DŽELALUDDIN RUMI (Ğalāloddīn Rūmī) I NJEGOVE TAJNE UZVIŠENOSTI (al-’Asrār al- ğalāliyye) U BOSANSKOM RUHU

DŽELALUDDIN RUMI (Ğalāloddīn Rūmī) I NJEGOVE TAJNE UZVIŠENOSTI(al-’Asrār al- ğalāliyye) U BOSANSKOM RUHU

(preveo iz arapskog i perzijskog izvornika Munir Drkić, “Bookline”, Sarajevo 2011.)

Uovo doba beščašća, kada je, zapravo, najvažnije sačuvati mentalnu higijenu na prvom mjestu, pa sve ostalo, sukladno našim osobnim prioriotetima, evo knjige za one koje, ako ih obuzme stanje koje se ne da izraziti riječima, ili za mnoge koji prolaze stanoviti kafkijanski proces unutar bosanske kaljuže, a njih je sve veći broj iz dana u dan, knjige čijim čitanjem razum i duša jačaju i sazrijevaju… Jer, slatko je potvrditi samo ono što se i poriče, kazat će Rumi. Tako je i ovaj svijet, sukladno Rumiju, tek pozornica Božije obznane: pozornica nije pozornica ako ne postoje onaj što potvrđuje i onaj koji poriče. A obojica su obznana Božija (uključujući, dakako, i klevetnika što je sklon ogovarati, koji ometa dobro)… Pametan i savršen jeste onaj koji zahvaljuje i kad se prema njemu odnose surovo, javno ili tajno. Otuda, Poslanik, mir njemu, veli: “Ja ubijam smijući se.” To znači, kazati će Rumi: “Moje smijanje nasilniku u lice jeste ubistvo za njega.” Jer,

Iz Mjeseca svjetlost sija, a pas ne prestaje lajati.

Šta je Mjesec zgriješio što pas jezika ne uvlači?

Svjetlošću se Mjesečevom osvjetljava svod nebeski. Šta je naspram njega pas što na Zemlji reži?

 Međutim, tamo pronalazimo i čitamo sljedeće : “Ko god arifu (gnostiku) nešto loše kaže, ustvari je za njega lijepo kazao, jer arif bježi od loših svojstava. On je neprijatelj lošega svojstva. Zato, ko loše govori o arifu, taj loše govori o lošemu svojstvu, a samoga arifa hvali. To je zato što arif bježi od takvih omraženosti, a ko bježi od omraženosti, taj je omiljen. Stvari se prema svojim suprotnostima prepoznaju. Uistinu, arif zna sljedeće: ‘On nije moj neprijatelj i on to mene ne kudi. Ja sam poput mirisne bašče pune zelenila, a oko mene je opasan zid na kojem su postavljeni trnje i bodlje. Ko god prolazi, bašču ne vidi, samo vidi onaj zid i o njemu ružno kazuje. Kako će se onda ba- šča na njega naljutiti? Te loše rije- či nanose štetu samome govorniku, jer on prvo mora savladati zid da bi stigao u bašču. Zato, kudeći ovaj zid, od bašče samo dalji biva i tako sebe uništava”.(Tajne uzvišenosti, str. 182)

Osobno sam u svojoj knjizi “Rumijeva filozofija Ljubavi” / “Rumi’s philosophy of Love” (TKD “Šahinpašić”, dvojezično izdanje, Sarajevo, 2007.), gradeći je na najvlastitijem uvidu u Ljubav kao središnju temu Rumijeva mišljenja i pjevanja, njegova učenja i Puta, zbilja snatrio i potajno se nadao, između ostalog, prispijeću vremena kada će stasati generacija bosanskih mladih istraživača, koja će biti u stanju da Dželaluddina Rumija izučavaju u bosanskom kontekstu i interkulturalnom dijalogu u kontekstu globalizacije i koja će biti u stanju – kao uzoran primjer književno-filozofskih istraživanja – svijetu ponuditi takovrsnu univerzalističku ideju Mevlana Rumija, ne samo kao Učitelja unutar našeg 21. stoljeća, već onog čije će se učiteljstvo, skupa s onim akbarijanskim, protegnuti kao paradigma na cjelokupan treći milenijum. Tomu je zbilja takav slučaj, jer u muslimanskom kontekstu od ove dvojice jakih i silnih duhovnih muževa ne postoji doličnijeg vodiča za njegovu pluralizaciju danas.

Otuda, ovim prijevodom, izgleda, svjedočimo da Rumijevo djelo(Tajne uzvišenostijedno je od pet spomenutih Rumijevih djela, s kojima ono uistinu gradi koherentnu, harmoničnu cjelinu i zaokružuje projekciju Rumijevog vrijednosnog i idejnog sustava) postaje iznova predmet interesiranja i istraživanja kod nas i to nakon zaborava i ogluhe spram mevlevijske tradicije u Bosni i Hercegovini. Za prevoditelja njegovihTajni veličanstva(premda je sintagmatski sklopFīhi mā fīhi / U njemu je ono što je u njemuznatno poznatiji i uvreženiji, i tu se sugla- šavam s nalazom i ocjenom drugog predocjenitelja rukopisa, da je prevodiočeva odluka da naslovi na ovakav način svoj bosanski prijevod posvema opravdana), prevoditelja koji je ovo djelo pretočio i zaodjenuo u bosansko ruho i s kojim sam se imao priliku družiti za vrijeme održavanja Svjetskog dana filozofije (the World Philosophy Day 2010), tijekom mojeg kraćeg boravka u Teheranu, kao jednog od učesnika tamo, želim da posvjedočim napose sljedeće: niko od domaćih s kojima smo se li zbog njegovog poznavanja perzijskog jezika nije vjerovao da on nije Perzijanac, a to dostatno potvrđuje u prilog činjenici da je zadaću ove vrste obavila osoba dolična visine svojeg zadatka. Stoga hoću unaprijed da se radujem onome što će tek uslijediti, a što se već sada odlučno naviješta.

