O prijevodima Kelile i Dimne

 

Među ljudskim djelima najdostojniji očuvanja za mlađe naraštaje su plodovi uma, namijenjeni uređivanju međuljudskih odnosa, kakvi su vjero- zakonski kodeksi. Uprkos smjenjivanju vremena tokom nizanja stoljeća, ti plodovi unedogled traju. Poput gromada, odolijevaju zubu vremena. Vjero- zakonske knjige imaju dugotrajnu historiju, koja se potvrđuje stalnim ko- mentiranjem i prevođenjem.

U pogledu trajnosti i dometa širenja, iza tih knjiga odmah slijedi književ- no naslijeđe, koje ostvaruje znatnu prednost u odnosu na naučna djela. U književnim djelima ima mnogo sličnosti, jer se ljudska narav sporo mijenja, dugo ostajući gotovo istom kakva je bila i prije niza stoljeća. Kad se čita ono šta su spjevali Homer, Ovidije, ili neki drugi klasični pjesnici, može se pri- mijetiti da su iznosili veoma slična osjećanja. Zbog toga se takva kazivanja pamte, prepričavaju i prenose, u zavisnosti od rječitosti autora, pamtljivosti teksta i njegove praktične iskoristivosti.

Neka kazivanja su živjela stoljećima. Prevođenjem na mnoge jezike, svo- jom aktualnošću su se i drevne zajednice činile savremenicama modernih društava, uprkos različitim vremenima u kojima su davale doprinos civili- zacijskom organiziranju života. Iako su se vremena smjenjivala, a zajednice odlazile, neka takva kazivanja su i sada živa.

Jedno od najstarijih, najviše prenošenih kazivanja i najviše širenih knji- ževnih djela u različite jezike jesteKelila i Dimna. O sadržini i nastanku te zbirke pripovjedaka dosta se pisalo i govorilo. Ima dosta dijahronijskih, komparativnih i drugih vrsta osvrta, koji kritički analiziraju njene književ- no-historijske, estetske, stilske, edukacijske i druge vrijednosti. Među orijen- talistima koji su prvi o tome objavili radove, ističu se Francuz baron Silve- stre de Sacy, Nijemac Theodor Nöldeke i Englez I. G. N. Keithi Falconer. Nakon njihovih navjestilačkih radova, nastali su brojni prijevodi i izdanja zbirke. Budući da je ona kod nas prevedena prije više od pola stoljeća, kada je njena sadržina zainteresiranima postala dostupna putem izvrsnog prije- voda Besima Korkuta, čije izdanje je ponavljano, opravdano je što predmet ovog rada neće biti analiza sadržine, već prevodilačko interesiranje za zbirku, prisutno u svijetu.

                                                                           

u

Bliski istok je dio kulturnoga kruga koji obuhvata monoteističke zajedni- ce. Njegovi dodiri s Evropom su oduvijek bili mnogostruki i dinamični, mada povremeno opterećeni neprijateljstvima. Nadovezujući se na „kraj monotei- stičkog svijeta“, Indija je, iako pokorena, „bila jača od Aleksandra Velikoga,

kao i od tolikih brojnih osvajača“, jer se i taj veliki vojni pobjednik, nakon kratkotrajne vladavine, iz nje morao povući. U Evropi je oduvijek postojalo interesiranje za Indiju, ali se na nju gledalo i kao na zemlju „u kojoj su i najneobičnije stvari moguće i vjerovatne.“1

Poznato je da granični dio monoteističkoga geografskog prostranstva čini Iranska visoravan, na koju se nadovezuju nizije sjeverozapadne Indije. Sta- novništo prostora s obje strane granice govori srodnim jezicima. Iako je razdvojeno teško savladivim terenom i pripadnošću različitim vjerama, to područje je uvijek imalo čvrste kulturološke veze i plodnu razmjenu dobara. Povezane trgovinskim putevima, zajednice su jedne na druge vršile utjecaje, a događalo se i da ekonomski moćnija zajednica s jedne strane visoravni neko vrijeme ima vlast nad dijelovima zajednice s druge strane te tektonske prepreke.

Tokom stoljeća mnogoslojnih dodira Iranaca i Indijaca, indijska duhov- nost i književna produkcija su prodirali u prednjoazijski kulturni prostor. Tim putem je indijska kultura, a s njom i dio književne produkcije, došla do Arapa. Zahvaljujući Arapima, koji su za kratko vrijeme življenja u isla- mu razvili žive veze s Indijom, evropski narodi su, neki mnogo prije fizičkih susretanja s baštinicima, putem arapskih prijevoda, imali dodire s indijskim književnim djelima.

