Historijski proces utjecaja iranske kulture na narode Bosne i Hercegovine

 

Historijski proces utjecaja iranske kulture

na narode Bosne i Hercegovine

 

 

Od davnina, još od desetog stoljeća prije nove ere, široka prostranstva Balkana (između ostalog i Bosne i Hercegovine) nastanjivao je narod koji je bio spoj indo-europskih naroda i arijevaca koji su se nazivali Iliri.

Danas ne raspolažemo s dovoljno informacija o tom narodu, iako su na ovim prostranstvima predstavljali osnovno stanovništvo sve do V stoljeća nove ere. U historijskim analima mogu se naći informacije u kojima se oni opisuju kao narod koji je živio raštrkanim načinom života pretežno u plemenskim formacijama, a njihova najratobornija plemena naseljavala su područja današnje Bosne i Hercegovine.

Od 800. godine prije nove ere pa kasnije dolazi novi talas indo-iranskog naroda po imenu Kimerijci koji su naseljavali sjeverni Kafkaz ali su usljed sukoba sa narodima Saka bili prisiljeni pomjeriti se prema zapadu i nastaniti se u centralnoj Europi i Balkanu. Oni su još od tog vremena bili u sukobu sa iranskim ahamenisjkim kraljevima. U doba kada su bili na vrhuncu svoje moći Ahamenidski kraljevi su proširili krug svoga uticaja do granica Balkana.[1] U vrijeme kralja Darijuša, Iran je u ovoj oblasti igrao značajnu ulogu.[2] Povjesni svjedoci ukazuju da je iranska država zarad odbijanja opasnosti i ometanja napadačkih plemena katkada napredovala do rimskih polja.

Kontakti iranaca sa stanovnicima Balkana pored toga što su imali političku i vojnu dimenziju, također su se odlikovali bogatom i postojanom kulturnom dimenzijom. Dugo vremena je iranska kultura djelovala na ljude ovog teritorija. Ova činjenica u spomenutim vremenima bila je najočiglednija u religiji i vjerovanju ljudi na Balkanu. Mitraizam je u Italiju prodro dva stoljeća prije Isaa, i bio je zvanična religija aristokracije i militera Rima. Mitraizam se također proširio i na Balkanu, na način da danas postoji veliki broj tragova mitraizma na ovim prostranstvima.[3] U okolini Beča i Mađarskoj pronađeni su mitraistički oltari.[4] Tragovi koji su otkriveni u Bosni i Hercegovini pokazatelj su širokog prisustva iranskog mitraizma u ovoj zemlji u tom vremenu. Njihovi centri otkriveni u svim djelovima Bosne i Hercegovine.[5] Nakon širenja hrišćanstva ovi su ljudi (kao i sljedbenici manihejstva na drugim djelovima) protjerani u Bizantiju (današnja Bugarska i Makedonija). Zato se kaže da su se Bogumili u Bugarskoj a zatim i drugim lokacijama pojavili zahvaljujući upravo ovim izgnanstvima.

Početkom drugog stoljeća prije nove ere, rimska imperija je osvojila Bosnu i Hercegovinu i njome je vladala više od pet stoljeća.[6] U tom vremenu ovo je područje bilo poznato kao Ilirija.

U drugom stoljeću nove ere narod Slaveni bili su stacionirani na sjeveru Crnog mora. Iranci su napali to područje i zavladali Slavenima. (U teorijama po kojima Srbi a posebno Hrvati svoje porijeklo vraćaju na irance spominje se i ovaj detalj.)[7]

U četvrtom i petom stoljeću narodi koji su naseljavali sjevernu oblast Crnog mora vrše seobu prema centralnoj i južnoj Europi. Slaveni su bili jedan od tih naroda, koji su stoljećima bili u sukobu sa ostalim narodima.[8]

U februaru 560. godine graničarske jedinice iranske vojske u oblasti Sihuna, presreću narod Avara koji je namjerio preseliti se u srednju Aziju. Pri tom sukobu su ih porazili i promjenili smjer njihovog kretanja prema Europi. Avari su zatim pokušali ući u iranski Kafkaz, gdje su također bili poraženi od iranaca, usljed toga smjer kretanja su promjenili prema Europi koja je stoljećima bila meta njihovih napada.[9]

Podjela rimske imperije na zapadni i istočni dio, pred kraj četvrtog stoljeća (395. g) područje Balkana postavlja usred granice između ove dvije novonastale strane. U tom periodu Iran i Rim bile su dvije supersile i međusobni rivali. Vodili su veliki broj sukoba i ratova.[10] Obje super sile bile su zauzete traženjem savjeznika i pomagača na međusobnim terenima, na taj su način radili na širenju kulturnog utjecaja. Bizantija je radila na širenju hrišćanstva u Jermeniji i Gruziji i prišla im je u pomoć. Iranska imperija u kojoj je zvanična religija bila Zoroastrizam, od ranije je uspjela proširiti mitraizam, zoroastrizam i manihejstvo unutar granica rimskog carstva. Isto tako, kao primjer Husrev I, (531-579) Sasanidski kralj Irana, koji je vodio duge ratove sa Bizantijcima, u savezu sa Slavenima jedno vrijeme je držao Konstatinopolis pod svojom opsadom.[11]

Nakon toga što ovaj savez nije uspio u osvajanju Konstatinopolisa i nakon povlačenja Irana, rimski imperator Heraklijus,[12] protjerao je Slavene na Balkan i tu ih nastanio. Na taj su način Slaveni krajem VI i početkom VII stoljeća nastanili područje Balkana. U stanju kada su različite grupe Slavena poput srba i hrvata, nastanjivali područja današnje Srbije i Hrvatske, u Bosni je također bio naseljen jedan dio Slavena.[13]