Dakle, iako specifična po svojemu sadržaju, razmatranja i proučavanja Rumijevog djela posjeduju implikacije za svijet koji se sve više globalizira, stvarajući sve veće mogućnosti i, jamačno, potrebu za interkulturalnom interakcijom. Hazreti Mavlana u ovom djelu ovo naše nastojanje anticipira sljedećim nalazom:

“Putevi jesu različiti, ali je zato odredište samo jedno. Zar ne vidiš koliko mnogo puteva Kabi vodi? Jedni dolaze iz zemlje Rimljana, drugi iz Šama, treći iz zemlje Perzijanaca, neki opet iz Kine, a neki preko mora iz pravca Indije i Jemena. Stoga, ako u puteve pogledaš, razlika je golema, a razdaljine su neizmjerne. No, kad pogledaš u odredište, ono je isto svima. Svi za Kabu isto osjećaju, a ti unutarnji osjećaji jesu veza s Kabom, koju je nemoguće prekinuti, i ljubav neizreciva, jer tamo nikakvoj razlici mjesta nema. To nema veze ni s krivovjerjem ni s pravovjerjem; ta veza nije uprljana putevima koje sam spomenuo. Sve rasprave, ratove i razlike koje su među njima putem postojale – a jedan su drugome govorili: ‘Ti si pokvaren i nevjernik si’, i razne druge stvari – pošto su Kabi

stigli, postalo je kao dan jasno da su ratovi na putu vođeni te da im je odredište isto”.

Dželaluddin Rumi, koji je jedna od najvećih duhovnih i književnih figura svih vremena, koji je zagovarao neograničenu toleranciju i za kojega je ljubav najznačajnija konceptualna komponenta, na način koji transcendira sve nacionalne, kulturne i civilizacijske granice, nesumnjivo je najprikladnija figura za ovakovrsnu zadaću i ciljeve. Jer, filozofskim i mističkim konceptima u njegovim djelima, njegovim značajem i njegovom znamenitošću, u čijim mislima pronalazimo općeniti i zajedničkibackgroundza sve ljude, naš bi interkulturalni dijalog mogao dosegnuti harmoniju i jedinstvo koje je duboko porinuto u ljubav i respekt za druge, bez obzira na to tkogod oni mogli biti, i to nepretrgnutim nastojanjem da se evoluira njegova univerzalistička i inkluzivistička poruka, te da se ponudi kao optimistična alternativa nepoznavanju i pomanjkanju istinske duhovnosti u modernim vremenima. Zapravo, Rumijeva misao unutar suvremene islamske misli pribavlja toliko potreban kreativni odgovor i kritički izazov unutar okvira sadašnjih sukobljavajućih paradigmi. Otuda, nije ni čudo da kod G. W. F. Hegela u njegovojEnciklopediji filozofijskih znanostičitamo sljedeće:

„Čovjek se mora obratiti muhamedovcima ako svijest o ‘Jednome’, da se još jedanput vratimo na ono faktično, neće da vidi prema indijskom cijepanju dijelom na provođenje u posebnome, provođenje koje zamara postajući čak litanijsko, nego u najljepšoj čistoći i uzvišenosti. Kad se, npr., kod odličnog Dželaledina Rumija naročito ističe jedinstvo duše s ‘Jednim’, a i to jedinstvo kao ljubav, onda je to jedinstvo kao ljubav, onda je to duhovno jedinstvouzdignućenad konačnost i običnost, preobrazba prirodnoga i duhovnoga, u kojoj se izdvaja i apsorbira upravo ono vanjsko, prolazno u neposrednoj prirodnosti kao i empirijskoj, svjetovnoj duhovnosti“. (prijevod D. Sonnenfelda, Sarajevo, 1987., str. 479-80)

Nažalost, idejaihsānīintelektualnosti rumijevskog i akbarijanskog tipa je uvelike prognana paradoksima i kontradikcijama našeg suvremenog doba. Rumijevskom Ljubavlju, koja je konop koji uistinu može povezati i objediniti cjelokupno čovječanstvo, možemo doprijeti do univerzalistič- kog i inkluzivističkog čitanja islamske, ali i drugih svjetskih religijskih tradicija. Stoga pozdravljam i snaž- no podupirem objavljivanje ovog i ostalih prijevoda Rumijevih djela iz perzijskog izvornika – budući da su ona „jedina nada za mračna vremena u kojima živimo“, barem sukladno pjesniku Hansu Meinkeu.

Konačno, tu počiva i kritička i feministička pedagogija u našem traganju i hodu prema samoj postmodernoj pedagogiji i još puno toga u smislu inspiracije i vodstva u postizanju multireligijskog i multikulturalnog mira u pisanju novog poglavlja u historiji svjetske filozofije i jedne nove filozofije obrazovanja za

treći milenijum, svjetske ili globalne filozofije koja je u nastajanju, proces kojemu upravo svjedočimo.

U nakraćem, kazat će M.F. Gűllen, bio je blagoslovljeni plod posvećenog obiteljskog stabla, Zvijezda Sjevernjača na nebu bogougodniš- tva, te istinski želim svim subesjednicima na Putu ugodno čitanje ovog „sultana ašika“ u bosanskom ruhu!

„Dođi, dođi, priđi bliže. Dokle ovo razbojništvo namjerava da potraje?“