Jedno od prvih takvih djela, prevedenih na arapski jezik, koje je stiglo u prijevodnu književnost evropskih naroda, bila je zbirka poučnih pričaPan- čatantra. U tim pričama se Indija toliko jasno spominje da nema sumnje u njihovo indijsko izvorno porijeklo. Priče uPančatantriimaju uglavnom formu basne, a namjena im je poučna i zabavna. Zasnovane su na izlaganju mudrosti, poželjnih u vođenju praktičnog života.

Prema podacima iznesenim uz neka izdanja zbirke, jedna od brojnih verzijaPančatantre, ispisanih na sanskrtu, dospjela je u Perziju. Po nalogu kserksa Husreva Enuširvana iz dinastije Sasanida,2 liječnik Berzevejh je tekst preveo na plehlevijski jezik,3 naslovivši gaKelila i Dimna, prema imenima dvaju šakala, glavnih junaka iz prvog poglavlja zbirkeLav i vo. Taj prijevod je došao do Arapa, a Abu `Amr `Abdu l-Lah Ruzbah ibnu l-Muqaffa`4 je na osnovu njega sačinio arapski prijevod.

 

 

1. Radoslav Katičić,Boristenu u pohode, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 223.
2. Živio je u 6. stoljeću.
3. Pehlevijski, ili srednjeperzijskitada je bio standardni i službeni jezik Perzije.
4. Umro je 757. godine. Više o životu i djelu Ibnu l-Muqaffa`a: Francesco Gabrieli, Istorija arapske književnosti, S italijanskog preveli: Milana Piletić – Srđan Musić, Svjetlost, Sara- jevo, 1985.; Karl Brukalman,Tariku l-adabi l-`arabiyyi, Prijevod s njemačkog: `Abdu l- Halim an-Nağğar, III, Daru l-ma`arifi, Bejrut, 1977., str. 92-106. i Čurği Zaydan,Tariku adabi l-lugati l-`arabiyyati, I, Drugo izdanje, Daru Maktabati l-hayati, Bejrut, 1978.

Ustabilivši se u arapskom prijevodu, zbirka se pripremala za putovanje u druge kulture i jezike.5 Ibnu l-Muqaffa`ov arapski prijevod je korišten kao osnova za sve prijevode u srednjem vijeku. Prijevod na latinski jezik je sači- njen na osnovu hebrejskoga, dobivenog preizražavanjem arapskog prijevoda, a s latinskog je, dalje, putem prevođenja, tekst pretakan u brojne evropske jezike.

Krajem 12. stoljeća, spomenuti arapski prijevod je u novoperzijski jezik prenio Nasru l-Lah. Tri stoljeća kasnije, isti prijevod je Husayn al-Wa`iz donekle preradio i naslovio ga kaoPrijevod Anwara as-Suhaylija. Husayn al-Wa`iz je unio dosta priča kojih nije bilo u ranijim prijevodima. Njegova verzija je dva puta prevedena na francuski jezik.6 Prvi francuski prijevod je doživio više izdanja, a jedno je poslužilo kao podloga prijevodu izbora fra- gmenata iz zbirke, koji je sačinio Matija Antun Relković i objavio ga 1767. godine, pod naslovomĆudoredne pripovidke Pilpaj bramine indijanskoga mudroznanca iliti vladanje velikih i malih.Pančatantruje preveo i Dositej Obradović. On je 1788. godine objavioBasne, priređene po Lessingu i Ae- sopusu.7

Među prvim orijentalistima koji su Evropi približiliPančatantru, bio je Dubrovčanin Vincentije Bratutti. Na osnovama novoperzijskog prijevoda, posredovanog truskim, a sačinjenim od strane `Alija ibn Saliha, posvećenog sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, pod naslovomHamajun nama, on jePančatantrupreveo na španski jezik.8

 

Iz hronologije zanimanja zaKelilu i Dimnu, sasvim jasno se vide i izni- mna kulturološka vrijednost djela i trajna želja drugih zajednica da ga pre- vode i naučno razmatraju.