Od tog doba, istočno rimsko carstvo zauzimalo je Bosnu i područja koja su kontrolirali Srbi, dok zapadno carstvo i germanski narodi dominiraju područjem koje kontroliraju Hrvati. Nakon tih osvajanja, Slaveni pod pritiskom rimljana postaju hrišćani, međutim usljed religijske podjeljenosti u vrijeme rimske imperije na ortodokse i katolike, Srbi postoju ortodoksi[14] a Hrvati katolici.[15]

Usljed toga što nije postojala jedna moćna centralna vlast, to je dovelo do teritorijalnih podjela na Balkanu što ostavlja traga i na segment kulture, način ekonomskog širenja, mjeri vanjskih utjecaja i različitosti religija.[16]

Bosna usljed toga što se sa geografskog aspekta našla između granica zapadnog i istočnog rimskog carstva, i zahvaljujući tome što je uglavnom riječ o planinskoj oblasti gdje je sistem veza bio slab, imala je jednu vrstu nezavisnosti od oba carstva, i istočnog i zapadnog kao i od podrujča pod njihovom dominacijom. Bosanski narod iako su postali hrišćani, međutim, kompilacija nove religije sa prijašnjim religijama (koje su vodile porijeklo iz irana) dovelo je do toga da se postepeno obrazuje jedna vrsta nezavisne crkve na ovom području.

Iako istraživači i historičari, srbi i hrvati, pokušavaju Bosnu iz tog perioda predstaviti kao oblast u kojoj je religija bila ista kao i njihova,[17] uporno negirajući postojanje samostalne crkve i usmjerenja, međutim, brojni pogledi svjedoče o postojanju bogumilske crkve u Bosni.

Sljedbenici bogumilske crkve, koji potiču iz Bugarske imali su različito vjerovanje od katolika i ortodoksa. Neki od pisaca stavova u vezi s njima smatraju da su bili dualisti, a drugi da su svoja obilježja primili od islama.

Bogumili Isaa, a.s., nisu smatrali Božijim sinom, veličanje i obožavanje kipova i ikona svetih ličnosti, što se prakticira u hrišćanstvu smatrali su idolopoklonstvom. Negirali su poštovanje krsta. Protivili su se raskalašnom životu i konzumiranju opojnih pića. Pet puta dnevno obavljali su molitvu, imali su brojne rukue. Bogumili su vjerovali da hazreti Isa, a.s., nije razapet, već da su neprijatelji razapeli čovjeka koji mu je bio sličan likom.[18] Pojava Bogumila u Bugarskoj desila se istovremeno sa dolaskom muslimana u tu zemlju.

Tok takvih religioznih kretanja i naklonosti u  Bosni, posredstvom katoličke crkve je bio pod žestokom osudom. Papa je od XII stoljeća slao brojna izaslanstva zarad istraživanja na ovom području.

U tom periodu krstaški ratovi između muslimana i hrišćana postižu kulminaciju. U arhivama katoličke crkve i pape nalaze se brojni referati o heretizmu i novotarstvu bosanske crkve.[19] Izvještaji protiv bosanske crkve i zabrinutost Pape tim povodom narasla je do te mjere da je 1232. godine poslao pismo mađarskom caru tražeći od njega da počne sveti rat protiv Bosne s ciljem čišćenja bosanske crkve od novotarija i religijskih ceremonija. Veliki episkop bosanski je te godine smaknut od strane Pape da bi njemački dominikanac bio postavljen na njegovo mjesto. Nakon brojnih izdavanja propisa o svetom ratu Pape protiv bosanskih hrišćana, te spremanja mađara u tu svrhu, na koncu mađarska vojska 1235. godine napada Bosnu zauzimajući jedan njen dio. Okupatori su u području Vrh Bosna izgradili crkvu, a bosansku su crkvu stavili na raspolaganje dominikancima.[20] Više nego li su vođeni namjerom izvršenja Papine naredbe i religioznih pretenzija, Mađari s napadom Bosne imaju i druge planove. Riječ je o želji za širenjem državnog teritorija. U tim godinama Tatari napadaju Mađarsku i nanose joj težak poraz. Usljed toga Mađari bivaju prisiljeni da napuste Bosnu kako bi se suprotstavili Tatarima. Za rezultat toga Bosna dolazi do svoje ponovne nezavisnosti. U sljedećim decenijama Papa ponovo traži od Mađara da napadnu Bosnu. Međutim, nakon nezadovoljstva preodgajanjem novotarske crkve u bosni posredstvom mađara, on  se obraća Francima te ponovo bosansku crkvu pod pritiskom mađara proglašava da slijedi glavnog episkopa mađarskog. Međutim, bosanci koji su imali gorko iskustvo pod mađarskom opsadom, proglašavaju mađarske izaslanike od strane pape mađarskim petokolonašima i nisu im se povinovali. Usljed toga tokom XIII i XIV stoljeća glavni bosanski episkop koji je bio postavljen od Pape nije čak imao hrabrosti da uđe na bosanski teritorij. Bio je primoran boraviti izvan Bosne. U spomenutim stoljećima uslijedio je jak pritisak katoličke crkve i pape na bosanske hrišćane kako bi ih naveli da se predaju njihovoj religiji. Međutim, takva situacija dovodi do toga da katolička crkva izgubi bosanske hrišćane iz svojih ruku.

Iako je u Bosni u XIII i XIV stoljeću političku vlast imala katolička religija, ipak ta religija nije imala nikakvog oslonca među narodom.[21] U takvoj situaciji ortodoksna crkva je također pokušavala staviti Bosnu pod svoju kontrolu.[22] Usljed toga bili su vođeni ratovi protiv naroda u Bosni od strane srba, međutim, nisu imali neke zapažene rezultate.

