imenice od drugih vrsta riječi u perzijskom jeziku, a drugo su razlike između imenič- kih sintagmi, sačinjenih iz dvije imenice (tarkīb-e ezāfī) i takozvanih „atri- butivnih sintagmi“ (tarkīb-e wasfī). Postoji određeni broj riječi u perzijskom jeziku koje – u ovisnosti od pozicije unutar imeničke sintagme – mogu biti posmatrane kao imenice i kao pridjevi istovremeno. Shodno tome, nisu ri- jetke situacije u kojima nije lahko prepoznati jednu vrstu imeničke sintagme od druge. Studenti koji su nativni govornici perzijskog jezika u tome ne vide poseban problem, ali iz iskustva rada sa stranim studentima perzijskog jezi- ka mogu potvrditi da je to od izuzetnog značaja za njih. Time što je ponudio dva jednostavna načina za prepoznavanje jedne imeničke sintagme od druge, Wafāyī je prije pomogao onima koji uče perzijski kao strani jezik nego što je opisao neku gramatičku karakteristiku perzijskog jezika.

Ako bih se morao opredijeliti za najbolji i najkorisniji dio ove knjige,

onda bih rekao da je to upravo kratko potpoglavlje o načinima prepoznava- nja ove dvije vrste imeničke sintagme.

Nešto manje prostora ostavljeno je za naredna četiri poglavlja ozamjeni- cama(zamīr) (95-104),prilozima(qeid) (105-116),partikulama(harf) (117- 122) i konačnoafiksima(wandhā) (123-125). U tim poglavljima najkraće su dati osnovni termini vezani za te vrste riječi i dijelove riječi, te još kraće opi- sane neke njihove sintaktičke funkcije, što u potpunosti zadovoljava osnovne principe gramatičkoga opisa. Jedino bi možda bilo bolje da su afiksi opisa- ni na samom početku, unutar poglavlja koje razmatra morfeme i lekseme, umjesto što su izdvojeni u posebno poglavlje i ostavljeni za sam kraj knjige. Vrijedi dodati i to da je svako poglavlje knjige, a unutar pojedinih poglavlja i neka potpoglavlja, popraćeno jednostavnim vježbama, što dodatno potvr- đuje edukativni karakterGramatike perzijskog jezikaA. Wafāyīja.