 

 

 

 

Djelo je napisao indijski filozof Bejdeba, prije oko dva milenija, a nami- jenio ga je kralju Depšelimu, s ciljem da služi kao pouka i zabava. Namjena iznesenih savjeta je da uređuju međuljudske odnose, da preporučuju suzdr- žavanje od štetnoga govora i psovki, izbjegavanje svađa, suzbijanje koristo- ljublja, nedopuštanje protivniku da obmanjuje, čuvanje od nemara i neodgo- vornosti, odstranjivanje od sebe užurbanosti i pristrasnosti, uz prihvatanje svega što oplemenjuje i pospješuje dobre osobine.

 

 

5. F. Gabrieli, op. cit. str. 160.
6. Prvi put je prevedena neposredno s novoperzijskog jezika, u izvedbi Sahida (1644. go- dine), a drugi put s turskog prijevoda, u izvedbi Gallanda, 1724. godine.
7. Radoslav Katičić, op. cit. str. 227.
8. Izdao ga je 1654. i 1658. godine u Madridu, pod naslovomEspejo politico y moral para principes y ministros y todo genero de personas - Ogledalo političko i moralno za vladare, ministre i osobe sviju vrsta(R. Katičić, ibid).

Savjeti se upućuju iz usta životinja, prema sklonostima tadašnjih brah- manskih Hindusa da mudrost, kazanu jezikom životinja, prihvataju, uvjereni da se duše premještaju iz jednog tijela u drugo. Prevladava mišljenje da ve- ćina kazivanja ima indijsko porijeklo. Iako su o istom predmetu pisali i neki drugi mudraci, za Bejdebu se tvrdi da je u tome bio prvi, a drugi su, kasnije, bili epigoni koji su ga samo oponašali.

Sve priče, zabilježene na sanskrtu, raspoređene su u 12 različitih poglav- lja.9 To su naslovi poglavlja iz zbirke u prvoj verziji, a tokom prepričavanja, prenosioci su dodavali i proširivali sadržaje. Zbirka je prevedena najprije na tibetanski i pehlevijski jezik. S pehlevijskog je prevedena na arapski jezik, a iz arapskog prijevoda je krenula u svoj uspješan pohod u većinu jezika i književnosti civiliziranog svijeta. Čak je i na novoperzijski i indijski kasnije prevođena s arapskog jezika.10

Istraživači i kritičari iz reda orijentalista u novije vrijeme su pokazivali istinsku želju da ispitaju izvorni sanskrtski rukopis, ali ga, nažalost, nisu uspjeli pronaći. Međutim, na neke dijelove su naišli u starim indijskim dje- lima, prije svih uPančatantri,MahabharatiiHitopadeši. Na osnovu dobi- venih podataka, utvrdili su da pet prvih poglavljaKelile i Dimne, počevši od poglavljaLav i vo,pa do poglavljaIsposnik i lasica, pripripadajuPan- čatantri. Tri sljedeća poglavlja su pronašli uMahabharati, a dva posljednja uHitopadeši. Zato neki tvrde da poglavlja, kad ih je Berzevejh prevodio na pehlevijski, nisu bila sabrana u jednu knjigu, iako im je autor bio jedan, već su bila razdvojena i smještena u druga djela. Berzevejh ih je preveo i sabrao u jednu knjigu, davši joj naslovKelila i Dimna.

 

 

 

Tibetanski prijevod je prvi i najstariji. Anton Schaffner je pronašao samo neke njegove fragmente. Iako se pouzdano zna da su i neke druge zajednice, nastanjene u susjedstvu Indije, preuzimale ove priče i prevodile ih, ti prije- vodi nisu nikad pronađeni.

 

 

9. To su poglavlja:1) Lav i vo 2) Golub grivnjaš 3) Sovuljage i gavrani 4) Majmun i kornjača 5) Isposnik i lasica 6) Miš i mačak 8) Car i ptica Fenza 9) Lav i šakal 9) La- vica, strijelac i šakal 10) Ilaz, Belaz i Iraht 11) Putnik i zlatar 12) Carev sin i njegovi drugovi. Pored navedenih, izbor priča, objavljenih u prijevodu Besima Korkuta (Kelila i Dimna – stare indijske pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953) obuhvata i sljedeća dodat- na poglavlja, koja ga uvrštavaju među sadržinski bogatija izdanja.Uvod, Berzevejhovo putovanje u Indiju, Historija Berzevejhova života, Istraga protiv Dimne, Pustinjak i gost, Golub lisica i čaplja.
10. Muhammad al-Marsafi,Tariku Kalila wa Dimna – Tamhidun, u:Kalila wa Dimna, sastavio indijski filozof Bejdeba, s perzijskog na arapski jezik preveo: `Abdu l-Lah ibnu l-Muqaffa`, predgovor kritičkom izdanju napisao: Muhammad al-Marsafi, Bejrut, 1987., str. 10.