Činjenica koja plijeni našu pažnju jeste to da u  ono vrijeme pa čak i u kasnijim stoljećim bosanci su predstavljali odvojeni narod od drugih naroda (od srba i hrvata) kao takvi su bili prepoznati i autohtoni. Među njima nije bilo traga od postojanja srba ili hrvata. Jedino u stoljećima koja slijede jedan broj se odvaja i prepoznaju se kao srbi ili hrvati, a razlog za takvo što jeste njihova religiozna naklonost koja je nastala postepeno putem utjecaja međusobnih relacija i miješanja ili pak pritisaka. U toku spomenutih stoljeća, također, nije dato izvješće ni o jednom unutarnjem religioznom ili narodnom sukobu u ovoj oblasti.

         Zahvaljujući svom položaju i smještenosti između Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva odnosno pravoslavne i katoličke crkve, uzmemo li u obzir svojedobno prisustvo muslimana na jugu Italije, Balkanski poluotok je bio izložen snažnim idejnim i kulturnim utjecajima. Vjerski ratovi odnosno snažni pritisci katolika i pravoslavaca na bosanske kršćane koji su slijedili osobitu inačicu kršćanstva stvorili su preduvjete za prihvatanje islama od strane Bosanaca. Muslimani su na ovom prostoru prisutni još od 12. stoljeća i islamski nauk od tada se počinje permanentno širiti. Premda se često tvrdi kako je islam na ovom području prisutan tek od osmanskog osvajanja, postoje brojni dokazi koji govore o prisustvu i utjecajima islama u predislamskom razdoblju.

 

1. Prisustvo islama prije osmanskog osvajanja: iransko-šiitski islam, iranski tesavvuf

 

Historija širenja islama na Balkanu i prihvatanja ove religije od strane domicilnog stanovništva (Albanaca i Bosanaca) često je obrađivana od autora koji su nastojali krivo predstaviti proces islamizacije ili ga prikazati kao posljedicu primjene sile ili izraz želje za ekonomskim olakšicama. Postoji nekoliko razloga za takav pristup: prvo, željelo se poreći svaku sposobnost islamskog nauka i ideologije da privuče mase i, drugo, to je nastavak insistiranja na ogromnoj laži da je islam religija sablje i sile. Dakle, željelo se muslimane balkana prikazati kao plod agresorskog nasilja koje su počinili doseljeni Turci Osmanlije. Pored toga, bilo je i onih turskih historičara koji su se bavili ovom temom koji su željeli islamizaciju Balkana predstaviti kao rezultat osmanske vlasti. Ove dvije velike grupe historičara i istraživača prošlosti ovog podneblja, dakle, prisustvo islama smatraju rezultatom osmanskog osvajanja Balkana u 15. stoljeću. Međutim, brojna svjedočanstva i izvori, počevši od putopisa nastalih od 12. do 14. stoljeća preko dokumenata katoličke crkve i sačuvane historijske građe, dokazuju prisustvo muslimana na Balkanu i njihove aktivnosti desecima godina prije osmanskog osvajanja ovog područja.[23] 

Mnogi dokumenti i svjedočanstva ukazuju na prisustvo i utjecaj muslimana, posebno šiita, sljedbenika ismailitskog pravca, i sufija, proisteklih iz iranske kulture, među stanovništvom Balkana u periodu od 12. do 15. stoljeća. Premda nam ovdje nije namjera baviti se historiografskim raspravama, budući da je ovo pitanje u uskoj vezi sa samom temom ove rasprave i od velike je važnosti po proces oblikovanja identiteta ovdašnjih muslimana, kratak osvrt sigurno će pomoći rasvjetljavanju naše teme.

Neki smatraju kako su osvajanjem Sicilije (koja se nalazi blizu Balkanskog poluostrva) u periosu fatimidske vlasti muslimani prvi put došli u kontakt sa žiteljima Balkana.[24] Ipak, budući da se grad Dubrovnik (na jugu Bosne odnosno na jugoistoku Hrvatske) nalazio na putu svile, perzijska kultura je posredstvom iranskih trgovaca nesumnjivo bila prisutna u regionu[25] i Iranci su u ovdašnjoj kulturi ostavili trajnog traga[26]. Osvajanja Andalusa u 8. stoljeću dodatno je muslimane približilo ovom području. Snaženje prisustva muslimana u regiji od 8. stoljeća pa nadalje čak je dovelo i do pojave frakcija u kršćanstvu koje su, pod utjecajem islamskog nauka, težile odbacivanju novotarija u kršćanstvu, tako da su pape godinama vodile borbu protiv ovakvih tendencija (poput bogumila). Utjecaj islama bio je toliki da patrijarh pravoslavne crkve b50. godine izdaje proglas u kome zahtijeva da sve islamske knjige na Balkanu budu spaljene.

Prisustvo iranskih utjecaja na Balkanu naročito je intezivirano od 1075. godine. Naime, te godine na vlast u Anadoliji dolaze Seldžuci, koji su, kako znamo, bili pod snažnim utjecajem iranske kulture. Invazija Mongola na Iran dovest će do iseljenja mnogih iranskih trgovaca, gnostika i učenjaka u područje Konje, odakle će se, naročito posredstvom različitih vjerskih frakcija i sufija, iranska kultura širiti dalje na zapad sve do Balkana. U to doba snaži utjecaj ismailita te sufijskih redova poput mevlevija, nakšibendija i kadirija na Balkanu i taj utjecaj ostat će prisutan sve do naših dana. Štaviše, on neće obuhvatiti samo Bosnu, nego će se prenijeti i u Hrvatsku i Mađarsku (smatrane, inače, predziđem kršćanstva). Jakut Hamevi u svom djeluMu'adžemul-beledan1222. piše: „Od 9. do 12. i 13. stoljeća u Mađarskoj je živila značajna zajednica ismailita.“ Godine 1077. mađarski vladar izdaje naređenje da se ismailite mora pokrstiti i da niti u jednom naselju oni ne smiju činiti više od pola stanovništva. Naposljetku će, krajem 13. stoljeća, muslimani ondje biti posve utopljeni u mađarsko stanovništvo.

Ševko Omerbašić, zagrebački muftija i izuzetan stručnjak za pitanja historija muslimana na Balkanu, piše da su prije prodora Osmanlija na Balkanu bili prisutni muslimani šiitskog mezheba, konkretno ismailiti. I kasnije će neki šiiti, bježeći od progona osmanske vlasti, doseliti na Balkan. U historiji su ovi šiiti poznati kao hamzevije, prisutni posebice na balkanu odnosno u Bosni.

 

2. Period osmanske vlasti (prenos islamsko-iranske kulture posredstvom Osmanlija i islamizacija Bošnjaka)

 

Osmanska imperija započela je 1361. godine svoj prodor na Balkan, a 1368. godine osvojena je Srbija. Postoje brojna historijska vrela koja se odnose na ovaj period, koji je zaključen osvajanjem Konstantinopolja 1368. godine. Muslimani, koji su stalno vršili utjecaj na kršćanski svijet i koji su još u 8. stoljeću osvajanjem Španije otvorili kapije zapadnog kršćanstva, dveri istočnog kršćanstva otvorili su širom tek osvajanjem Konstantinopolja. Nakon toga, muslimani će osvojiti široke prostore Evrope (sve do Beča, istinskog centra Evrope) i te teritorije stoljećima će držati pod svojom kontrolom.

            Osmanska imperija će u nastavku svojih osvajanja na Balkanu započetih 1361., Bosnu osvojiti 1463. godine, te će tom zemljom zvanično vladati više od četiri stoljeća, čime će biti okončana prevlast bizantske kulture i civilizacije na tim prostorima. Prisustvo Osmanlija imat će velikog utjecaja na budućnost regije. Oni će ondje poduzeti goleme poslove izgradnje gradova i reforme društva, utisnut će u ovaj prostor neizbrisive tragove islamske civilizacije i dovesti do općeg napretka. Jedna od prvih stvari koje su Osmanlije ovdje napravile bila je izgradnja velikog gradskog centra koji će kasnije biti nazvan Sarajevo.

            Zanimljiva je činjenica da je od vremena seldžučke vlasti u Anadoliji do uspostave osmanske države, perzijski bio zvanični jezik stanovnika Anadolije. Vladini i administrativni službenici bili su redom Iranci, te se tako govorilo i pisalo perzijskim jezikom, naročito s obzirom da je turski jezik još bio u ranoj fazi svog razvoja, a grčki je smatran jezikom nevjernika i neprijatelja. Mongolska invazija na Iran u 12. stoljeća izazvat će iseljenje mnogih velikih iranskih pjesnika i sufija u Malu Aziju. Ti velikani (poput Rumija)imat će golemog utjecaja na budućnost kulture Seldžuka i Osmanlija. Osim što je bio jezik viših društvenih slojeva, perzijski će biti i jezik tekija i imat će velikog upliva u lokalnom folkloru. Čak su i spjevovi o osmanskim vladarima i velikodostojnicima pisani na perzijskom jeziku. Stotine perzijskih pjesnika bilo je prisutno na osmanskom dvoru.Cijeli period vlasti seldžuka i jednim dijelom osmanske vlasti, perzijski će biti službeni jezik dvora. Na taj način i u takvom kulturnom ozračju, perzijski jezik ostavit će traga u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću. Lord Kinross o osmanskom sultanu Mehmedu Fatihu, osvajaču Bosne, kaže da: „Mehmed Fatih bio je mnogo zainteresiraniji za Istok nego li za kulturu Zapada. Bijaše naklonjen šiizmu i iranskom sufizmu. Govorio je perzijski jezik i pokazivao je posebnu naklonost prema Irancima, prvo u kulturnom, a kasnije i političkom životu, što je izazvalo zavist kod mnogih Turaka. Osmanski pjesnici za svoje uzore uzimali su perzijske poete, posebnu FirdusijevuŠahnamui Hafizove gazele.“[27]

Naravno, nakon dolaska Safavida na vlast u Iranu, čime šiizam postaje zvanični iranski mezheb, otpočinju dugi ratovi između Iranaca i Osmanlija, te tako perzijski postepeno gubi utjecaj i prepušta svoje mjesto turskom jeziku. Svakako, to je bio dugotrajan proces, i perzijski je još neko vrijeme bio zvanični jezik osmanskog dvora. Osmanski sultani koristili su turski jezik samo u izuzetnim slučajevima. Postojeća vrela, poput prepiski osmanskih sultana s iranskim i indijskim vladarima, svjedoče da su se osmanski sultani koristili perzijskim, i to izuzetno kićenim i poetiziranim, jezikom.

            Prihvaćenost perzijskog jezika među osmanskim vladarima, velikodostojnicima i vojnim strukturama neizbježno će imati odraza i na profiliranje kulture i književnosti na Balkanu. I danas u bosanskom (pa i u srpskom i hrvatskom) jeziku postoji stotine riječi perzijskog porijekla. Bogdanović u vezi s tim piše: „Skupa s osmasnkom vojskom na prostore Jugoslavije prodrla je i perzijska kultura te je od 3 000 orijentalizama prisutnih u našem jeziku četvrtina njih perzijskog porijekla.“

            Sklonost osmanskih vojnih struktura ka tesavvufu, posebno iranskom sufizmu, odrazit će se kroz njihovu pripadnost sufijskim redovima poput mevlevijskog, nakšibendijskog i kadirijskog. Duga prošlost tesavvufa i sklonost narodnih masa ka njemu učinili su da se on duboko ukorijeni, a poznato je da je ljubav prema Ehli bejtu jedno od glavnih obilježja sufizma. Ta vezanost sačuvala se, makar u ilegali, među balkanskim muslimanima čak i u periodu komunističke vlasti.

            Osmanski namjesnici su odmah nakon osvajanja Bosne i Hercegovine počeli s izgradnjom džamija i tekija. Tako je,naprimjer, prva izgrađena zgrada na prostoru iz koga će se razviti Sarajevo bila glasovita tekija. Prvi osmanski namjesnik gazi Husrev-beg bio je iranskog porijekla, a njegov otac Ferhad-beg bio je Iranac.