Pehlevijski prijevod je nastao iz primjerka čuvanog u riznicama indij- skih vladara, koji su ga držali kao najveću dragocjenost. Drugima je dostu- pan bio samo dio prenesen u tibetanski prijevod. Perzijski kserks, Husrev Enuširvan, ljubitelj znanja, zainteresovan za preporod svoje zemlje, osjetio je potrebu za razvojem nauke i književnosti u svojoj zemlji. Kad je saznao da u Indiji postoji zbirka poučnih priča i savjeta, s dvorjanima se savjeto- vao oko mogućnosti da se ona pribavi. Dogovoreno je da se pronađe neko sposoban za to, ko, uz poznavanje filozofije, dobro zna i snaskrt i pehlevijski jezik, ko može „nesmetano pisati na oba ta jezika“. Za odgovoran zadatak je preporučen liječnik po imenu Berzevejh.11

Berzevejh je prijevod izdao s dodatim poglavljemBerzevejh Buzur’imihru ibnu l-Buktukanu, u kojem navodi svoju biografiju i opisuje odlazak, po nalogu kserksa Husreva Enuširvana, u Indiju, radi prevođenja i donošenja djela.

Na osnovama spomenutoga pehlevijskog prijevoda, kasnije su sačinjeni prvi sirijanski i arapski prijevod.

Prvi sirijanski prijevod je tako nazvan da bi se razlikovao od drugih prijevoda na sirijanski jezik. Ranije se mislilo da je arapski primjerak naj- stariji prijevod, sačinjen na osnovama pehlevijskog. Međutim, istraživači su otkrili sirijanski primjerak za koji su, na osnovu različitih pretpostavki, utvrdili da je sačinjen neposredno s pehlevijskog jezika, odmah nakon što ga je Berzevejh preveo sa sanskrta. Nesibijski biskup,`Abd Šuyu`, uPopisu si- rijanskih djelanavodi čovjeka po imenu Bud, za kojega kaže: „Bio je učenjak. Napisao je knjigu o maniheizmu. Predvodio je kršćane Indije i Perzije... On je, 570. godine,Kelilu i Dimnupreveo na sirijanski jezik. Iako se o tome nije znalo, Bud je to djelo preveo. Dao mu je naslovKalila’ wa Dimna’, a ono je najbliže pehlevijskom prijevodu.“12

Prevladava mišljenje da je Berzevejh riječi iz naslova na pehlevijski pre- nio tako što se završavaju samoglasnikom‘, koji je i sirijanski prevodilac sačuvao. Arapski prevodilac ga je ispustio, onako kako su inače Arapi prak- ticirali prenošenje perzijskih riječi koje se završavaju tim samoglasnikom. Primjerak prvoga sirijanskog prijevoda je otkriven i s njemačkim prijevodom objavljen u Leipzigu 1876. godine. On se sastoji iz samo 10 poglavlja.

 

 

11. Kserks je Berzevejhu izložio svoja očekivanja, ohrabrio ga da prevede zbirku i donese sve što mogne iz indijske nauke, a što ne postoji na pehlevijskom jeziku. Obezbijedio mu je sve potrebno, a između ostalog i 20 kesa po 10.000 dinara. Bejdeba je u Indiji sjedio s mudracima, kraljevskom svitom, učenjacima i filozofima. Uvjeravao ih je da je stranac u potrazi za naukom kojem je potrebna njihova pomoć, a potajno je, služeći se lukavstvom, nastojao utvrditi gdje se nalazi željeno djelo. Nije odustajao sve dok ga se nije domogao. Pored tog djela, preveo je i neke druge knjige. Kad je to sve donio pred Kserksa, on ga je obilno nagradio i ukazao mu počasti (M. Al-Marsafi, op. cit. str. 12).
12. Prema: M. Al-Marsafi, op. cit. str. 13.