Tako se prenošenje iranske kulture na Balkan dešavalo bez Iranaca, a posredstvom Osmanlija i derviških redova. Poezija Mevlane, Hafiza i drugih perzijskih pjesnika bila je omiljena. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u sarajevu i danas se čuva stotine rukopisa na perzijskom, a brojni rukopisi nalaze se i u privatnim zbirkama. Također, desetina bosanskih pjesnika pjevali su na perzijskom, i to veoma lijepim jezikom, o čemu svjedoče do danas sačuvani divani. Imena poput Fevzija Mostarija, Nergisija, Habib-dede Bosnevija, Nabija Tuzlevija, Minaija Mostarija, hasana Kafija i desetine drugih koji su pisali na perzijskom važna su u književnoj historiji Bosne i Hercegovine. Tako se, naprimjer, Sudija Bosnevija smatra jednim od najznačajnijih komentatora Hafiza uopće.

            Osmanska imperija stoljećima je pod svojom vlašću držala značajan dio istočne i srednje Evrope. No, na tim prostorima jedino su žitelji dvije zemlje masovno prihvatili islam – Bosanci i Albanci, i istrajali su u islamu i stoljećima nakon odlaska Osmanlija. Posljednjih stoljeća vođena je široka kampanja protiv ovih muslimana i samog načina njihove svojedobne islamizacije. Zapadnjački istraživači i autori, posebno srpski i hrvatski historičari vođeni nacionalističkim i šovinističkim motivima, iznjeli su niz ibjeda i neistina u pogledu muslimana i njihovog prisustva na Balkanu. Tako su poricali da su balkanski muslimani domicilno stanovništvo, tvrdili su da se radi o Turcima ili ljudima koji su islam prihvatili silom i u strahu ili iz koristoljublja.

            Međutim, istraživači koji su ovom pitanju pristupali bez politiziranja, shvatili su da je proces islamizacije na Balkanu tekao posve drugačije. Posebno zanimljiva činjenica kad se radi o procesu islamizacije jeste to da do 17. stoljeća (dakle dva stoljeća nakon prodora Osmanlija) islam nije bio naročito raširen u Bosni i Albaniji i tek u ovom stoljeću dolazi do masovne islamizacije. Posljedica je to snažnog utjecaja islamskog nauka i valjanog odnosa msulimana prema zatečenom stanovništvu. Zapadni istraživači islamizaciju su posmatrali na nekoliko nivoa:

 

• Oni koji su dobrovoljno prihvatili islam. Ovdje spada većina muslimana Balkanskog poluostrva.

 

• Oni koji su silom prihvatili islam. Radi se o veoma malom broju preobraćenika koji predstavljaju istinske izuzetke u procesu islamizacije. Ovakvi slučajevi desili su se u područjima poput Rodopa u Bugarskoj u 17. stoljeću).

 

• Islamizacija kroz novačenje djece u vojsku. Naime, katkad su zarad novačenja u vojne jedinice djeca sa Balkanu odvođena u centre za vojnu obuku, gdje bi prelazili na islam, a neki od njih zauzimali su kasnije važna mjesta u osmanskoj hijerarhiji.
• Turski doseljenici koji su se nastanili na Balkanu. Obično se radilo o turskim administrativnim ili vojnim službenicima.

 

Kako smo kazali, prvoj gripi pripada ogromna većina muslimana Balkana, dok su ostali slučajevi zbilja rijetkost. Razlozi za konverziju na islam bili su različiti, a u nastavku ćemo se osvrnuti na neke od njih.

      Prije svega, dužnost muslimana je ponuditi spasenje ljudima, a i Osmanlije su nastojale odgovoriti što bolje na ovu važnu obavezu.Za njih je širenje islama i upućivanje ljudi na pravi put bilo osnovni cilj islamske vlasti. Svakako, nastojali su ljude pozvati u islam vlastitim proimjerom i djelom, a ne tek rječju ili silom. Ovakav metod stoljećima prije pokazao se uspješnim, i to i u onim područjima gdje muslimani nisu imali vojnu vlast, poput istočne Azije i nekih dijelova Afrike. Propagandni metod muslimana kroz blagost, vjersku trpeljivost, izvanrednu etiku i pomaganje razvoja kulture i civilizacije pokazao se izuzetno prijemčivim, naročito kad je riječ o islamizaciji Balkana.

      Naravno, oni koji su ostali u kršćanstvu morali su plaćati određeni porez. Usto, bilo je situacija kad su Osmanlije kršćane smatrali petokolonašima i saradnicima neprijatelja, i neosporno je da su ovi izlaz katkad vidjeli u islamizaciji. Međutim, takve situacije bile su rijetke, a visina poreza nikad nije bila tolika da bi plaćanje predstavljalo prevelik problem. Uostalom, dokaz da je tako jei činjenica da je do masovne islamizacije došlo samo u dvije balkanske zemlje.

      Sličnost kršćanske i islamske kulture te naročito sličnost islamskog nauka s nekim kršćanskim sljedbama (poput bogumila) predstavlja važan poticaj za prihvatanje islama.Ustvari, islam je za njih predstavljao nastavak i dopunu njihovog dotadašnjeg vjerskog nauka. Zato je islam u Bosni, Albaniji i Bugarskoj, zemljama u kojima je živjelo mnogo bogumila, naišao na tako dobar prijem. Izvještaji o masovnoj islamizaciji bogumila dokazuju ovu tvrdnju.Također, treba ukazati na utjecaj učenja mitraizma i manihejstva među stanovništvom Balkana, što ih je samo po sebi udaljilo od zvaničnog kršćanstva i stvorilo preduvjete za prihvatanje nove religije sa Istoka.

      Drugi važan razlog za prihvatanje islama u Bosni i Hercegovini bio je pritisak katoličanstva odnosno papa na ovu zemlju. U više navrata papa je tražio od mađarskih vladara da povedu križarski rat protiv Bosne. Bosanci su, također, bili izloženi i pritisku pravoslavne crkve. Stoga su u islamu i Osmanlijama vidjeli svojevrsni spas za sebe i svoju zemlju.

Slabost katoličke crkve u Bosni, njeno nastojanje da se širi prinudom te izraženi nemoral svećenstva drugi su važan faktor koji je potpomogao islamizaciju. Zanimljivo je da nam dokumenti pokazuju da su preobraćenici na islam, osim sljedbenika samosvojne Crkve bosanske, u dobroj mjeri bili i domaći katolici i pravoslavci.

Sposobnost islama da ustroji valjan društveni sistem, postojanje jasnog i prihvatljivog sistema vjerovanja i prijemčivih vjerskih propisa i ceremonija (ramazanski post, iftar, dova, skupni namaz...) također je imalo važnost u procesu islamizacije bosanskog stanovništva. Islamski dogmatski i obredni sistem bio je prijemčiv i sukladan prirodi Bosanaca i umnogome sličan njihovim dotadašnjim vjerovanjima i običajima. Pobjeda Osmanlija koji su bili nositelji nove religije odnosno ideje svakako je dala podstreka prihvatanju te vjere.

      Proces islamizacije na Balkanu, posebno u Bosni, u gradovima se odvijao brže i u većem obimu nego na selu. Kršćanski istraživači ovo navode kao dokaz da su se osmanlije koristile ekonomskim povlasticama kako bi širile svoju vjeru, no to nipošto ne može biti validno i jedino objašnjenje ovog fenomena. Kako god, činjenica je da i danas u Bosni muslimani Bošnjaci čine većinu urbanog stanovništva, dok pravoslavni Srbi čine većinu seljaštva.

      Tokom 15. i 16. stoljeća Osmansko carstvo bilo je na vrhuncu svoje moći i prostiralo se na najvećim teritorijama ikada. Kako bi se uspješno upravljalo ovim golemim carstvom i uspješno vodilo ratove, Osmanlije su ustrojile organiziran i moćan birokratski aparat, rezultati čijeg djelovanja se i danas osjećaju. Pružanje mogućnosti lokalnom stanovništvu da bude dio ovog upravnog aparata i da se penje do najviših stupnjeva u njegovoj hijerarhiji sigurno je jedan od faktora koji je ovaj administrativni aparat učinio tako jakim. Osmanlije svojim djelovanjem nipošto nisu gušile identitet lokalnog stanovništva, koje se stoga nije osjećalo pokorenim i okupiranim. Štaviše, činjenica da su u političkom i kulturnom životu carstva znali dosegnuti najviše položaje itekako je snažila identitet Bosanaca. Među takvima svakako valja izdvojiti jednu ličnost – Mehmed-pašu Sokolovića. Svoju karijeru započeo je kao obični vojnik, a 1550. postao je glavni zapovjednik osmanske vojske u ratu protiv Habsburga, a potom i veliki vezir. Funkciju velikog vezira obavljao je 29 godina, za vladavine trojice sultana, i njegova moć u tom periodu bila je takva da je on nezvanično i upravljao carstvom, ratovao je s tadašnjim najvećim svjetskim silama i nanosio im teške poraze. Jedan drugi Bosanac, Ahmed-paša Hercegović, od 1496 do 1518 pet puta je uživao položaj velikog vezira. U periosu od 1546 do 1611 čak devet Bosanaca dosezalo je do položaja velikog vezira Osmanskog carstva. Postoje svjedočanstva o tome da su neki Bosanci također uživali najviše položaje na dvoru šiitskih fatimidskih vladara u Egiptu. Tako, naprimjer, Mukrizi u 15. stoljeću piše da je poznati fatimidski vojskovođa Dževher ibn Abdullah Rumi, utemeljitelj sveučilišta Al-Azhar i samog grada Kaira, bio sa Balkana.

Uglavnom, kako Gib zaključuje (uprkos njegovom antiiranstvu): „Iranska kultura predstavljala je uzor intelektualnom životu nove islamske imperije te se ta kultura tako širila u dva smjera: ka Indiji i ka Anadoliji i Balkanu.“

Koliko god će kasniji ratovi između Osmanlija i Irana te slablenje Osmanske imperije krajem 18. i početkom 19. vijeka oslabiti perzijske utjecaje u Osmankom carstvu, ta kultura se u Bosni bila već duboko ukorijenila. U svakom slučaju, identitet Bošnjak au periodu od 15. do 19. stoljeća u značajnoj je mjeri oblikovan pod utjecajima islamsko-iranske kulture.

Osmansko carstvo se na vrhuncu svoje moći u 16. stoljeću protezalo do granica Balkana, obuhvatalo je veliki dio Mađarske i sezalo je do granica Austrije. Stoga je ova imperija morala posjedovati izuzetno uredan i sređen upravni aparat koji je podrazumijevao brigu o prikupljanju poreza, školstvu, vjerskim pitanjima itd. Svakako, bavljenje osmanskim upravno-administrativnim aparatom zahtjevalo bi zasebno djelo, no ovdje ćemo spomenuti tek ono što je imalo izravnog utjecaja na oblikovanje identiteta bosanskih muslimana.[28]

U Bosni pod osmanskom vlašću uspostavljen je potpun obrazovni sistem, koji je podrazumijevao školovanje u medresama i vjerskim ustanovama poput džamija, tekija i mekteba, u kojima su stjecana znanja o islamu i njegovom nauku.Budući da je osmanska administracija bila veoma napredna, naročito kad se radi o bilježenju i arhiviranju važnih podataka, historičari danas znaju da je grad Sarajevo u 19. stoljeću imao 917 mekteba, 43 medrese, 28 rušdija, jednu vojnu školu, jednu internatsku ustanovu za studente, trgovačku školu. Zanimljivo je to da je ovaj obrazovni sistem, uz određene izmjene, postojao i u cijelom periodu austrougarske vlasti, sve do vladavine komunista u bivšoj Jugoslaviji. Također, za osmanske vlasti i bosanski muslimani su kao vrhovnog vjerskog autoriteta priznavali šejhul-islama, dok je svaka bosanska regija imala svoga muftiju. Sličan sistem, uz određena izmjene, u Bosni važi i danas.