Arapski prijevod je najvažniji, jer je sačuvao djelo i bio posrednik u njegovu prenošenju na ostale žive jezike. Na arapski jezik ga je preveo

`Abdu l-Lah ibnu l-Muqaffa`. Prevodilac je dobro poznavao pehlevijski jezik i perzijsku književnost. Pehlevijski je bio jezik njegovih predaka, a pored njega i arapskog jezika, znao je i grčki.13

Kada je pristupio prevođenjuKelile i Dimnes pehlevijskog na arapski jezik, do izražaja je došla Ibnu l-Muqaffa`ova nadarenost u spretnom izra- žavanju. Prijevod je objavio s uvodnim poglavljemPredstavljanje knjige,u kojem je opisao djelo, ističući važnost nauke i potkrepljujući primjerima dobar stil izvornog djela. Posebno je preporučivao da se ono čita i proučava. Kad su Arapi pročitali djelo, počeli su ga proučavati i prepričavati. Osim Ibnu l-Muqaffa`a, njegovu prevođenju na arapski jezik su pristupili i neki drugi pregaoci, poput `Abdu l-Laha ibn Hilala al-Ahwazija, koji ga je pre- veo za Yahyaa ibn Kalida al-Barmakija. Radi lakšeg pamćenja, neki su ga prijevodom pretakali u stihove. Tako je postupio Sahl ibn Nawbakt, također

po narudžbi namjesnika Yahyaa ibn Kalida al-Barmakija.

Prevođenju i izlaganju sadržineKelile i Dimne, sastavljene iz 12 poglav- lja, pristupio je i Sahl ibn Harun za halifu Al-Ma’muna.14 Sačinjavani su prijevodi i po narudžbi drugih pripadnika vlastele, samo što su nestali svi osim Ibnu l-Muqaffa`ovog, koji je kasnije mnogo puta izdavan i komentiran, a sadržina mu je dostigla zbir od 21 poglavlja. Neka poglavlja su indijska, neka przijska, a neka i arapska. Indijskih 12 poglavlja su već naprijed isti- cana. Perzijska su tri poglavlja: BerzevejhovoPredstavljanje knjige, zatimBerzevejhovo putovanje u IndijuiKralj pacova. Tu je i šest poglavlja uklju- čenih u arapski prijevod, a to su:Predgovor knjizi,napisan rukom Bahnuda ibn Sahwana,15 zatim poglavlje BerzevejhovoPredstavljanje knjige, poglavljeIstraga protiv Dimne, poglavljePustinjak i gost, poglavljeČaplja i patka, poglavljeGolubica, lisica i čaplja. Neka od tih poglavlja se više ne nalaze u izdanjima prevođenim s arapskog jezika.16

Dio tog prijevoda (poglavljeLav i vo) prvi je objavio holandski orijenta- lista Henrik Albertus Schultens 1786. godine. Cjelokupno djelo je prvi obja- vio baron Silvestre Antoine Isaac de Sacy 1816. godine, pridruživši sadržini knjige i poglavlje o porijeklu djela i prevođenju na druge jezike. Nakon toga, mnoga njegova izdanja su štampana i u Egiptu, a najstarije je priređeno u Bulaku 1833. godine. Bilo je nekoliko izdanja u Kairu, počevši od 1879. pa

 

 

13. Stasavao je u Basri u vrijeme kad se ona ponosila stvaralaštvom književnika i pjesnika. Pri kraju tek četvrte decenije života, u nerazjašnjenim okolnostima je, po optužbi namje- snika Sufyana ibn Mu`awiye i nalogu halife Ča`fara al-Mansura, pogubljen 759. godine.
14. Karl Brukalman,Tariku l-adabi l-`arabiyyi, Prijevod s njemačkog: `Abdu l-Halim an- Nağğar, III, Daru l-ma`arifi, Bejrut, 1977., str. 105.
15. Poznat je po imenu `Ali ibnu š-Šah al-Farisi.
16. M. Al-Marsafi, op, cit. str. 15.

do 1926. godine, a ne treba zanemariti ni izdavanje prijevoda u Bejrutu, Mo- sulu, Bombaju i Kazanu, kojima je kao osnova služio De Sacyev prijevod.17

 

s

Pošto je sanskrtski izvornik bio razasut, pehlevijski prijevod zagubljen, prvi sirijanski prijevod nestao, a tibetanski primjerak prošao kao nedostu- pan, na raspolaganju je ostao samo arapski prijevod. Kad su brojne druge zajednice došle u dodir s već sazrelom islamskom civilizacijom, počele su od nje preuzimati nauku i književnost. Broj prijevodaKelile i Dimne, izvršenih neposredno s arapskog jezika, dostigao je zbir od 10, a to su: drugi sirijanski (oko 10. stoljeća), grčki (1080. godine), perzijski (1120. godine), prvi hebrej- ski, drugi hebrejski (u 13. stoljeću), latinski (13. stoljeće), španski (1251. godine), malakanski, engleski (1819. godine) i ruski (1889. godine).