Slabljenje Osmanskog carstva počinje neuspjehom u bici pod Bečom 1683. godine. Evropske sile otad se sve više koriste slabošću Osmanlija kako bi osigurale svoje interese na istoku Evrope i dodatno slabile Osmansko carstvo. Tokom 18. i 19. stoljeća evropska politika čini sve ne bi li se okončala osmanska vlast u regiji. Postepeno se u Evropi profiliraju najznačajnije države: Rusija, Engleska, Francuska, Austrougarska i naposljetku Njemačka. Svaka od tih zemalja nastojala je proširiti prostor svog utjecaja na istoku Evropi i na Balkanu. To je upravo vrijeme kada se u Evropi uveliko razmatra tzv istočno pitanje.

Pritisak evropskih sila na Osmanlije primorao jih je da kršćanima na prostorima Osmanskog carstva daju brojne ustupke. Lagano propadanje osmanskog državnog aparata i snaženje evropskih država dobrano su na svojoj koži osjećali upravo bosanski muslimani, koji će 1830., 1843. i 1846. dizati bune protiv osmanske vlasti nezadovoljni privilegijama koje su davane kršćanima. Naravno, sve te pobune brzo su ugušene.

Pobune protiv osmanske vlasti javljale su se na evropskim prostorima carstva, naročito u Srbiji, Crnoj Gori, čak i u Bugarskoj, a evropske sile nastojale su takva dešavanja poticati.  Srpski (ali i hrvatski) nacionalizam upravo će u ovom periodu Bošnjake muslimane prepoznati kao svoje glavne neprijatelje i u narednim desetljećima bit će glavnim faktorom burnih dešavanja u regiji, pa čak i na međunarodnoj sceni (što će, svakako, kulminirati Prvim svjetskim ratom).

Osmanska imperija je u okviru sistema tzv. melijeta nemuslimane oduvijek zvanično priznavala i davala im pravo građanstva. Ta činjenica, uz svojevrsnu autonomiju vjerskih institucija, u bitnoj mjeri pomogla je formiranju nacionalnog identiteta kršćanskih naroda u Osmanskom carstvu, dok su svi muslimani sebe vidjeli dijelom svjetske zajednice muslimana. Upravo zato i dolazi do relativnog kašnjenja u oblikovanju nacionalnog identiteta muslimanskih naroda na Balkanu. Kako god, neki istraživači smatraju da su nacionalni identiteti na Balkanu još uvijek duboko vezani za period osmanske vlasti.

Iako su bosanski muslimani svoj identitet držali drugačijim od identiteta ostalih muslimanskih naroda i nipošto nisu prihvatali nametano im identificiranje s Turcima te su se u nacionalnom smislu jasno distancirali od njih[29], oni ipak nisu osjećali potrebu za formiranjem vlastite nacionalne države i profiliranjem svog nacionalnog identiteta. Zajednička kultura sa osmanskim turcima bila je jedan razlog za to, a drugi jeste prihvaćenost koncepta monarhije i nepridavanje važnosti nacionalnom pitanju kod muslimanskih naroda. Svakako, tokom 18. i 19. stoljeća među Srbima i Hrvatima postepeno će snažiti protuosmanske težnje i ambicije, no Bošnjaci muslimani će osmanski sistem smatrati sasvim prikladnim državnim okvirom za sebe.

U periodu krajnjeg slabljenja Osmanskog carstva evropske sile poticale su evropske narode u osmanskoj državi na pobune. Tako je Rusija, koja je u to vrijeme ostvarila značajne uspjehe u ratovima protiv Osmanlija, snažno podržavala Srbe i ostale pravoslavne narode u regionu. Tako je ugovorom iz san Stefana između Rusije i Osmanskog carstva 1878 godine Rusima uspjelo da praktično ukinu osmasnku vlast na Balkanu budući da su Crna Gora i Srbija stekle nezavisnost, a uskoro će uspjeti i Bugarska.  

 

 

Rezime

Bosna i Hercegovina nalazi se u posebnim uvjetima. Kroz povjest mnogobrojne imperije, religije, civilizacije, škole i narodi dolazili su u kontakt s njom ostavljajući svoj utjecaj i trag. Velike imperije i sile kroz povjest (Ahamenijski Iran, Rimljani, Mađari, Rusi, Osmanlije, Austrijci), velike svjetske religije (ortodoksi i katolici), velike svjetske civilizacije (zapadno evropska, istočno evropska, islamska), velike savremene ideologije (socijalizam, nacionalizam, liberalizam naklonjen islamu), narodi u posljednjim stoljećima (turci, austrougari, srbi), držali su ovaj prostor svojim graničnim rovom i čuvarom svoje sigurnosti. Svaka od njih dominirala bi ovim prostorom određeno vrijeme. Takav svojstveni položaj, pokazatelj je i potvrđuje njen geopolitički značaj. Svakako to je pretvara u nemirnu i nestabilnu zonu. U novije vrijeme, najveća koncentracija domaćeg muslimanskog stanovništva na tlu Europe te izrastanje u državu u kojoj je većinsko stanovništvo muslimansko, privlači pažnju u očima zapadnjaka, hrišćanstva, islamskog svijeta i međunarodne zajednice višestruko naznačavajući njenu važnost.