Iz nekih od navedenih prijevoda, razgranali su se prijevodi na francuski, italijanski, turski, njemački, engleski, danski, holandski, slavenski i druge jezike, da bi ukupan broj dostigao zbir od preko 20.

Drugi sirijanski bi trebalo razlikovati odprvogasirijanskog prijevoda iz 570. godine. Sačinjen je na osnovu arapskog prijevoda, a autor je neki kršćanski sveštenik, čije ime nije poznato, kao ni tačno vrijeme kad je to uradio. Na engleski jezik ga je preveo orijentalista I. G. N. Keithi Falconer. Objavio ga je 1885. godine, s predgovorom i hronološkim prikazom prevođe- nja na razne jezike.

U grčki prijevod je iz arapskog jezika prenio Sam`an ibn Šays, oko 1080. godine. Bio je neko vrijeme zagubljen. Pronašao ga je jezuitski sve- štenik Petrus Posinos i preveo na latinski jezik. Nakon toga, objavljen je grčki prijevod 1697. godine, s drugoga primjerka, pronađenog u Hamburgu. Uvjeren da je Posinosov prijevod bio pogrešan, orijentalista H. Starck ga je objavio zajedno s novim latinskim prijevodom. Taj prijevod je više puta štampan, a iz njega su se razgranala dva prijevoda: italijanski i slavenski.

Italijanski prijevod je bio odavno poznat. Objavljen je u Ferari 1583. go- dine, a nakon toga i u Bolonji 1872. godine. Slavenski prijevod je poznat kaostariruski prijevod, za razliku odmodernogaruskog prijevoda, objavljenog u Petrogradu 1788. godine.

Novoperzijski prijevod je jedan od znatnog broja prijevodaKelile i Dimne, kojima je, zajedno, osnova bio arapski primjerak. Za prevođenje na moderni perzijski jezik prvi se odlučio Abu Nasr ibn Ahmad as-Sammani (3. stoljeće po Hidžri). Iako se ne zna što je s tim prijevodom, autor djelaKašfu z-zununiga spominje. Među ostalim perzijskim prijevodima, najstariji je

 

 

17. K. Brukalman, op. cit. str. 95.

rad Nasru l-Laha ibn Muhammada ibn `Abdu l-Hamida, obavljen po nalogu Abu l-Muzaffara Bahram-šaha ibn Mas`uda al-Gaznawija. Na njega je prvi ukazao baron Silvestre de Sacy, obavještavajući da mu se rukopis nalazi u Pariškoj biblioteci. On je prijevod nazvaoNasru l-Lahovim primjerkom. O njemu je napisao kritičku raspravu u kojoj tvrdi da je prijevod izvršen oko 1120. godine.

Turski prijevod je naprijed spomenuti rad, poznat pod nazivomKra- ljevska knjiga(Hamayun nama), koji je, na osnovu perzijskog primjerkaPri- jevoda Anwara as-Suhaylija, sačinio `Ali ibn Salih ar-Rumi, a značajan je i po tome što su na osnovu njega sačinjena dva prijevoda: francuski i španski. Hebrejski prijevod podrazumijeva dva različita primjerka, preuzeta neposredno iz arapskog jezika. Jedan je Jöelov, koji je John Cabo preveo na latinski jezik 1227. godine, a prijevod je poznat pod nazivomDirectorium Vitac Humanac. Sa njega jeKelila i Dimnaprevedena na većinu modernih

evropskih jezika.

Hebrejski prijevod je veoma značajan u historiji djela, ali se istraživači nisu bavili njegovom starošću. Njegov jedini primjerak je pronađen u Pa- riškoj biblioteci, a Silvestre de Sacy ga je opširno opisao u razmatranjima rukopisa. C. Neubaur je njegov dio u časopisu „Ost und West“, objavio s njemačkim prijevodom. Joseph Derenbourg je cjelokupan primjerak 1881. godine u Parizu objavio s prijevodom na francuski i latinski jezik.