Iran je imao široke povjesne odnose sa Bosnom. Oni počinju još od vremena prije nekoliko hiljada godina, vremena kada je okvir Iranske imperije (u vrijeme Ahamenida) zauzimao i dijelove Balkana, što se produžilo putem saradnje muslimanskih naroda u borbi protiv Bizantije (u vrijeme sasanidske imperije). U tom periodu ostvarena je velika kulturna razmjena i utjecaj posredstvom Svilenog puta i širenjem iranskih religija. Islam je u Bosnu ušao prije nego li su došli osmanlije i to posredstvom iranaca. I osmanlije u vrijeme kada osvajaju i dominiraju Bosnom bivaju pod utjecajem iranske kulture i civilizacije. Sufije koje su djelovale u Bosni također su nosioci jedne vrste iranske kulture. Od početka XX stoljeća, kada se našao u žiži zajedničkih interesa triju susjeda, tj. Osmanlija, Rusa i Engleza, Iran se služi takvim ambijentom i ulaže napore u ostvarenju relacija sa ostalim silama Europe, uvidjevši da Balkan postaje centrom svjetskih političkih kretanja i međusobnog djelovanja triju spomenutih sila, da bi na kraju ulagao napore na proširenju relacija sa ovim područjem. Prvi svjetski rat, pa nemalo zatim i drugi udarili su pečat  ispravnosti ovakvom zapažanju.[30]

Nakon toga Iran, čak i u vrijeme kada su komunisti bili dominantni radi na očuvanju veza sa ovom regijom. Ovo je pokazatelj važnosti ove regije za Iran, odvojeno od kulturne i povjesne povezanosti.

U savremenom dobu nije bilo zvaničnih ili vidljivih odnosa između Irana ove regije. Jedini slučaj koji bi se mogao spomenuti jeste putovanje Šaha u Jugoslaviju, i između ostalog u Sarajevo, 1966. godine.[31] Kao rezultat ovog putavanja bila je jedna vrsta početka aktivnosti od strane iranskih kulturnih predstavništva u smjeru širenja i oživljavanja nekih segmenata prisustva perzijskog jezika.[32]

Pobjedom islamske revolucije u Iranu, muslimani Bosne i Hercegovine, za svoj uzor i model uzimaju elitu Irana. Putovanjem Ajatullaha Hameneija u ulozi predsjednika države, u Jugoslaviju, po prvi puta se uviđa realan potencijal muslimana u ovoj regiji, međutim, sve do početka sukoba u Bosni i Hercegovini, 1991. godine, zvaničnici te opća klima u Iranu ne stavljaju Bosnu u prvi plan svoje pažnje. Kriza je uzrokovala da se pitanje Bosne u Iranu i na samom vrhu i općenito u javnom mnjenju godinama tretira kao najvažnije pitanje.

Potpora koju Iran pruža Bosni odigrala je presudnu ulogu u sudbini završetka rata, kao i u oformljenju identiteta bosanksih muslimana. Iran, pored diplomatskih aktivnosti u okviru Organizacije Islamske konferencije, pokretanja muslimanskih država, te aktivnosti u međunarodnim organizacijama, posebno u Ujedinjenim nacijama, također je činio i direktne diplomatske napore. Iran je djelovao i na terenu obezbjeđenja nužnih potreba koje su pritiskale muslimane u takvim uvjetima. Pomoć Irana muslimanima Bosne i Hercegovine u vrijema rata dobiva šire dimenzije. [33] Ovi jedinstveni potezi, obavljeni su u uvjetima kada je nasilje koje je činjeno muslimanima Bosne i Hercegovine te činjenica da nisu imali nikakvu zaštitu, ostavilo duboki trag na svijest javnosti u muslimanskim državama kao i na svijest svjetske javnosti i kada su svaku potporu i pomoć muslimanima smatrali legitimnom. Za rezultat takva aktivnosti Irana, u svojoj se vrsti smatra hrabrim korakom. Ovakva vrsta zaštitničkih aktivnosti Irana, imala je velikog odjeka među bosanskim muslimanima. Oni su se osvjedočili u mjeru iskrenosti Irana kroz razne vrste pomoći koja je dolazila od strane te države. Ovo pitanje igralo je presudnu ulogu na frontu, do te mjere da je moglo upotpunosti izmjeniti sudbinu rata.

Ovakvo prisustvo i mjera u kojoj se djelovalo ostvarili su podesnu klimu za Iran nakon rata u Bosni i Hercegovini. Priliku koju iako usljed različitih faktora između ostalog i smetnji koje su pravile sile iz regije i međunarodni faktori, nije u potpunosti iskorištena, međutim, u cjelosti može se na nj posmatrati kao na uspješan primjer.

Nakon završetka rata u BiH, u Iranu se razmatraju drugi prioriteti na međunarodnoj sceni, što je do određene mjere umanjilo prioritet Bosne u segmentu vanjske politike Islamske Republike Iran. Potpuno prisustvo i djelovanje Amerike u dejtonskom sporazumu, ostavilo je svoga utjecaja između ostalog i na udaljavanje Irana s ovog regiona.

Ograničeno ekonomsko i političko prisustvo Irana u regionu, ostavlja svoga traga na terenu kulturnog prisustva. U ovom periodu, Iran osim diplomatskog i zvaničnog prisustva, imao je nekoliko važnih uloga u Bosni i Hercegovini. Osim kulturnih aktivnosti učestvovao je u obnavljanju (posebno u ponovnoj izgradnji porušenih džamija koje su srbi porušili na različitim lokacijama), zatim aktivnost pružanja pomoći povratnicima u mjestima okupiranim od srba, od strane kancelarijeDžihade sazandegije Irankoja traje cijelu prethodnu dekadu.

U kulturnom segmetnu također, aktuelne su aktivnosti od strane IR Iran, s ciljem pružanja potpore muslimanima Bosne i Hercegovine i širenja odnosa na naučnim i kulturnim terenima, i na podizanju nivoa upoznavanja dvaju naroda.

 

prevod sa perzijskog: Fariba Gholami i Muamer Kodrić