 

Drugi hebrejski prijevod se čuva u Kembridžskoj biblioteci, a s arapskog jezika ga je preveo Ya`qub ibnu l-`Azir, pisac iz 13. stoljeća, autor poznato- ga hebrejskog rječnika pod naslovomSafaru Hašalim. On je gotovo cjeloku- pan, a objavio ga je Joseph Derenbourg s drugim primjercima, priloživši im nekoliko kritičkih zapažanja.

 

 

 

 

Naprijed isticani latinski prijevod, prvi put objavljen krajem 15. stolje- ća, a drugi put 1884. godine, prenesen je u većinu evropskih jezika. Grof Albrecht de Wirtenberg ga je 1480. godine preveo na njemački jezik, a anoni- mni prevodilac (Nijemac) ga je preveo na španski jezik 1493. godine. Donny ga je 1552. godine preveo na italijanski jezik, a jedan primjerak se čuva u Kembridžskoj biblioteci.

S njemačkog primjerka je preveden na danski jezik 1618. godine, te na ho- landski jezik 1623. godine. S navedenoga Donnyevoga italijanskog primjerka, na engleski jezik ga je preveo Thomas North, a objavljen je 1570. i 1601. godine. Sa španskog jezika je preveden na italijanski 1548. godine. Taj prijevod je na francuski jezik prenio Gabriel Gothier, a štampan je u Leidenu 1556. godine.

Na evropskim jezicima su urađeni i neki dodatni prijevodi, koje nije ne- ophodno isticati.

Latinski poetski prijevod je onaj za koji se smatra da je s arapskog prijevoda preuzet otprilike u 13. stoljeću, a poznat je pod naslovomBaldos Alter Aesopus.

Stari španski prijevod je rad koji su Španci prenijeli neposredno s arapskog jezika, u sklopu prevođenja i drugih djela iz arapske književnosti tokom 13. stoljeća. To nije isti prijevod koji je naprijed istican.

Sa staroga španskog prijevoda je preuzet jedan latinski prijevod, poznat pod nazivomRaymondov primjerak. Silvestre de Sacy ga spominje među rukopisima Pariške biblioteke. IzPredgovoraprijevodu se vidi da ga je li- ječnik Raymond Biziar, po narudžbi biblioteke Huane de Navar, preveo sa španskog na latinski jezik 1323. godine.

Engleski prijevod je pruzet neposredno iz arapskog jezika, a sačinio ga je biskup Weindham Netspaul i objavio 1819. godine. Izdavanje je obnovio Eduard Wan Dyck 1905. godine u Kairu, da bi ga predstavio svojim studen- tima.

Njemački prijevod je sačinio Ph. Wolf, a objavljen je u Suttgartu (prvo izdanje 1837., a drugo izdanje 1839. godine).

Novi ruski je posljednji evropski prijevod izvršen neposredno s arapskog jezika. Sačinio ga je Mihael Ataja, a objavljen je u Moskvi 1889. godine. Postoji i ruski prijevod u izvedbi I. Kratchovskog i I. P. Kuzimine, izdat u Moskvi – Lenjingradu 1934. godine.

Indijski malakanski prijevod je preveden s arapskog jezika, a čuva se na Leidenskom univerzitetu. To je najvažniji prijevod u koji je pretočeno vrijedno djeloKelila i Dimna. Kao podloga mu je služio Ibnu l-Muqaffa`ov arapski prijevod.

Prijevod na naš bosanski jezik, na osnovama nekog od potpunijih arap- skih prijevoda, urađen je zaslugom Besima Korkuta. U izdanju Svjetlosti (Sarajevo) objavljen je u Sarajevu 1953. godine, a s redaktorskim bilješkama o djelu i Ibnu l-Muqaffa`u, izdanje je obnovljeno 1977. godine.

Postoje još i prijevodi fragmenata djela, koji se spominju u tekstovi- ma vezanim uz integralne prijevode, kao što su etiopski, armenski, te brojni drugi prijevodi.

 

 

 

Nakon pisanih vjerozakonskih kodeksa, u pogledu širenja i prenošenja, odmah dolazi književno naslijeđe, zasnovano na zajedničkim plodovima uma u različitim zajednicama. Pošto u književnim djelima ima mnogo slično- sti, uvjetovanih sličnostima razmišljanja i općih iskustava iz doživljavanja